DUGA I USPJEŠNA KARIJERA GORANA BREGOVIĆA: Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo

IZDVAJAMO

Osjetivši da se raspad Jugoslavije bliži, Bregović se odlučio za novi koncept. Na albumu pod nazivom Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo iz 1986. godine želio je da okupi na jednom mjestu najveće disidente tadašnje Jugoslavije. Zamislio je da komunistički disident Koča Popović otpjeva partizansku pjesmu Padaj silo i nepravdo, hrvatski disident Vice Vukov otpjeva pjesmu Ružica si bila i da na omotu albuma bude slika srbijanskog disidenta Miće Popovića. Koča je odbio, Popović se zahvalio kazavši Goranu da je još mlad da ima probleme te vrste, a režim je zabranio da se pjesma Vice Vukova objavi. Na kraju je rezultat bio da je umjesto Koče pjevao Svetozar Vukmanović Tempo u pratnji djece iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu “Ljubica Ivezić”.

DUGA I USPJEŠNA KARIJERA GORANA BREGOVIĆA: Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo

Bregović je nesumnjivo jedan od najtalentovanijih muzičara s ovih prostora. Kratki pregled njegove karijere pokazuje kako je odgovarao na različite životne, etičke i profesionalne izazove

Čini se da bi Goran Bregović bio uspješan čovjek da se bavio bilo kojim drugim poslom, a ne muzikom. Posmatrajte njegovu karijeru kao partiju šaha. Analizirajte poteze koje je povlačio i vidjet ćete da su uvijek, gotovo po pravilu, bili u njegovu korist.

Bregović u svojoj partiji šaha nikada nije žalio da žrtvuje figure koje su u tom momentu važne za partiju koju igra. Kasnije bi iznašao način da izgubljeno nadoknadi. Bregović je, jednostavno, višestruko talentovan čovjek. U karijeri je postigao uspjeh koji će teško biti dostići, bilo da se on mjeri zarađenim novcem, brojem prodatih nosača zvuka, održanih koncerata, ili počastima koje su mu dodijeljene.

Petar Janjetović u Ilustrovanoj Yu Rock enciklopediji bilježi da Bregović u djetinjstvu nije pokazivao veliku sklonost ka muzici. Iz drugog razreda niže muzičke škole su ga izbacili jer su procijenili da je lijen i netalentovan. Kada mu je majka kupila gitaru, a Edo Sidran pristao da ga nauči svirati, počela je velika karijera koja još uvijek traje.

Mijenjao grupe ko čarape

Radi hronologije, da podsjetimo da je Bregović promijenio više grupa prije nego je konačno formirao Bijelo dugme (1. januar 1974). Stariji će se sjetiti da su bile i Izohipse, pa Beštije, pa Mića, Goran, Zoran i Kodeksi, a ozbiljnije se počinje raditi kada je Goran, skupa s Ismetom Nunom Arnautalićem, formirao grupu Jutro. Krajem 1972. godine Arnautalić je napustio grupu polažući prava na njeno ime, tako da se desilo da je Bregović ostao i bez grupe i bez njezinog imena. No, to ga nije omelo da sakupi novu ekipu. Vlado Pravdić, Željko Bebek, Zoran Redžić i Ipe Ivandić, skupa sa Bregom, činili su grupu pod nazivom Bijelo dugme, koja će vrlo brzo postati popularnija i od Maršala. Bijelo dugme, iza kojeg je stajao Bregović, potpuno je promijenilo paradigmu muzike u bivšoj Jugoslaviji. U dokumentarnom filmu o Bijelom dugmetu, Mustafa Mute Kurtagić ispričao je da je sve ono što se u muzici dešavalo prije Dugmeta bilo naivno. Po prvi put je Bijelo dugme zvučalo upravo onako kako treba, prvi put je pjevač pjevao onako kako treba i da to zvuči kao rock‘n’roll, a ne kao šlagerska varijanta rock‘n’rolla. Tačnije, Brega je napravio najjednostavniju moguću stvar: prekopirao je kako izgledaju engleske rock‘n’roll grupe i napravio revoluciju. Ranije takav koncept nije bio viđen u Jugoslaviji, i kako je uspio tako je mogao i da propadne. Ali momenat prevage bio je Bregovićev talenat. Brega je imao negdje zapisanu formulu za uspjeh utemeljenu na tri stvari.

