Kako glasači razrješavaju konflikt između emotivne privrženosti i činjenica? Američki naučnici su, skenirajući mozak, dokazali krucijalni značaj neuronskih mreža u političkoj komunikaciji. Zašto su GWB i Trump bili uspješniji od Kerryja i Clintonove?

U finalnim mjesecima predsjedničke kampanje 2004. godine u Americi, Stephan Hamann, Clint Kilts i Drew Westen uradili su eksperiment s ciljem da saznaju šta se zbiva u mozgu stranački pristranih glasača kada se suoče s racionalnim, logički uvjerljivim argumentima.

Po 15 obrazovanih, prosječno inteligentnih i politički osviještenih demokrata i republikanaca dobilo je na uvid slajdove s neupitnim informacijama, koji dokazuju da su njihovi kandidati George W. Bush i John Kerry učinili nešto nekonzistentno, a dok su ih čitali, naučnici su im skenirali mozak, prateći reakcije nervnih mreža.

Utoliko gore po činjenice

Cilj je bio utvrditi kako mozak razrješava konflikt između emotivne privrženosti i činjenica. Hipoteza je bila da će politički mozak racionalizirati kontradikciju u korist privrženosti i želje, a nauštrb činjenica i naloga logičke usaglašenosti tvrdnji. Eksperiment je potvrdio hipotezu, ali ne samo to.

U jednoj izjavi, u vezi sa Zaljevskim ratom, Kerry je tvrdio da su ekonomske sankcije bolje od vojne intervencije, dok je u drugoj dao punu podršku politici vojne intervencije Georgea Busha Starijeg. Dotle je Bush Jr. predstavljen sa izjavom da ratni veterani, koji su pokazali spremnost da daju život za domovinu, imaju pravo na puno zdravstveno osiguranje, nakon čega je pokazan slajd sa informacijom da je Bushova administracija umanjila prava na zdravstveno osiguranje za 164 hiljade ratnih veterana.

Stranački privrženici su ocjenjivali stepen kontradiktornosti brojčanom skalom od 1 do 4. Demokrati su reagovali na Bushove kontradikcije, kao što su republikanci na Kerryjeve, ocjenjujući ih kao apsolutne (4). Obje strane su pak uočile za kontradikcije svog kandidata da su blage, ocijenivši ih dvojkom.

Prateći reakcije nervnih mreža, naučnici su primijetili da svaki put kada su pokusni glasači suočeni s prijetećim informacijama o svom kandidatu, s kojim su se poistovjetili, u njihovom mozgu aktivirala se mreža koja producira osjećaje uznemirenosti i neugode. Odmah nakon toga mozak je kretao u potragu za načinom oslobađanja od neugodnosti, što je rezultiralo naporom svijesti da u izjavama i kontekstima nađe dodirne tačke i logički ih uskladi, ili makar ublaži stepen njihove kontradikcije.

Međutim, desilo se i nešto što hipoteza nije predviđala: kada bi se, naporom svijesti, oslobodili neugodne emocije, pokusni glasači bi stali da aktiviraju mreže za pozitivne emocije. Nije im bilo dovoljno da iznađu način da se osjećaju bolje; htjeli su da se osjećaju dobro. Motiv je bio osloboditi se neugode, a cilj – doći u stanje ugode. Činjenice i logički nalozi ostali su razoružani pred naletom emotivne sile, odnosno potrebe za ugodom. Nervne mreže koje su aktivirali pokusni partizani preklapaju se s onima koje aktiviraju narkomani kada se nafiksaju, što daje dodatno značenje pojmu political junkie.

Hamann, Kilts i Westen zaključili su da politički nervni sistem, u konačnici, oblikuje prijeteće činjenice, a ne obratno – kao što bi ustvrdila racionalistička predrasuda. Razumne lekcije koje se mogu izvući iz te spoznaje o “nerazumnosti” nervnih reakcija mogle bi biti: naročito trošenje vremena i resursa na promjenu “mišljenja“ stranačkih simpatizera putem iznošenja neupitnih činjenica i logičkih ukazivanja povećava šansu političkog neuspjeha.

Kako neodlučni odlučuju?

Iako stranački simpatizeri u Sjedinjenim Državama čine oko 80% izbornog tijela, iskustvo kaže da su njihovi glasovi rijetko presudni. Osim što se obraća pristašama svoje stranke, kandidat će razumno postupiti ako se još više obraća neodlučnim glasačima, koji su u svojoj glasačkoj historiji ukazivali povjerenje kandidatima iz različitih stranaka. Neodlučni odlučuju, ali ni oni nisu ništa manje “iracionalni” od stranačkih partizana.

