Reakcije UN-a na nasilje nad ovim narodom mlake su i nepristojne. U isto vrijeme, mijanmarska vojska i dalje uživa podršku Velike Britanije, Njemačke i Italije. Surova priča se nastavlja

U proteklim sedmicama, više od 310.000 Rohinja pobjeglo je od nasilja u Mijanmaru u susjedni Bangladeš. Vijest je to koja je uznemirila svijet, iako se za mnoge može sa sigurnošću reći da donedavno nisu ni znali za ovaj mali narod koji živi na sjeveroistoku Mijanmara. Međutim, medijski napisi o nasilju prema civilima, posebno djeci, brojnim žrtvama i destrukciji koja je pokrenula masovni egzodus i humanitarnu katastrofu ogromnih proporcija u Jugoistočnoj Aziji konačno su doveli ovu skupinu u fokus. Zašto ranije nismo ništa znali o Rohinjama, pa ni kako se ime njihovog naroda izgovara? I sada kada znamo za njih, šta tačno znamo o njima?

Potrebno je već u startu biti ciničan i reći da se mediji, u potrazi za snimkama koje će kod konzumenata izazvati reakciju šoka tek do naredne vijesti, nisu posebno bavili uzrocima nasilja niti istorijatom ovog naroda. Matrica medijskog tretmana krize s Rohinjama već je viđena u odnosu medija prema pričama iz Iraka, Libije, a posebno Sirije. Rohinje su, zahvaljujući krvoločnosti svojih progonitelja, tako uspjeli zauzeti prime time termin u vijestima ovog avgusta i septembra; već naredni mjesec, ili naredne godine, šokirat ćemo se nad snimcima nekog drugog. Za nas u BiH ovo je posebno problematično, jer ne tako davno, taj “neko drugi” smo bili mi.

Izgleda kao genocid

Iako se moraju sagledati sve činjenice u ovoj priči, bitno je ne saplesti se o zamku apologetike mijanmarskog režima. Opravdanja za ovakvu odmazdu kakva je zabilježena na terenu jednostavno nema. Čak je i činjenicu da je UN rekao da progon Rohinja “izgleda kao etničko čiščenje” treba kritikovati – zašto reći da nešto “izgleda” ako jeste?

Rohinja je siromašna, marginalizirana zajednica koja u Mijanmaru nema pravo na državljanstvo, ni pravo glasa. Neki od primjera brojnih eklatantnih institucionalnih kršenja osnovnih prava uključuju i činjenicu da Rohinje moraju tražiti dozvolu od države za brak. Bračni parovi, po zakonu, imaju pravo na maksimalno dvoje djece. U državi u kojoj je na vlasti budistička većina, Rohinje se ističu drugačijom religijskom i rasnom pripadnošću; poklonici sufijske varijacije islama, Rohinje su također tamnije kože od ostatka stanovništva. U pokrajini Rakine, njih milion čini trećinu stanovništva. Njihovo postojanje u Mijanmaru može se objasniti dolaskom hiljada muslimana u tadašnje Arakansko kraljevstvo u 15. vijeku, dok su neki došli u 19. i ranom 20. vijeku, dok je Rakine još uvijek bio pod kolonijalnom vlašću Britanske Indije. Od nezavisnosti Burme iz 1948. (koja je 1989. promijenila ime u Mijanmar), sve vlade su sistematski negirale postojanje Rohinja, ne uvrstivši ih u 135 do sada priznatih etničkih grupa u ovoj zemlji. Rohinje tako faktički nemaju niti istoriju, niti porijeklo, niti uopšte postoje kao građani Mijanmara od prvog dana njegove nezavisnosti.

Percepcija Rohinja kod domaćeg stanovništva još je tragičnija: građani Mijanmara Rohinje shvataju kao ilegalne imigrante iz Bangladeša, što je rezultiralo tome da ni društvo ni vlast ne prihvataju riječ “Rohinja” kao ime ovog naroda, kao što ni Rohinje ne prihvataju termin “Bengali”, koji im se pokušava nametnuti. U Rakineu, da stvar bude još gora, većinski narod, Rakine, također je marginaliziran unutar mijanmarskog društva. Rakine su i sami žrtve mijanmarskog sistema: država ih je ekonomski marginalizirala, nemaju političku kontrolu nad pitanjima vezanim za svoju zajednicu, te su žrtve kršenja ljudskih prava, uključujući pravo na jezik i kulturu. I sami ugroženi, logično je, ali i neopravdano, smatraju da bi zbog Rohinja mogli postati manjina unutar svoje pokrajine. Također, očito je da su, htjeli to ili ne, podlegli onome što se dešava svakoj marginaliziranoj grupi unutar nekog sistema: da bi osjetili bilo kakvu moć, našli su još marginaliziranije od sebe da ih dalje tlače. Tužno, ali istinito.