Prva stvar koja Bregovića razlikuje od drugih bila je što je znao da ako neko želi da ima mnogobrojnu publiku, ono što se svira i pjeva treba da bude razumljivo svima. Goran je imao jasnu sliku da rock‘n’roll nije samo za ljude iz grada, nego mnogo šire. Prema svjedočenju Pece Popovića, Goranova maksima je bila da rock‘n’roll nije samo gradska nego i seljačka stvar. I bio je potpuno u pravu. Bregovićevi tekstovi i s prvog i s drugog albuma, pa i kasnije, vrlo su jednostavni, publika ih s lakoćom pamti, poput pjesama Sve ću da ti dam, samo da zaigram, Bekrija sam, cijelo selo viče ili Hop-cup, poskočiću. Za malo zahtjevniju publiku napravljene su pjesme kao što su Blues za moju bivšu dragu, Selma, po tekstu pjesnika Vlade Dijaka, ili Šta bi dao da si na mom mjestu, koju je napisao Duško Trifunović. Bregović nije imao autorski problem da mu pjesnici poput Trifunovića i Dijaka pišu pjesme, što je uz njegovu muziku uvijek rezultiralo velikim hitom.

Rock u svako selo

Rezultat balansiranja pjesama bio je da je Dugme, nakon prvog albuma, za godinu dana sviralo tristo koncerata. Bukvalno je rock‘n’roll došao skoro u svako selo u bivšoj Jugoslaviji. U intervjuu magazinu Dani (26. decembar 2014.), Peca Popović se sjeća da su Time i Korni grupa svoje prve albume objavili u tiražu od po 500 primjeraka, ploča Josipe Lisac Dnevnik jedne ljubavi je dostigla tiraž od 3.000 primjeraka, dok je prvi album Dugmeta u prva tri mjeseca prodat u tiražu od 75.000 primjeraka. Specijalizirani muzički magazin Džuboks u broju iz aprila 1976. godine piše da je Dugme drugim albumom Šta bi dao da si na mom mjestu srušilo sve rekorde sa prodatih 100.000 ploča, a Janjetović u Yu Rock enciklopediji piše o 200.000 prodatih ploča. Svakim sljedećim albumom Dugme je rušilo rekorde prodaje, a među najprodavanije spadaju Uspavanka za Radmilu M. s tiražom od 410.000 i Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo s 570.000 prodatih primjeraka. Bijelo dugme je postavilo standard da se od rock‘n’rolla može živjeti i da to predstavlja industriju.

Druga važna stvar je da je Bregović još od prvog albuma znao da proizvod prodaje dobra ambalaža. Angažovao je dizajnera Dragana Stefanovića da napravi omot za prvu ploču: bio je jednostavan i efektan – gole ženske grudi koje diskretno vire ispod košulje. Omot je kasnije uvršten u englesko izdanje knjige koja predstavlja petsto najuspješnijih omota svijeta. Svi omoti albuma koje je radio Stefanović, ali i drugi, kao što su Mirko Ilić i grupa TRIO Sarajevo, bili su vrlo prepoznatljivi i pažljivo birani.