Knjiga The Political Brain, čiji je autor jedan od trojice navedenih naučnika – Drew Westen, upravo se bavi logikom kojom se vode neodlučni glasači, odnosno stimulansima kojima kandidati apeluju na njihove emocije. Struktura (političkog) mozga reflektuje milione godina evolucije i ne postoje sredstva uz čiju pomoć ju je moguće promijeniti; ali postoje kvalitativno različiti načini odnosa prema njoj.

Postoje dva elementarna obrasca pomoću kojih možemo razvrstati očitovanja političkog komuniciranja. Prvi počiva na viziji čovjeka kao primarno racionalno-logičkog bića, dok drugi počiva na viziji čovjeka kao primarno emotivnog bića.

Lingvistički gledano, prvi – “racionalni”, prosvjetiteljski tip komunikacije – insistira na referencijalnoj funkciji jezika, te više brine da govori o nečemu nego što razmišlja o onome kome govori. U konačnici, takav tip komunikacije implicira da ljudi, pa i glasači, eliminiraju utjecaj vlastitih emocija prilikom donošenja odluka. Čovjek je tu shvaćen kao duboko utilitarno biće, koje donosi odluku nakon što uzme u obzir relevantne činjenice i izvuče logičke sudove. Ili bi, kako nalaže filozofska tradicija od Platona, tako trebao da čini…

Problem navedenog pristupa je što miješa ono što bi čovjek, po nalozima prosvjetiteljskog morala, trebao da postane, i onog što je on, sa svojim nervnim sistemom, postao nakom miliona godina evolutivnog razvoja.

Biološki gledajući, emocije i želje su milionima godina starije od svijesti; čovjeka je bilo strah, želio je razne stvari, nadao se nečemu mnogo prije nego što se počeo u ovoj mjeri koristiti razumom (s ciljem upravo posredne realizacije emotivnih naloga). “Razlika između ljudskog mozga i mozga naših primitivnih prethodnika (i mnogih savremenika i životinjskog svijeta) leži uglavnom u dodacima originalnoj moždanoj strukturi, koja rukovodi emocijama, motivacijama i učenjem”, piše Westen.

Amigdala kao nervni alarm

Amigdala je nervna struktura uključena u mnoge emotivne procese, poput prepoznavanja i odgovaranja na izraze emocija drugih, davanja emotivnog značaja događajima, kreiranja intenziteta emotivnog iskustva, recimo stvaranja straha prema iskustvima i događajima.

Amigdala može preuzeti kontrolu nad ponašanjem dok je svijest još u fazi biranja adekvatne reakcije. Kad sistem amigdala-hipokampus reagira sam, bez povratne informacije iz korteksa, to su nesvjesne reakcije, često površne, gdje asocijativno povezivanje mijenja analizu. U tom smislu, amigdala može ometati razumno ponašanje. Ali generalno, ona je preduslov razuma.

U slučaju ozljede ili svjesnog prekidanja veza amigdale i moždane kore operativnim putem, dolazi do nedostatka straha. Ostavši “netaknutog” razuma, i oslobođeni emocije, tj. sposobnosti pridavanja emotivnog značaja stvarima i događajima, ljudi nisu više kadri da se razumno ponašaju. Govoreći u evolutivnom kontekstu, kapacitet za prepoznavanje razlike između banane i zmije bio bi irelevantan – ako bi i postojao – u slučaju odsustva straha.

Politički mozak je, kaže Westen, emocionalni mozak. To nije neostrašćena, proračunata mašina. Ljudi ne slijede lidere s kojima se (emotivno) ne identificiraju; ne bave se temama koje ih ne dotiču; ne obraćamo pažnju na argumente koji nas ne ljute, ne čine sretnim, ne straše… Razumno ponašanje, kao i učenje i razumijevanje, nemoguće je u slučaju eliminacije emocija. Sa stanovišta neuropsihologije, razumni postupci uvijek uključuju integraciju misli i emocija. Platonističko neuzimanje u obzir emocija, ili pokušaj njihovog odstranjivanja, najčešće je (nesvjesna) erupcija neke emocije, ili u najboljem slučaju neurološki poremećaj moždane funkcije.