Vjerski identitet

Vratimo se kratko i vjerskom identitetu Rohinja i njihovom statusu nedržavljana: da državljanstvo samo po sebi ne bi riješilo problem Rohinja, vidljivo je iz načina na koji se Mijanmar odnosi prema drugoj muslimanskoj etničkoj skupini, Kamanima. Kamani su i punopravni građani i prepoznata nacionalna manjina; međutim, njihova islamska vjera je bila dovoljan razlog da ih se interno raseli, te Kamani ni danas nemaju punu slobodu kretanja van iseljeničkih kampova, niti nemaju pravo da se vrate na svoja ognjišta.

Potlačeni od potlačenih, nevidljivi za državu i društvo, i svjesni istorije drugih sebi sličnih, Rohinje su narod koji je u potpunosti prepušten sam sebi. Organizirana paravojna grupa koju mediji listom navode kao uzrok najnovijeg talasa sistematskog nasilja, ARSA (“Spasilačka vojska Rohinja Arakan”), međutim, nije postojala do kasne 2016. godine. Prvi talas nasilja prema Rohinjama desio se 2012., kada je grupa muškaraca iz ovog naroda optužena za silovanje i ubistvo budistkinje. Budistički nacionalisti tada su krenuli u pohod masovnog paljenja kuća Rohinja, pritom ubivši više od 280 ljudi. Human Rights Watch je tada ovo nasilje okarakterisao kao “zločin protiv čovječnosti” te ga označio kao dio “kampanje etničkog čišćenja”. Talas nasilja tada je proizveo i prvi talas izbjeglica, koje su imale izbor: ostati u Mijanmaru u jednom od očajno loših izbjegličkih centara, ili platiti krijumčarima da ih čamcima prevezu bilo u Bangladeš ili provedu kroz nepregledne šume do Tajlanda. Te 2012. tako se stvorio kalup za ono što se dešava i ove 2017. godine: pojedinačni incident, izmišljeni ili stvarni, dovoljno je opravdanje za budističke nacionaliste da krenu u akciju sistematskog paljenja sela i ubijanja stanovnika, a što onda rezultira još većim egzodusom Rohinja iz države. ARSA, koju je vlada Mijanmara proglasila terorističkom organizacijom, pritom služi samo kao inicijalna kapisla, i njih petstotinjak teško se mogu okarakterisati kao predstavnici politike ili želja milionske populacije.

Zbog svega ovoga, riječi poput “izgleda” i “podsjeća”, kojima su se UN i njihov ekspert za ljudska prava Zeid Ra’ad Al Hussein u svom proglasu poslužili, jednostavno nisu prigodne, a može se reći da nisu ni pristojne. Kada se još uzme u obzir da se UN također nije koristio terminom “Rohinja” – jer legalisti iz UN-a očito ne žele povrijediti odluku, a ni osjećaje Mijanmara da se Rohinje ne prepoznaje – ali da je pritom izrazio svu zabrinutost da ispaštaju i druge etničke muslimanske grupe, čiju je sudbinu, kako kažu, “svijet žalosno previdio”, svakom odmah postaje jasno da Rohinje neće zaštititi niko. Ako dodamo tome činjenicu da mijanmarska vojska godinama uživa podršku Velike Britanije, Njemačke i Italije, što je rezultat godina lobiranja mijanmarskih vlasti i vojnog vrha, stiče se dojam da bi Rohinje jednako lako mogli nestati sa lica zemlje, ostavljeni na cjedilu od svih.

Lažne fotografije

Krivica medija, pored već spomenute površnosti pri izvještavanju o dešavanjima u Mijanmaru, leži i u činjenici da su brojni sebi dozvolili da šire slike s drugih stratišta koje su se u proteklom periodu mogle naći na društvenim mrežama. Primjeri su brojni i dovoljni za analizu koja ne bi stala u ovaj članak, ali da kažemo samo da se među lažnim vijestima iz Mijanmara moglo naći i fotografija iz Ruande, i scena iz meksičkih filmova, ali i slika budističkih obreda i običaja, poput onog spaljivanja mrtvih. Tu dolazimo do druge strane novčića u priči o Rohinjama: ovakvi slučajevi većinom izazivaju kontraefekat, te kod čitalaca ili gledalaca stvaraju osjećaj sumnje i u već postojeće i poznate činjenice. U kombinaciji s nedovoljno pozadinskih informacija, samim tim teško je očekivati bilo kakvu dublju povezanost s onim što se dešava Rohinjama, te je jasno da mediji danas, osim što šokiraju, pristupom površne informisanosti teško da grade bilo kakvu empatiju.

Zato je za očekivati sljedeći scenario: kada su u pitanju Rohinje, iz ovog ili onog razloga medijske pažnje će nestati, briga će se prenijeti na neku drugu ugroženu skupinu. Životi miliona ljudi u Mijanmaru će nastaviti biti ugroženi, a mi? Mi u svojoj površnosti medijskih konzumenata sigurno nećemo biti bolji. Pitanje je hrabrosti kada ćemo smjeti priznati da smo iz dana u dan – samo gori.