Treća važna stvar koja Bregovića čini različitim od drugih jeste da je uvijek imao nešto da pokaže, što do tada nije bilo viđeno u Jugoslaviji. Bregović je tokom 1977. godine, na nagovor Pece Popovića, odlučio da Dugme napravi besplatan koncert na otvorenom. Na koncert pod nazivom Koncert kod Hajdučke česme došlo je između 70.000 do 100.000 ljudi. U bivšoj Jugoslaviji u to vrijeme samo je Josip Broz Tito mogao da okupi toliko ljudi na jednom mjestu, od kojih je vrlo vjerovatno bar 50% došlo pod obavezom da se tu pojave. Kada bi dežurni kritičari počeli pisati o lošem uticaju Zapada na mlade u Jugoslaviji preko Dugmeta, Bregović je imao spreman odgovor – okupi momke i odvedi ih na radnu akciju “Kozara 76”, da sa svim ostalim uzornim omladincima grade domovinu. Kada je želio da pokaže da rock‘n’roll nije loša društvena pojava – Bregović prihod od pet uzastopnih koncerata u beogradskom Pioniru (1979.) pokloni za postradale od zemljotresa u Crnoj Gori. Kada počnu prve nesuglasice režima sa Albancima na Kosovu, Bregović napravi pjesmu Kosovska na albanskom jeziku sa željom, kako on kaže, da mladim ljudima u toj pokrajini pokaže da su i oni dio Jugoslavije.

Pljuni i zapjevaj

Osjetivši da se raspad Jugoslavije bliži, Bregović se odlučio za novi koncept. Na albumu pod nazivom Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo iz 1986. godine želio je da okupi na jednom mjestu najveće disidente tadašnje Jugoslavije. Zamislio je da komunistički disident Koča Popović otpjeva partizansku pjesmu Padaj silo i nepravdo, hrvatski disident Vice Vukov otpjeva pjesmu Ružica si bila i da na omotu albuma bude slika srbijanskog disidenta Miće Popovića. Koča je odbio, Popović se zahvalio kazavši Goranu da je još mlad da ima probleme te vrste, a režim je zabranio da se pjesma Vice Vukova objavi. Na kraju je rezultat bio da je umjesto Koče pjevao Svetozar Vukmanović Tempo u pratnji djece iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu “Ljubica Ivezić”.

Bregovićeva druga karijera počinje nakon raspada Bijelog dugmeta, tačnije kada je radeći muziku za filmove Emira Kusturice Dom za vešanje, Arizona Dreams i Underground shvatio da romska muzika i muzički motivi Balkana mogu da budu zanimljivi u Evropi pa i svijetu. Nagrade sa filmskih festivala iz Cannesa i Berlina koje su dobili filmovi široko su otvorile Bregoviću vrata novog tržišta. Njegova nova karijera odvija se u jeku razaranja i opsade grada u kojem je rođen. I čini se da Bregović po prvi put povlači pogrešan potez, jer nije niti jednom gestom u toku 1.425 dana opasade Sarajeva pokušao da skrene pažnju na tačku u Evropi gdje svakodnevno ubijaju njegove male i velike sugrađane. Prilika je sigurno bilo jer je Bregović za to vrijeme imao koncerte širom svijeta. U intervjuima tokom rata, a i poslije, uglavnom bi zauzimao neutralan stav u smislu da to nije njegov rat. “Ja sam imao tu komotnu poziciju da mislim sa distance jer sam bio u Parizu; da sam bio u Sarajevu i da su pucali po meni, vjerovatno bih imao neku drugu poziciju”, rekao je Bregović u emisiji Nedjeljom u dva. U jedinom ozbiljnom Bregovićevom intervjuu sarajevskim medijima, Senad Pećanin se dotakao i ove činjenice.

DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.

BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

DANI: Nego za koga?!

BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?

DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.

DANI: Ama, bolan, pusti Aliju! Zamalo ne rekoh “jebo njega”.

BREGOVIĆ: Evo, ja baš to kažem – jebo Aliju!

