Potpuno integrisana i centralizirana kampanja dvojice kandidata ljevice proizvela bi im ozbiljnu šansu na predstojećim izborima

Vođenje kampanje isprva se čini kao dosta kompleksan posao. Posao koji se ponajviše bavi ljudima i njihovim emocijama, a malo šta je kompleksnije i ima više varijacija od ljudi. Nakon nekog vremena, kada se savladaju osnovna pravila, operativni zadaci, tendencije, i osoba se susretne s dovoljno situacija, taj posao počne izgledati prilično prost. A onda, nakon nekog vremena, ponovo postane kompleksan.

Otkud toliki animozitet?

Za nekoga ko se ne bavi politikom, situacija u kojoj Željko Komšić i Denis Bećirović, kandidati za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u javnosti ironično komentarišu ili kritikuju jedan drugog, ili to dopuštaju svojim strankama ili stranačkim kolegama da rade, prilično je nerazumljiva. Zašto bi radili jedan protiv drugog dvojica socijaldemokrata, koji su godine proveli u istoj stranci, a i sada su u ideološki veoma bliskim strankama? Zar nije logičnije da su posvećeni kritici i napadima na ideološke protivnike? Za nekoga ko se bavi politikom, odgovor je toliko jednostavan da se o tome i ne priča. Ljudi s tom profesionalnom deformacijom čak podrazumijevaju da i građani to razumiju. A odgovor je da su u kampanji pravi neprijatelji oni koji su ti najbliži.

Kritikom ideoloških protivnika ne mogu se privući glasači iz njihovog političkog spektra, to se može samo negativnom kampanjom protiv ideološki bliske konkurencije. Primjera radi, kandidat SDP-a kritikom stranke poput SDA ne može “preuzeti” njihove glasače, može generalno učiniti samo tri stvari. Motivirati vlastite glasače, stvoriti percepciju jake opozicije vlasti pa privući neke neopredijeljene glasače iz bliskog glasačkog tijela, ili demotivirati SDA glasače ukoliko je kampanja veoma uspješna. Međutim, SDP-ov kandidat kvalitetnom negativnom kampanjom protiv kandidata DF-a može direktno privući glasače svog protivnika, i to je otprilike scenarij kojem trenutno svjedočimo.

Nije dakle neobično, čak je veoma očekivano, ponašanje građanskih stranaka od trenutka kada su ponudili više kandidata za Predsjedništvo BiH, koji se bore za naklonost veoma sličnih glasača. Oni su od tog trenutka postali najveća konkurencija jedni drugima, ne SDA ili HDZ-u. Vjerujući kako su glasači građanskih opcija ograničeni na broj koji će dozvoliti samo jednom kandidatu da bude izabran, cilj je postao priskrbiti najveći broj tih glasova, odnosno preoteti ih konkurenciji. To je politički efikasno i razumno. Osim ako pretpostavka o broju dostupnih glasova nije tačna.

Koliko glasača ima ljevica?

U protekla dva izborna ciklusa, za članove Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog i hrvatskog naroda, dakle u Federaciji BiH, glasao je skoro identičan broj ljudi: 1.023.150 na izborima 2010. godine i 997.532 glasača na proteklim općim izborima. Promjene su se samo dešavale unutar te brojke, odnosno kada se pogleda broj glasova za kandidate iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda. Dok je 2014. godine za kandidate iz reda Bošnjaka glasalo nešto više od 750.000 građana, 2010. godine je omjer bio u korist kandidata iz reda Hrvata, kada su ukupno dobili više od 550.000 glasova. Te oscilacije su se dešavale isključivo zbog kandidature Željka Komšića 2010. godine, kada je sam uspio osvojiti trećinu svih glasova, odnosno skoro 340.000 glasova.

Rezultat Komšića ujedno je bio i najbolji rezultat ljevice posljednjih godina, a koji se iz današnje perspektive, zbog dosta slabijih rezultata 2010. godine, kada su kandidati građanskih stranaka osvojili tek nekih 197.000 glasova, čini nedostižan. Međutim, upravo u tako velikim razlikama između glasova koje je ljevica dobila 2010. i 2014. godine krije se šansa. Te velike razlike su dokaz da se veliki broj glasača ne može tek tako strpati u neke tabore i nametnuti im se vjernost ljevici ili desnici. Dokaz da je itekako važno kakvog kandidata je stranka ponudila, kako su svoj posao radili protekle četiri godine i kakvu viziju nude glasačima. Dokaz, što je najvažnije, da se na izborima ipak bira, a da stvari nisu unaprijed odlučene.

U takvoj realnosti, kompromitirana i razjedinjena ljevica može imati manje od 250.000 glasova – 2014. godine su za državni nivo vlasti sve građanske stranke zajedno osvojile 260.000 glasova – ali isto tako, ujedinjeni, s ozbiljnim planom, jasnom vizijom i motivirajućom kampanjom, mogu imati više od 340.000 glasova; nezahvalno je, i neprecizno, govoriti o konkretnim brojevima glasova koje neko hoće ili neće osvojiti, ali bi bez okvirne procjene bilo nemoguće imati diskusiju o kampanji i izborima.

