Hrvate nisu “majorizirali” Bošnjaci, nego međunarodna zajednica, na koju se HDZ BiH sad poziva dok se bori protiv “bošnjačke majorizacije”

Politička ofanziva Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH, potpomognuta diplomatskim pritiskom Republike Hrvatske, ne jenjava. Dragan Čović, iako je već dugo tu, ubjedljivo najduže – i kao član Predsjedništva BiH i kao predsjednik HDZ-a – izgleda kao da se “neće umoriti”. Možda bi kazao “pa, naravno”, dodajući da nije neprijatelj BiH. Stranka demokratske akcije izgleda kao da će se umoriti; HDZ – ne. I za razliku od Milorada Dodika, Čović ne samo da poštuje presude Ustavnog suda BiH već ih uspijeva i okrenuti u svoju korist. Mnogo više nego unošenjem odredbe o “federalizaciji” u Rezoluciju Evropskog parlamenta, presudom po apelaciji Bože Ljubića, a u vezi sa izborom delegata u federalni Dom naroda, politički zahtjevi HDZ-a dobili su (anđeoska) krila.

Dretelj i Gvantanamo

Ti zahtjevi, međutim, nisu ostali ni bez trozupca, s obzirom na sjenovitu bliskost predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović HDZ-u BiH i njen “antiteroristički” angažman. Ona već duži period, u “duhu dobrosusjedskih odnosa”, kontinuirano prokazuje BiH (odnosno muslimansku populaciju BiH) kao cvjetnjak islamizma, prkoseći činjenicama na koje tim povodima redovito ukazuje bh. ministar sigurnosti Dragan Mektić, demantujući navode iz Zagreba. U duhu narasle islamofobije širom EU, hrvatska predsjednica preuveličava problem radikalizma, dokazujući da njene riječi ne treba razumijevati kao izjave o stvarnosti, već o vlastitim (agresivnim) namjerama. Naime, kako očekivati da građani Evropske unije prihvate ideju ulaska BiH u tu organizaciju, ako ih hrvatska predsjednica uvjeri da se “islam u BiH radikalizirao“? Još ako uzmemo u obzir da je u svijetu nakon 11. septembra, islamiste i države koje ih tolerišu dozvoljeno bombardirati do iznemoglosti, jasno je da propaganda Grabar-Kitarovićeve nije ni najmanje dobrosusjedska. Iskustvo i haške presude rukovodstvu Herceg-Bosne kažu da su lica koja insistiraju na toj liniji propagande sklona misliti da su adekvatno sredstvo za konačno rješenje hrvatskog pitanja logori za “islamiste”.

Kako po kolonijalnoj matrici nije dovoljno samo ocrniti orijentalno-“terorističkog” Drugog, HDZ BiH i Grabar-Kitarović su pribjegli pseudonaučnom skupu u Neumu i stereotipnom predstavljanju bh. Hrvata kao “nositelja europskih vrijednosti”. Dakle, dok se islam (muslimani, Bošnjaci) radikaliziraju u BiH, bh. Hrvati su nosioci evropskih vrijednosti… Jasna sugestija, koja se pravi kontrastom – Evropljani su, jer su kršćani, a ne muslimani kao Bošnjaci – moguća je samo ako imate medijevalno shvatanje Evrope, kakvo ima Viktor Orban ili kakvo je imao Slobodan Milošević kada je pred rat podsjećao na Poatje. Shvatati šta Evropu čini Evropom, znači kao HDZ zatvoriti oči pred evropskim iskustvom, počev, recimo, od 1789. i dostignućem sekularne države, kao zajednice građana, koja je apsolutna evropska vrijednost, vidljiva svima osim HDZ-u BiH.

Antagoniziranje odnosa između Bošnjaka i Hrvata, posebno po ovom “antiterorističko”-tuđmanovskom stanovištu, osim što je po sebi loše, nije ni funkcionalno za realizaciju političkih ciljeva HDZ-a, prvenstveno za izmjenu Izbornog zakona koja se odnosi na izbor hrvatskog člana Predsjedništva i hrvatskih delegata u Domu naroda FBiH.

