Gdje je granica do koje država ima pravo zadirati, pa i uskraćivati pravo građanima da slobodno i samostalno odlučuju? Ima li im pravo zabraniti da se slobodno kreću, odijevaju, obrazuju ili svojevoljno odlučuju o bilo čemu drugom ukoliko svojim odlukama ne umanjuju prava i slobode ostalih građana? Pomalo je paradoksalno da takve uskrate država pokušava opravdati argumentom očuvanja ravnopravnosti i građanskih sloboda. Prilično je sumnjivo kad nam netko jamči slobodu tako što nam ju uskraćuje.
Možemo razumjeti pa i opravdati paternalistički odnos države prema maloljetnicima i osobama smanjenih intelektualnih sposobnosti. Riječ je o posebno osjetljivim kategorijama društva koje zabranama i ograničenjima štitimo od odluka i postupaka kojima bi mogli ugroziti vlastitu dobrobit. Takva je, primjerice, zabrana prodaje duhanskih i alkoholnih proizvoda djeci ili određivanje zakonskog skrbnika koji razborito upravlja financijama u najboljem interesu osobe koja to nije u stanju činiti sama. No, to ne vrijedi kad je riječ o odraslim, racionalnim pojedincima.
Francuska, a ne Afganistan
Kad je početkom nastavne godine ministar obrazovanja donio odluku da djevojke u školu više neće dolaziti tek pristojno obučene, nego odjevene na način koji država smatra ispravnim, malo tko je pomislio da je riječ o Francuskoj. Prije bismo pretpostavili da ovakva vijest stiže iz Afganistana u kojem vladajući Talibani zabranjuju ženama da izlaze iz kuće odjevene bilo kako drugačije doli onako kako propisuje država, a to znači zakrabuljene u burke, pod prijetnjom premlaćivanja neposlušnih.
U čemu je točno razlika između talibanske naredbe o obaveznom nošenju burke i francuske o zabrani nošenja abaje (dugačke haljine/ogrtača) u državnim školama? Nadamo se da razlika nije tek u tome što Talibani zabranjuju sve osim burke, a Francuzi dopuštaju sve osim karakteristično vjerskog (pogotovo islamskog) odijevanja pa, osim abaje, zabranjuju i burku, nikab, hidžab, židovsku kipu, nakit u obliku povećih križeva i slično. Objašnjenje je ponudio Gabriel Attal, francuski ministar obrazovanja rekavši kako je odlučio da se „abaja više ne može nositi u školama. Kada uđete u učionicu, ne biste trebali moći prepoznati religiju učenika samo gledajući ih”.
Herojska je francuska opredijeljenost za sekularizam, njeno nastojanje da građani u javnim ustanovama poput škola, bolnica i sudova ne budu privilegirani ili obespravljeni temeljem izraženih vjerskih uvjerenja budući da javno očitovanje religioznosti uvijek iznova predstavlja rizik diskriminacije koja se manifestira pogodovanjem ili uskratom građanskih prava.
Prosvjetiteljska ideja sekularizma, prema kojoj država treba biti strogo odvojena od vjerskih institucija, još od velike revolucije 1789. Francusku čini jednom od najslobodarskijih zemalja svijeta, koja od 18. stoljeća zabranjuje katolički utjecaj na obrazovanje. U tom bi kontekstu valjalo još jednom razmisliti je li vjeronauku mjesto u obrazovnom sustavu naših javnih škola. Država bi, naime, svojim malim građanima trebala jamčiti obrazovanje usklađeno sa znanstvenim spoznajama, a vjerski pristup svijetu i životu prepustiti slobodnom izboru pohađanja vjeronauka u okrilju vjerskih institucija.
Crkva i država
Do kraja 18. stoljeća „duhovna” i politička vlast nisu bile jasno razdvojene. Pape su imali golemu političku moć, utjecali na izbor vladara, savezništva i sukobe među državama, a državni su sudovi bili tek produžena ruka crkvenih. Inkvizicija je odobravala ili zabranjivala znanstveni i umjetnički rad proglašavajući krivovjernikom svakog tko joj nije bio po volji, bilo da se suprotstavio njenom dogmatskom nauku ili, još važnije, interesu. Država je samo provodila već dosuđene kazne. I dan danas svečana prisega prilikom inauguracije mnogih državnika uključuje sekularnoj državi potpuno stranu i neprihvatljivu gestu polaganja ruke na Bibliju uz zaziv Božje pomoći.
Svaka religijska institucija neizbježno teži teokraciji kao svom konačnom cilju, od iranskih ajatolaha i pakistansko-afganistanskih Talibana do Hrvatske biskupske konferencije ili Srpske pravoslavne crkve, svi žele političku moć i vlast. Utoliko je razumljiva i opravdana težnja modernih demokracija da onemoguće utjecaj vjerskih službenika na državne pri donošenju odluka i političkom djelovanju. S druge strane, to istovremeno znači da se ni državne vlasti ne smiju uplitati u religijsku sferu, ne zabranjuju građanima slobodu vjeroispovijesti i participiranja u vjerskim obredima niti privilegiraju ateiste pred vjernicima. Sekularno je samo ono društvo u kojem je religijski svjetonazor ili njegov izostanak osobna i privatna stvar pojedinca na koju državna vlast ne utječe ni poticanjem niti uskraćivanjem, te su vjerske institucije odvojene od državne uprave.
Ovog ljeta u Tuzli je spasilačka služba na Panonskim jezerima nekoliko puta intervenirala zabranom pristupa kupalištu ženama odjevenim u burkini, kupaći kostim kakav nose neke muslimanke. I dok je dio kupača podržavao ovakvu odluku, drugi su isticali da niti burkini nije dovoljna zaštita ženine čednosti te da se one uopće ne bi smjele kupati u prisustvu muškaraca. Ne samo u vrijeme Titove Jugoslavije, nego još donedavno nikom živom ne bi palo na pamet takvo što javno izgovoriti. Znači li to da BiH pomalo gubi stečenu sekularnost i da će sarajevskim ulicama uskoro patrolirati vjerska policija zadužena za ćudoređe kao što hrvatskim javnim prostorom već neko vrijeme patroliraju kojekakvi molitelji po trgovima i krajnje suspektne vjerske udruge?
Svako zadiranje u slobodu pojedinca predstavlja teror i nasilje. Bilo da to čini država ili drugi pojedinac. Jednako je problematično kad država naređuje ili zabranjuje ono o čemu odrasli i racionalni pojedinci mogu, pa i trebaju odlučivati sami, kao i kad to čini otac, brat, muž ili bilo koji drugi muškarac zahtijevajući od žene da se odijeva, kreće, ponaša ili govori onako kako on misli da je ispravno pretpostavljajući ju svojim vlasništvom intelektualno nesposobnim da samo odlučuje. Razumljiva je dobra namjera države da dokine takvu formu zlostavljanja žena od strane autoritarnih muškaraca, no put do pakla popločan je dobrim namjerama. To tuzlanski spasioci i francuske vlasti ne bi smjeli zaboraviti.
