Prije nekoliko godina imao sam priliku uživo posmatrati utakmicu bejzbola i ne pamtim da sam ikad u životu gledao nešto konfuznije i besmislenije. Moj dojam pri tome nema veze sa tim što se ljudi iz Europe generalno ne trude razumjeti američke sportove i što prema njima imaju predrasude. Recimo, američki nogomet je lako razumjeti i još lakše zavoljeti nakon što se shvate prilično jednostavna pravila. Ali bejzbol… Samo beskrajni niz bacanja loptice, zamahivanja palicom i trčanja ukrug, uz povremeni zvižduk zbog kršenja pravila koja se čine samo njemu poznata.
Otprilike isti osjećaj svjedočenja teškoj konfuziji i krajnjem besmislu drži me posljednjih mjeseci dok gledam izbore i implementaciju izbornih rezultata u našoj zemlji, a vjerujem da taj osjećaj dijelim s velikom većinom stanovništva. I stvarno, poznajem mnogo ljudi koji godinama prate političke procese ili učestvuju u njima, ali kad s njima pričam o postizbornim dešavanjima i procesu formiranja vlasti skoro svi odreda imaju onaj isti izraz lica kojeg sam imao dok sam gledao kako pitcher Fisher Catsa baca frlju prema batteru Sea Dogsa.
Promijenio bodovanje
Najprije je, dakle, visoki predstavnik na poluvremenu utakmice odlučio da promijeni sistem bodovanja tvrdeći kako to neće utjecati na rezultat na semaforu, niti na navijače koji su već platili ulaznice. Tehnički, građani jesu glasali onako kako su glasali, ali istina je da je u ogromnoj mjeri promijenjen sistem vrednovanja njihovih glasova, što mu dođe kao da vam neko kaže kako neće dirati vaš novac, nego će vam samo odrediti način na koji ga možete potrošiti.
Konfuzija se pojačala kroz skupljanje delegata za domove naroda poput onih plišanih Zumića – bodovi koji su godinama teško skupljani u raznim političkim trgovinama trošeni su na skupljanje ruku potrebnih za prevlast u domovima naroda, a u kartone političkih protivnika su se lijepile naljepnice izdajnika, prevrtača i preletača. Jer, kao što znamo, ako neko iz protivničkog tabora pređe „kod nas“, to je redovno čin političke odgovornosti i prepoznate vizije, a ukoliko neko „naš“ pređe „kod njih“, govorimo o izdaji, prevari i političkoj korupciji.
No, pokazalo se kako ni marljivo sakupljanje čestitih i časnih delegata po novom obračunu bodova ne garantuje vlast. Baška što je sam sistem delegiranja po novim pravilima slabo logičan i nimalo u federalnom domu naroda ne preslikava zastupljenost pojedinih naroda po kantonima, a baška što se čini kako još uvijek postoje problemi u tumačenju novih pravila i kako visoki predstavnik nije baš predvidio svaku situaciju do koje bi moglo doći. Tako će famozni trinaesti delegat koji donosi prevagu u jednom od klubova biti biran putem žrijeba, jer nijedan od kandidata u svom kantonu nije dobio dovoljnu podršku da baš njegova ruka bude ona koja bi mogla povući ručnu kočnicu u procesu formiranja nove federalne vlasti.
Medijska tortura
Osim o federalnoj, žrijeb bi mogao odlučiti i o državnoj vlasti nakon što je Centralna izborna komisija ocijenila kako neko u Narodnoj skupštini RS nije bio dovoljno sposoban čak ni da upropasti svoj glasački listić, zbog čega smo u borbi za presudnog četvrtog delegata u državnom domu naroda dobili dvije liste izjednačene po broju glasova. Dakle, nakon skoro godinu dana unutarstranačkih borbi oko pozicija na kandidatskim listama, sklapanja koalicija, osnivanja novih stranaka, već poslovične medijske torture građana i mučenja zdravog mozga predizbornom kampanjom u kojoj je spiskano 12 miliona konvertibilnih maraka, nalazimo se u situaciji da će se o dva od tri najznačajnija nivoa vlasti bukvalno odlučivati bacanjem novčića.
U redu, nije baš doslovno bacanje novčića u pitanju, nego žrijebanje kuglica, ali princip je isti, i šanse da bi kompletan proces formiranja vlasti mogao otići u jednom ili drugom pravcu su fifti-fifti. Moguće je da imam previsoka očekivanja od demokratije, ali ne mogu se oteti dojmu da bi to trebala biti barem malo ozbiljnija stvar nego, recimo, odlučivanje o posjedu lopte na početku nogometne utakmice gdje pismo ili glava odlučuju koji golman stoji između kojeg para stativa.
Čemu onda sva gnjavaža oko kandidatura i kampanje, čemu bacanje trideset hiljada minimalnih penzija u kampanji u vjetar ako je sve svedeno na puku lutriju? I zar onda ne bi bilo jednostavnije i zabavnije cijelu stvar organizovati kao loto izvlačenje, gdje bi u znak regularnosti cijelog procesa na početku emisije članovi CIK-a klimnuli glavom u kamere, a izvlačenje trajalo dok Suzana Mančić ne izvuče parlamentarnu većinu?
Ironija na stranu, postoji neka kosmička pravda u tome što su se sve ove godine političkog šibicarenja, kockanja sa budućnošću ljudi u zemlji, igranja tombole sa njenim privrednim resursima i blefiranja sa europskim integracijama političarima vratile u formi žrijeba koji će odlučiti o njihovoj sudbini barem u iduće četiri godine. Ali ne treba zaboraviti da je svaka kocka šejtanski posao pa tako i ovaj žrijeb. Pogledamo li šta čeka narednu vlast i šta nas čeka s njom, teško da se iko ovdje može radovati dobitku, ali kasno se žrijebanom kajati.
