Čini se sve jasnijim da bi pouzdanje u moć mirnog rješavanja sukoba mogla biti jedna od pogubnih zabludi suvremenog doba. Povjerenje u sposobnost da pregovorima dođemo do najboljeg rješenja kreće od nedokazive, potencijalno pogrešne pretpostavke da racionalnost, miroljubivost i tolerancija snagom argumenata moraju nadvladati i zaustaviti zlo. Kad bismo s druge strane krenuli od pretpostavke da oni to ne mogu, teško bismo objasnili u čemu je onda uopće čovjekova posebnost u odnosu na ostale životinje budući da smo, podilazeći svom egu, čovjeka odredili kao misleće biće.

Prirodan nas poriv, naime, nagoni da na nasilje odgovorimo nasiljem zbog čega u prirodnom svijetu uglavnom pobjeđuju jači. No, čovjek je odavno prestao biti tek prirodno biće, odmaknuo se od nagonskih odgovora. Iako je borba nagona i razuma povijesni kontinuum, priznati da bi nagon mogao pobijediti značilo bi odustati od brižljivo uzgajane i još uvijek krhke ljudskosti. No, što kad razgovori i pregovori ne uspiju nasilnika odgovoriti od zločina, treba li tada upotrijebiti silu da bismo ga obuzdali?

Obiteljski zlostavljač

Dok obiteljskom zlostavljaču pokušavamo objasniti da je žena živo biće, a ne vreća za vježbu boksačkih udaraca, nerijetko ćemo vidjeti kako s odobravanjem klima glavom dajući znak da razumije, kaje se i obećava kako ništa slično neće ponoviti. A onda ponovno izađe na piće s prijateljima i popije koju čašicu viška ili pogleda utakmicu u kojoj je klub za koji navija izgubio, netko ga iznervira na poslu ili mu večera nije ugrijana na onu temperaturu koju smatra optimalnom i  zaboravi sva obećanja. Da smo ga, umjesto s psihologom i socijalnom radnicom, suočili s bandom nasilnika koji bi na njemu izvježbali sve one udarce što ih i sam tako voli vježbati, i kad bi znao da će se susret s njima ponoviti svaki put kad ružno pogleda ženu i dijete, možda bi zaključio da ipak može kontrolirati svoju naglu narav. Moguće da bi pažljivije brojio čašice pića znajući da nije ubrojiv kad su prekobrojne, možda bi umjesto nogometa pratio šah, probleme na poslu riješio tamo gdje su nastali, a večeru do optimalne temperature naučio grijati sam. Čini se da na mnoge zlostavljače predavanja i brošure o pacifizmu, mirnom rješavanju sukoba i toleranciji nažalost ne utječu, ali jezik nasilja prilično dobro shvate.

„Nasilnici nikad ne očekuju da će žrtva uzvratiti udarac”, napisao je Slavoj Žižek u nedavnom eseju „Heroji apokalipse”. I upravo se o tome radi, da žrtve nikad ne uzvraćaju i nasilnik je toga svjestan. Zna da ima moć i da može računati na strah i sram kao svoje najvjernije saveznike. Žrtve nerijetko pokušavaju racionalizirati i opravdati nasilje koje trpe: Nije on loš čovjek, kriv je alkohol, a ne on, takav je samo kad popije, ima puno posla, tko ne bi bio nervozan kad ga poslodavac bezočno iskorištava, a i ti suci, uvijek navijački sude pa svojom nervozom dokazuje da je dobar čovjek kojemu je stalo do pravednosti i što ako je malo udario ženu kad je nakon toga plakao zajedno s njom, rekao da mu je žao i da neće više nikad, a kupio je i cvijeće.

Ono što je kod nas najbolje, ujedno je mogući izvor većine naših problema. Jesu li racionalnost, miroljubivost i tolerancija adekvatan, učinkovit odgovor na nasilje? Živimo u vremenu kojeg, u usporedbi s bilo kojom ranijom epohom, odlikuju mnoge komparativne prednosti. U svijetu je sve manje nepismenih i neobrazovanih ljudi, a to je pridonijelo značajnom povećanju svijesti o ljudskim pravima. Iako rasna, spolna i ostale diskriminacije postoje i dalje, diskriminatorne ideologije su univerzalno detektirane pogrešnima te su doživjele civilizacijsku osudu. Jedna od temeljnih vrijednosti europske kulture, koja također pretendira postati univerzalno prihvaćenom, jest odustajanje od nasilnog odgovora na nasilje. No, je li takav pristup ispravan?