Kao praktični kliničar koji podučava psihijatre i psihologe više od 20 godina, Westen naglašava enormnu važnost u razumijevanju čak i nijansi izraza emocija. “U radu s pacijentima, ako propustite te nijanse – ako pogrešno protumačite šta su oni htjeli da komuniciraju prema vama, ako ne procijenite dobro njihovu ličnost, ako ne primijetite kad se njihova emocija, njihove gestikulacije, ton ili glas ne poklapaju sa onim što govore, ako ne uhvatite brzi talas tuge ili bijesa koji se zadrži na njihovom licu samo nekoliko milisekundi kada spomenu nekog ili nešto, a ne postoji drugi način da shvatite važnost toga – onda izgubite pacijenta. Ili još gore, ne izgubite ga. U politici, ako ne znate tumačiti ovakve stvari, gubite izbore.” (The Political Brain)

Hope ili uzdizanje na nivo jednostavnosti

Fokusiranje na logično-činjenični aspekt, zbog utjecaja mita o imperativu “racionalnosti“, koji stavlja emociju u inferiorni položaj, dovodi do nerazumijevanja i pogrešnog anticipiranja emotivnih reakcija drugih, odnosno pogrešnih apela. Političke ličnosti, koje više vremena provode razmišljajući o sebi i onom o čemu govore nego o onima kojima govore, shvataju svoj otklon od “populizma” kao vrlinu, ali uglavnom gube na izborima.

Westen je svoja razmatranja objavio 2006. godine, u jeku drugog mandata Georgea W. Busha, i nakon dominacije republikanskih kandidata. Paradoksalno je, kaže, da su evolutivni značaj emocija uglavnom bolje razumijevali oni koji ne vjeruju u evoluciju, počev od Nixona, preko Reagana, pa sve do Georgea W. Busha.

S ciljem da razbije mit o tome da izlazak iz okvira logičko-činjeničnog apela znači priklanjanje konzervativno-biološkim, “iracionalnim” i populističkim metodima, on navodi primjer uspješnih apela Billa Clintona, uzimajući da analizira, između ostalog, njegov promotivni video “Hope“ iz 1992.

Clinton priča da je rođen u gradiću koji se zove Hope, tri mjeseca nakon očeve smrti. Živio je s bakom i dedom, koji su imali skromna primanja. Ali 1963. kao đak je posjetio Washington, gdje se upoznao i rukovao s predsjednikom Kennedyjem. Tad je, kaže, shvatio kako je “ovo nevjerovatna zemlja”, u kojoj neko poput njega, ko nema novca, ima šansu da se upozna s predsjednikom. Radio je naporno, studirao pravo, radeći razne poslove sa strane – sve što je mogao naći. A nakon što je završio fakultet, nije mu bilo stalo da zaradi mnogo novca, samo je htio, kaže, da se vrati kući i uradi nešto za svoj kraj. Radili smo puno na obrazovanju i zdravstvu, stvarali nova radna mjesta i napravili smo konkretan napredak. I “sada” neprestano misli kako bi kao predsjednik mogao pomoći da dođe do promjena nabolje za sve ljude i vrati nazad nadu u američki san.

Govoreći o sebi, Clinton ukazuje kako dijeli iskustvo s milionima Amerikanaca, zna kako im je i nije ništa drugačiji od njih, a istovremeno priča parabolu o tome šta svako može uraditi ako dobije šansu. Štaviše, osim što daje osnovu običnim ljudima da se identificiraju s njegovim iskustvom, on sebe predstavlja kao nekog ko je imao još slabije početne pozicije, s obzirom na preranu očevu smrt. Poruka je jasna: uz trud, marljivost i odlučnost, došao sam do američkog sna, u svom Arkanzasu sam radio na tome da i drugi imaju šansu da ga ostvare i kao vaš predsjednik učinit ću to u cijeloj državi. Uz adekvatne slike, koje narativu daju na uvjerljivosti, tu su i dvije mistične veze (Hope i Kennedy) koje tjeraju gledaoca da dođe na rub pomisli da to nije slučajno, i da je Clintonu sudbina odredila da postane predsjednik. Slika rukovanja s legendarnim predsjednikom Kennedyjem (koja najduže traje u spotu) i sama po sebi stvara pozitivne asocijacije, a još je efektnija u pretvaranju glasina o Clintonovim seksualnim eskapadama iz mane u vrlinu: naime, i Kennedyja su pratile slične glasine, ali on je – govori dubinska emotivna logika spota – ostao u lijepom sjećanju, pa ni to više nije mana, pa što bi bila i za Clintona, koji se rukuje na slici s njime. Iako je apelovao primarno na emocije glasača, Clinton je nudio nadu, a ne strah; progresivnu, a ne konzervativnu politiku. Poistovjećivanje emotivnog apela sa konzervativnim populizmom samo je loše opravdanje.