Velika greška bi bila potcijeniti glasače i njihovu mogućnost da Harisa Silajdžića prvo nagrade sa 350.000 glasova, a onda ga kazne sa 117.000 na narednim izborima, da Bakira Izetbegovića izaberu za člana Predsjedništva sa tek 160.000 glasova, da bi ga reizabrali sa 250.000, ili da Željku Komšiću daju samo 116.000, koliko je dobio za svoj prvi mandat u Predsjedništvu, a potom 340.000 glasova za drugi mandat. Ne treba tako potcijeniti ni mogućnost da na predstojećim izborima ljevica može imati dovoljno glasova da izabere i Komšića i Bećirovića u Predsjedništvo BiH. Ili da izabere nijednog.

Koliko je potrebno za pobjedu?

Iako će Diana Zelenika sigurno umanjiti broj glasova koje bi Dragan Čović dobio da mu je jedina konkurencija Željko Komšić, bez Martina Raguža kao protukandidata ovaj put, Čović može računati na povećanje svojih 128.000 glasova iz 2014. godine. S negativnom kampanjom koja će u potpunosti biti usmjerena na mogućnost izbora Željka Komšića, Čović ovaj put može računati na 150.000 glasova i više.

Istovremeno, Šefik Džaferović, koji je jedan od favorita za osvajanje pozicije u Predsjedništvu BiH u ovom trenutku, računat će na 160.000 glasova i više. Bez obzira što na ovim izborima ne može ponoviti rezultat Bakira Izetbegovića iz 2014. godine, Džaferović bi sa infrastrukturom kakvu ima SDA, i pozitivnom kampanjom kakvu do sada vodi, mogao računati i na veći broj glasova, međutim, problem će mu predstavljati Dino Konaković, Mirsad Kukić i Senad Šepić, koji su organizaciju oslabili u tri kantona od velike važnosti za SDA.

Ne ignorišući činjenicu da SBB tek treba ponuditi svog kandidata, ili da su se za pozicije u Predsjedništvu kandidirali i drugi kvalitetni kandidati, kao glavni konkurenti Komšića i Bećirovića se u ovom trenutku nameću Džaferović i Čović. U tom kontekstu, za zajedničku pobjedu Komšića i Bećirovića bi vjerovatno bio dovoljan manji broj glasova nego što ih je Komšić osvojio sam 2010. godine.

Kampanja sinergije

Nastavak kampanje kakva se odvija u ovom trenutku vodi građanske stranke prema eventualno jednom mandatu u Predsjedništvu BiH. Zbog jače infrastrukture SDP-a, kao i činjenice da je po prvi put kandidat za člana Predsjedništva, Denis Bećirović vjerovatno ima najbolje šanse za osvajanje tog mandata, što ne znači da su te šanse velike. S druge strane, suočen sa slabijom organizacijom da ga podrži, veoma snažnim protukandidatom u Čoviću, kandidaturom Bećirovića koji mu je konkurent za glasove, te kandidaturom Boriše Falatara koja ide naruku Čoviću, Komšić se nalazi u dosta teškoj, iako ne bezizlaznoj situaciji. Najmanji rizik u ovom trenutku, i za Komšića i Bećirovića, predstavlja nastavak ovoga što već rade. Ali, kampanje su mnogo kompleksnije od prostih rješenja, i izbori se ne dobijaju bez preuzimanja rizika.

Jedna alternativa kampanji kakva se sada vodi jeste zajednička kampanja Komšića i Bećirovića. Umjesto kampanje kontrasinergije kakvu vode sada, u kojoj suprotstavljeni smanjuju svoje pojedinačne rezultate, mogla bi se voditi kampanja sinergije, u kojoj bi cjelina, u ovom slučaju ukupan broj glasova građanskih opcija, bila veća od zbira svojih dijelova.

Kako u takvoj situaciji riješiti problem raspodjele ukupnog broja glasova tako da oba kandidata dobiju dovoljno da pobijede svog glavnog konkurenta? Nikako. Veliki broj glasača građanskih stranaka je već donio odluku da li će glasati za Komšića ili Bećirovića, i kandidati su dosta izjednačeni. Umjesto da sada pokušaju preuzimati neki mali broj tih glasača jedan od drugoga, za pobjedu obojice bi vjerovatno bilo dovoljno da rade zajedno, promoviraju najbolje jedan u drugom, motiviraju dodatne glasače zajedno i ostave im na slobodan izbor da odluče za koga će glasati.

Potpuno integrisana i centralizovana kampanja dvojice kandidata, s podrškom infrastrukture više političkih subjekata, i sa jednom, jasnom vizijom, ima šansu za ponavljanjem rezultata iz 2010. godine. A vizija je jednostavna – tim u Predsjedništvu koji će braniti suverenitet građanske Bosne i Hercegovine. Zajednička kampanja u kojoj bi se pobjeda jednog kandidata predstavljala kao gubitak izbora, jer su za ostvarenje cilja građanske Bosne i Hercegovine potrebna minimalno dvojica. Kampanja u kojoj bi građani konačno imali jasan izbor ispred sebe, ili kandidati građanskih stranaka, ili kandidati nacionalnih stranaka. Takvu kampanju ne bi bilo sramota ni izgubiti.