Međunarodna zajednica, nekad i sad

Kako bi zvučalo da Dragan Čović počne govoriti (istinu) da Hrvate nisu majorizirali Bošnjaci, niti njihovi politički predstavnici, već Međunarodna zajednica, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama? To je trenutno nezamislivo. Čović i HDZ BiH su mnogu vatru u stanju prevaliti preko jezika, ali ne i u međunarodnoj zajednici naći uzrok za ono što navode kao najveći problem bh. Hrvata.  Po percepciji, koju stvara HDZ-ova propagandna artiljerija, Hrvate su majorizirali Bošnjaci, odnosno predstavnici njihove političke volje. Nema dalje. A ima dalje.

Naime, ne samo da nije tačno da je “bošnjačka politička volja” proizvela trenutno stanje u izbornom sistemu, pa će kao međunarodna zajednica (prvenstveno u vidu Evropske unije) poništiti to bošnjačko pobošnjačenje izbornog sistema, već je upravo suprotno: sama međunarodna zajednica je, namećući izmjene ustava i izbornog sistema u periodu 2000-2002., proizvela stanje koje HDZ BiH fakturiše “bošnjačkoj komponenti” kao oduzimanje konstitutivnosti; s druge strane, potpuno je neuvjerljiva mogućnost da međunarodna zajednica nameće nova rješenja, te je vjera da će EU, na inicijativu Republike Hrvatske, nametnuti nova rješenja – blago rečeno (samo)obmana.

Pojam “međunarodna zajednica” nije ni sinhronijski, ni dijahronijski homogen. Nekadašanja međunarodna zajednica u BiH, u kojoj su SAD vodile glavnu riječ, a EU ih pažljivo pratila, bez remetilačkog faktora tada stidljivo slabe Rusije, ne može se poistovijetiti sa današnjom međunarodnom zajednicom u BiH, u kojoj SAD ne igraju ni približno jednaku (jednako snažnu) ulogu nekadašnjoj. Evropska unija je formalno, ali ne i sadržajno, preuzela ulogu lidera, dok Rusija ima i autonomu i utjecajnu poziciju, najčešće suprotstavljenu poziciji EU. Navedenu razliku, odnosno oslabljenu funkcionalnost ili čak nefunkcionalnost sadašnje pozicije međunarodne zajednice, najbolje je osvijetlio slučaj referenduma o Danu RS-a, koji ne bi mogao biti održan bez podrške Rusije, i (samo) osude od strane Evropske unije, bez odlučnih i konkretnih poteza u svrhu njegovog zaustavljanja. Slabost formalno glavnog igrača (EU) pokazala je činjenica da su jedino SAD, koje više nisu glavni šerif, napravile konkretan i djelotvoran korak, sa (zakašnjelim) sankcijama Miloradu Dodiku. Da je Dodik pokušao održati referendum u vrijeme nekadašnjeg OHR-a, sigurno je da bi sankcije (čak u vidu smjene) došle mnogo prije referenduma, koji bi, pak, bio blokiran.

Američka međunarodna zajednica u BiH nije koristila političku silu s ciljem održavanja statusa quo, zaštite ustavnog uređenja, “mira i stabilnosti“, već je imala jasan cilj i volju za promjenom Daytonom stvorenog okvira. Dok su Amerikanci držali glavnu riječ u Evropi, pa i u BiH, težilo se ka ublažavanju dejtonskih principa, odnosno približavanju građansko-predstavničkom modelu, kakav je na snazi u EU i SAD-u, što najbolje pokazuju baš reforme koje HDZ želi po svaku cijenu poništiti.