Bregović je, za razliku od kuma Kusturice, dosta brzo postavio stvari na svoje mjesto. Njegova pragmatičnost brzo pobjeđuje sve moralne dileme. Koncert u Sarajevu odmah iza rata, 1997. godine, a tokom 2011. i promotivno prebacivanje adrese boravka na prijeratnu adresu, prijem kod gradonačelnika Alije Behmena, ljekarski pregled kod dr. Rusmira Mesihovića, nekoliko intervjua lokalnim medijima i – sve je došlo na svoje mjesto. Rat je gotov i tako treba da bude. Bregovićeva važna prijeratna izjava može da objasni mnogo stvari: “da, količina zarađenog novca je u direktnoj vezi sa slobodom”.

Tri odgovora

Bregović je davno prestao imati potrebu za Sarajevom, a količina zarađenog novca dala mu je komoditet da bude iskren i u intervjuima. Bregović na pitanje o plagijatima koji se mogu čuti na njegovim nosačima zvuka uglavnom daje tri odgovora. U jednom kaže: “Ima čuvena rečenica – netalentovani kopiraju, a talentovani kradu”; drugi odgovor odnosi se na romsku muziku i kaže da je to “kao zalazak sunca” i da je “svačije”; i treći, opšti: “Kompozitor sam koji krade odavde, kao što su Gershwin i Stravinsky na svojoj strani.”

I na pitanja o prekinutim odnosima sa Kusturicom, Bregović opet odgovara iskreno. U razgovoru sa Tamarom Nikčević, na konstataciju da češće pominje Kusturicu nego Kusturica njega, on odgovora: “Pa… možda je on meni važniji nego ja njemu. Znaš, ja sada ovo radim, a da nije bilo njega, možda to nikada ne bih ni radio (…) Da nisam imao sreću da radim za dobre filmove, niko ne bi znao da umijem da pišem dobru muziku za filmove. Ne mogu da ga ne spominjem. To je jedan od najvažnijih likova u mom životu.” Ili u razgovoru sa Aleksandrom Stankovićem u emisiji Nedjeljom u dva, kada kaže: “Kusturica je jedini veliki režiser kojeg smo imali, to je jedna kinematografija koju niko drugi nema. Nije bitno kakav je on kao on, bitno je kakve filmove pravi.”

Bregović je nesumnjivo jedan od najtalentovanijih muzičara koji su rođeni na ovom prostoru; njegovi koncerti se održavaju u Carnegie Hallu i Sidnejskoj operi, surađuje sa birmingenskom i štokholmskom filharmonijom, počasni je doktor muzike Univerziteta u Sheffieldu, nosilac je Godišnje nagrade Vatikana za promociju duhovne muzike, Francuska ga je nagradila Ordenom umjetnosti i književnosti u rangu Viteza. Bregović je sebe brendirao u glavnog promotora muzike sa Balkana, a posebno romske, promovirajući na taj način muziku manjine. Muzika koju komponuje i svira na koncertima izašla je iz okvira slušalaca. Na Univerzitetu u Amsterdamu, na odsjeku za društvene nauke/škola za kulturnu analizu, Aleksandra Marković je odbranila doktorsku tezu o etiketiranju Balkana u popularnoj/svjetskoj muzici kroz studiju slučaja na temu muzike Gorana Bregovića. Teza pod nazivom “Sounding stereotypes: Construction of place and reproduction of metaphors in the music of Goran Bregović” dostupna je na linku. U svakom slučaju, evidentno je da, kako biva stariji, Bregović se – sračunato ili ne – ipak vraća odakle je i pošao. U jednom od intervjua je kazao: “Kako bih rekao, ja sam vaš. Možda ste vi zaslužili nešto bolje od mene, ali ja sam otprilike skoro najbolje što imate. Možda bi me neko volio sakriti pod ponjavu, ali šta ja mogu kad sam otamo. Bilo gdje da pišu, kažu da sam ja Sarajlija. Ne mogu sad ja biti bivši Sarajlija, niti Sarajevo može mene izbrisati iz knjige rođenih. Tako da sam ja vaš kompozitor.”

About The Author