Ruski potencijal nasilja

Rusiju je teško ili nemoguće vojno poraziti bez nesagledivih globalnih posljedica budući da je riječ o zemlji koja raspolaže najvećim brojem nuklearnih bojevih glava na svijetu, većim od svih ostalih država zajedno. Riječ je o nešto više od šest hiljada i dvjesto, od dvanaest hiljada, koliko stručnjaci procjenjuju da ih ukupno ima. Vojni odgovor NATO saveza na agresiju Putinovog režima, čak da Rusija u tom sukobu ostane sama bez ijednog saveznika na svojoj strani, bio bi totalni rat. Zato je njegovo izbjegavanje razumljivo, no sadašnji odgovor svijeta na Putinovo iživljavanje ne čini se dovoljno učinkovit. Osjećamo solidarnost s patnjom ukrajinskog naroda, kao i zahvalnost, svjesni da se u Ukrajini brani jedinstvenost i suverenost i ostalih zemalja istočne Europe, prije svega Bosne i Hercegovine. Istovremeno osjećamo strah od nove globalne ekonomske krize. Svjedočimo velikom skoku u cijeni naftnih derivata, a iskustvo nam govori da će on za sobom povući i povećanje svih ostalih cijena. Unatoč sankcijama Rusiji zbog kojih njeno gospodarstvo trpi milijunske gubitke, još uvijek nije prestala opskrba Europe ruskim plinom od čega Putin i dalje ubire ogromnu zaradu. Tako izgleda da je, uz želju za pomoći, prevladao oportunizam. Rado bismo pomogli tim tamo Ukrajincima, ali ne pod cijenu značajnog pada našeg vlastitog životnog standarda. Ne želimo se zimi smrzavati kraj hladne peći i pješačenjem zamijeniti udobnu vožnju automobilom. Jesu li naoružanje, humanitarna pomoć i prihvat izbjeglica dovoljni? Osjećaju li se Ukrajinci kao građani Bosne i Hercegovine tijekom rata devedesetih zaboravljenima, misle li da smo digli ruke od njih i odlučili spasiti sebe i svoje interese? Dok čelnici velikih svjetskih sila pregovaraju o zaustavljanju rata u udobnosti luksuznih hotela i klimatiziranih kongresnih dvorana, tamo ljudi ginu, nestaje sve što je predstavljalo njihov svijet. Način ratovanja koji je demonstrirao, primjerice u Mariupolju, pokazuje da Putinu nije stalo samo do pobjede, već do uništenja, da ne ostane ni kamen na kamenu. Vrijeme prolazi dok sastančimo po konferencijama, samitima i sjednicama, razgovaramo i dogovaramo pažljivo odmjeravajući svoje vlastite vojno-političke i ekonomske interese s odlukama o djelovanju.

Civilizacijski neuspjeh

Hoće li u Ukrajini, ali i na cijelom istoku Europe, biti mira dok Putin ne bude poražen? Čini se civilizacijskim neuspjehom, ali radi se o tome da na nasilje, izgleda, ipak treba uzvratiti nasiljem, ako ne vojnom intervencijom onda sankcijama, ali one moraju biti beskompromisne. Ukoliko se sukob završi nagodbom, to bi mogao biti kraj rata, ali ne i kraj problema. Da je vojska Republike Srpske u ratu devedesetih bila vojno poražena, umjesto što je rat završio Daytonskim mirovnim sporazumom, današnjih problema, u vidu stalnih prijetnji odcjepljenjem Republike Srpske, ne bi bilo. Zato ostaje pitanje je li ovaj mirovni sporazum bio osmišljen da bi zaustavio krvoproliće ili kao ustupak srpskoj politici?

Sa svakim treba razgovarati jezikom koji razumije. Okorjelom nasilniku možemo u nedogled objašnjavati kako su njegovi postupci nedostojni ljudskosti u njemu, dok žrtvino ime ne pročitamo u Crnoj kronici. Zamislimo da čovjek sa sjekirom u ruci trči prema nama vičući na sav glas kako će nas žive oderati. Zamislimo da u džepu imamo pištolj. Bismo li mu, dok bježimo, usput dovikivali kako je nasilje loše te da su mir i razgovor civilizacijski mnogo primjereniji načini rješavanja sukoba? Možda bismo mu mogli predložiti i kakav okrugli stol o toj temi.

A onda opet, uviđamo vlastitu nemoć pred zlom. Ni nasilne niti nenasilne metode, nažalost, ne jamče uspjeh. Nacistička Njemačka je vojno poražena pa iako je jasno raskrstila s Hitlerovom ideologijom, osudila ju i odbacila, sama ideja fašizma/nacizma nije poražena na tlu Europe. Mračne namjere, za koje smo naivno vjerovali da se više nikada neće ponoviti, doživljavaju renesansu u okrilju sve masovnijih desničarskih politika. Očituju se mržnjom prema izbjeglicama, pogotovo onima tamnije kože i islamske vjere, netrpeljivošću prema svemu što nije bijelo, bogato, kršćansko i heteroseksualno. Zabrinjavajuće je što nemamo niti jednu učinkovitu metodu kojom bismo to zaustavili. Na nasilje ne bismo trebali uzvraćati novim nasiljem, a nenasilne se metode naprosto nisu pokazale dovoljno učinkovitima.