Robert Barry, veliki majorizator Hrvata

Federacija crpi svoju ustavnu strukturu iz Vašingtonskog sporazuma (1994.), kojim je okončan oružani sukob Armije BiH i HVO-a. Tim sporazumom je, osim podjele nadležnosti na kantonalni i federalni nivo vlasti, utvrđen i princip etničkog delegiranja. Dom naroda, kao kontrolni mehanizam, bez kojeg ne može biti izabrana izvršna vlast, niti Zastupnički dom kao izborna volja građana FBiH može donositi odluke – po Vašingtonskom sporazumu, mora imati jednak broj bošnjačkih i hrvatskih delegata, a “bošnjačke i hrvatske delegate iz svakog kantona birat će bošnjački, odnosno hrvatski predstavnici u zakonodavnom tijelu kantona”. Riječju, Hrvati biraju Hrvate, a Bošnjaci Bošnjake, najprije u kantonalne skupštine, a onda u Dom naroda.

Prvu strukturnu promjenu, Federacija je doživjela 2000., kada OESS pod vodstvom Amerikanca Roberta Barryja uvodi Izborni zakon, kojim su izmijenjena pravila biranja delegata u Dom naroda, tako da je omogućeno da delegate mogu predlagati i birati svi zastupnici u kantonalnim skupštinama, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti. Time je Federacija napravila korak od dejtonsko-etničkog prema predstavničko-građanskom modelu zapadnih demokratija.

Druga strukturna promjena, kojom je međunarodna zajednica “dekonstitucionalizirala bh. Hrvate”, jeste odluka visokog predstavnika Austrijanca Wolfganga Petritscha o konstitutivnosti naroda na cijelom teritoriju BiH (2002.), te odredba Izbornog zakona da se svakom konstitutivnom narodu daje po jedno delegatsko mjesto u svakom od kantona. Tako su svi kantoni, pa i oni u kojima “živi mali postotak Hrvata”, slali svoje delegate u Dom naroda, što je u očima Hrvata značilo da im Bošnjaci biraju predstavnike.

Približavanje građansko-predstavničkom modelu, u praktičnom smislu, dovelo je 2000. godine do izbacivanja nacionalnih stranaka SDA i HDZ iz vlasti, premda su one i tada osvojile najveći broj bošnjačkih (27%), odnosno hrvatskih glasova (18%), i samim time bile legitimni predstavnici tih konstitutivnih naroda. No, međunarodna zajednica je u reformisanom modelu priznala desetočlanu Alijansu za promjene, dajući joj podršku u vidu Briselske rezolucije Vijeća za implementaciju mira. Tako su Sjedinjene Države, Evropska unija i Rusija uvele/podržale približavanje građanskom modelu, a ne Bošnjaci, niti njihovi “legitimni predstavnici” kao što, prešućujući činjenice, redovno sugerišu HDZ BiH i njegova medijska mašinerija, bojeći se SAD-a i nudeći iluzije da su “evropske vrijednosti” ono što su SAD i EU ukidale u periodu 2000-2002.

Poljska konjica trećeg entiteta

Međunarodna zajednica je odlučnost u provođenju navedenih reformi pokazala i korištenjem neposredne sile u svrhu suzbijanja Hrvatske samouprave, koju je HDZ formirao u martu 2001. s ciljem da ne dopusti Alijansi za promjene preuzimanje vlasti na područjima s hrvatskom većinom.

Ključni udarci zadati Samoupravi bili su preuzimanje Hercegovačke banke od strane pripadnika SFOR-a (eksplozivom su razneseni trezori s novcem) po naredbi OHR-a (Ureda Visokog predstavnika Međunarodne zajednice u BiH). Ostavši bez javnih preduzeća i podrške HVO-a, čijim pripadnicima nije bio u stanju isplaćivati naknade, u oktobru 2001. Jelavić je proglasio kraj Hrvatske samouprave, kazavši tom prilikom da je ona bila pogrešno sredstvo za rješavanje “hrvatskog pitanja” u BiH.