Iskreni odgovori na nepostavljena pitanja

Dvanaest godina kasnije, John Kerry će u “Lifetimeu“ pokušati napraviti sličan spot. U kontekstu rata protiv terorizma, narator govori da je Kerry rođen u vojnoj bolnici, otac mu je služio u vojsci, on sam je bio u Vijetnamu. A onda se uključio u javnu službu. “Mislio sam da je važno kada imate mnogo privilegija kao što sam ih ja imao, recimo, da idete na veliki univerzitet kao što je Yale – da vratite svojoj državi.” Zatim u drugom dijelu spota prelazi na govor o nadi, nastojeći probuditi optimizam, smrtno ozbiljnog lica, kao i u prvom, vojničkom dijelu.

Osim što zbog tematskog nejedinstva (rat protiv terorizma, nada – optimizam) budi osjećaj konfuzije, Kerry zbog navoda o vlastitoj privilegiranosti sprečava mogućnost da se običan narod, koji nije imao privilegije, poistovjeti s njime i da mu povjeruje (kao što Clintonu jeste) da dijeli njihovo iskustvo i da je voljan da radi u njihovom interesu. Nakon decenija republikanske propagande, koja nije prestajala govoriti o liberalnoj eliti, koja je odrođena od naroda i živi s privilegijama, Kerryjevo pravdanje je potpuno promašen, odbojan apel. “Privilegirani intelektualac, liberalna elita, koja priča, živi i misli drugačije od većine naroda” – to je upravo predstava koju je Bush htio da imaju neodlučni glasači iz “običnog naroda” o Kerryju, koji se potrudio da pokaže kako davanje iskrenih odgovora na nepostavljena pitanja nije vrlina.

Iznošenje činjenica, samo po sebi, nije vrlina, posebno kad je propraćeno odsustvom uživljavanja, razmišljanja o emocijama onih kojima se upućuje poruka. Recimo, i Bill Clinton i George W. Bush su studirali na Yaleu, ali, za razliku od Kerryja, nisu to potencirali. Štaviše, Bush je, razumjevši šta narod misli o intelektualnoj eliti, svjesno kreirao imidž antiintelektualnog lika, običnog Joea, i uspio – iako je cijeli život bio privilegiran.

Suštinski istu stvar je radio i Trump sa svojim brutalnim antiintelektualizmom, a progresivna politika, umjesto da ide putem Clintona iz 1992., potpuno je skrenula na stranputicu Clintonove iz 2016., gdje umjesto iznalaženja osnove (Hope) za identifikaciju sa nesvrstanim glasačima i uzdizanja na nivo jednostavnosti, sve više nastupa iz elitističke pozicije prezira prema nevaspitanom narodu i spušta se na nivo polurazumljivog birokratskog eklektizma.

Atomizirane činjenice nemaju same po sebi suštinski značaj, kao što pretpostavlja jednodimenzionalna politička misao. Suština je u slobodi i moći da se uspostavljaju poželjni odnosi. Naime, kada su se demokrate sjetile da je i Bush studirao na Yaleu, ovaj je već kao predsjednik 2001. održao govor povodom kraja školske godine. Najprije je čestitao onima koji su zaslužili najviša priznanja, imali najbolje ocjene: “Svaka čast.” A onima koji su imali nešto slabije ocjene poručio je da se ne brinu, mogu i oni postati predsjednik Amerike. Ta aluzija na vlastitu “nesavršenost“ je proizvela smijeh i entuzijastičnu solidarnost. “Diploma na Yaleu vrijedi mnogo, kao što često podsjećam Dicka Cheneya, koji je studirao ovdje, ali otišao nešto ranije. Dakle, ako završite Yale možete postati predsjednik, a ako ne – bez brige, možete postati potpredsjednik.” Znajući višedimenzionalno razmišljati, Bush je, u sekundarnom smislu, kazao isto što i Kerry – da bi predsjednik SAD-a trebao završiti Yale, ali s obzirom na primarni smisao (obični Joe), uspio je još i profitirati. Ako progresivne politike uspiju da počnu više razmišljati višedimenzionalno o riječima i činjenicama, a posebno o potrebama i emocijama ljudi kojima se obraćaju, možda i imaju šanse protiv konzervativaca. Sigurno veće nego ako se odluče “racionalno” pristupiti.