A koja su sredstva bila legitimna? Koja su uopće ostala na raspolaganju, novom, Čovićevom HDZ-u, nakon što se balvan-revolucija pokazala neuspješnom? S jedne strane, prikupljanje podrške unutar međunarodne zajednice, a s druge strane – dogovor s “bošnjačkim strankama” (SDA, SDP). Jednostrani postupci, neposredni izrazi volje, poput referenduma, nisu dolazili u obzir. Najviše što je Dragan Čović u tom smislu uradio bilo je organizovanje protesta nakon Komšićevog izbora u Predsjedništvo i izbacivanja HDZ-a iz vlasti od strane Platforme.

Evropsko-njemačka pasivnost

Smanjenje inicijative međunarodne zajednice u pogledu ustavnih reformi, nakon propalog Aprilskog paketa, praćeno je postepenim gašenjem inicijative Sjedinjenih Američkih Država i prepuštanjem političkog pokroviteljstva EU. To je HDZ mogao shvatiti kao svoju priliku, jer kao što je rečeno – vrijeme pokroviteljstva SAD-a je bilo vrijeme utemeljenja “majorizacije”.

Međutim, Evropska unija pokazala je potpunu nespremnost da, osim formalno, i suštinski zamijeni Sjedinjene Države. To je postalo i više nego jasno sa krahom pokušaja provođenja presude Sejdić-Finci, u periodu 2012-2014. Rezultat je bio potpuno i eksplicitno odustajanje od strukturnih ustavnih izmjena u vidu Britansko-njemačke inicijative i stavljanja naglaska na socijalno-ekonomske reforme u vidu Reformske agende 2015.

Autor knjige Paradoks njemačke moći Hans Kundnani kaže da Njemačka sa svojom fascinantnom ekonomskom moći faktički gospodari Evropskom unijom, ali ona je gospodar, koji to i nije. S vojnom apstinencijom i ekonomskom asertivnošću, a istovremeno s odsustvom volje da u maniru Sjedinjenih Država nametne jasnu političku viziju kontinentu, Njemačka više drži kontinent kao taoca nego kao radnika ili vojnika. Evropska unija ostaje posvećena trgovinskim i carinskim pitanjima (i mi se relativno uspješno integrišemo u tom smislu, sa SSP-om i njegovom adaptacijom), dok u političkom smislu vlada potpuno odsustvo vizije. EU nije imala spremnost da nameće rješenja, čak ni kad je unutar sebe – prije migrantske krize i Brexita – bila homogenija, a kamoli sada, kada se bori za vlastito političko preživljavanje. Silni neuspjesi Štefana Fülea sugerisali su samo jedno: EU ne zna uopće šta hoće od BiH, a još manje zna čime da to sprovede.

Od 2015. i Reformske agende, Evropska unija nije pokazala ni najmanji znak da je zainteresirana da se na američki način (po metodu Barryjevih, Petritschevih amandmana ili Aprilskog paketa) umiješa u ustavno uređenje BiH. Ubacivanje neodređenog i neutralnog pojma “federalizacija” u Rezoluciju EP-a, što HDZ BiH tumači kao epohalnu diplomatsko-političku pobjedu, u suštini je izraz totalne slabosti i nemogućnosti da se u međunarodnoj zajednici nađu saveznici koji bi argumentom sile pomogli rješavanje “hrvatskog pitanja”.

Posjedujući 1994. sve represivne državne mehanizme, HDZ BiH nije bio u stanju – ili nije imao dovoljno snage – da formira treći entitet. Već 2001. sa proglašenjem Samouprave, pokazalo se da HDZ tada već posjeduje samo posjedničke iluzije. Šesnaest godina kasnije, disproporcija između ostrašćenih zahtjeva za trećim entitetom i realne snage HDZ-a BiH, odnosno odsustva snage, čini te apele, realno gledajući, infantilnim.

Insistiranje na nemogućem

U odsustvu mehanizma eksternog nametanja, jedino sredstvo koje ostaje HDZ-u na raspolaganju jeste eventualni dogovor s “bošnjačkom stranom”. Indikativno je u tom smislu da HDZ BiH i politički Zagreb ne pružaju “ruku dogovora i povjerenja” prema Bošnjacima, kao što to, recimo, čini Aleksandar Vučić – neovisno o iskrenosti, koja je, uzgred, u tom smislu irelevantna. Štaviše, predstavljajući Bošnjake kao “cvijeće islamizma”, HDZ čini sve da ukine mogućnost dogovora. Kad šef HDZ-a BiH objašnjava da stranke ljevice pokušavaju napraviti “islamsku državu” u BiH, šta tek misliti o vjerskoj stranci poput SDA?! I kako da očekuje od takvih partnera da mu pomognu da realizira svoje “europske” ciljeve?!

Pred izbore 2010., SDA i Stranka za Bosnu i Hercegovinu pokazivale su razumijevanje za HDZ-ovu borbu protiv “nametanja Hrvatima nelegitimnih predstavnika”, prvenstveno u vidu Željka Komšića kao člana Predsjedništva. Osnov za to razumijevanje, bio je politički interes SDA i SzBiH, odnosno činjenica da su Komšić i SDP, konzumirajući bošnjačke glasove, bili veća politička prijetnja tim strankama nego što je to (bio) HDZ. Međutim, pored blage kritike na račun Komšića, koju su iznosili, ta struja, koju je kasnije zagovarao i Savez za bolju budućnost (SBB), nije se usudila – čak i kada je SDP izbačen iz vlasti – da poništi relativnu evropeizaciju izbornog sistema i Ustava provedenu u periodu 2000-2002.

“Bošnjačke stranke” (SDA, SBB) neće ili ne smiju – u politici je to skoro pa isto – da pristanu na HDZ-ove zahtjeve, a HDZ nema čime da ih natjera. I obratno: ne postoje više ni (nekadašnji) OHR, ni OESS, ni drugi mehanizmi kojima bi se napravili dalji koraci u približavanju predstavničko-građanskom modelu. Trenutno stanje moglo bi se opisati kao balans nemoći. U takvom rasporedu snaga, i treći entitet i građanska BiH puke su sanjarije, ali ne treba potcijeniti moć snova u politici. Dragan Čović i Milorad Dodik su valjda pokazali da traženje nemogućeg nije nimalo naivno; u tom smislu, može se očekivati do 2018. i vraćanje snage “građanskog nemogućeg”, za koje se pomišljalo da je izumrlo sa Silajdžićevim “100% BiH” ili Lagumdžijinom “Zapadnom Njemačkom”.

Hoće li biti blokade?

Prijetnjom da izbori neće biti održani, ako se ne provede presuda po Ljubićevoj apelaciji, HDZ BiH je poručio da je spreman iz pacifističke faze vratiti se jelavićevsko-uzurpatorskim metodama. Centralna izborna komisija je reagovala, tvrdeći da će izbori biti provedeni. No, HDZ-u ostaje na raspolaganju mogućnost blokade izbora delegata, pa i formiranja vlasti, odnosno ostanak u tehničkom mandatu, po modelu Mostara, do realiziranja presude Ustavnog suda. Da li je Čovićev HDZ spreman na takve korake?

Pasivnost međunarodne zajednice, u ovom kontekstu, odjednom postaje pozitivna činjenica. Evropska unija i Sjedinjene Države su, recimo, u slučaju Makedonije pokazale da su na strani građanske opcije; međutim, vlast u Makedoniji još nije konstituisana, i nema OHR-a i SFOR-a koji bi to uradili. U tom smislu, da bi se razumjele perspektive 2019. u BiH, zanimljivo je pratiti Makedoniju. Ili je svijest o američkim sankcijama dovoljna Čoviću da se suzdrži od upuštanja u avanture takve vrste?

U svakom slučaju, najviše će ovisiti o samim rezultatima izbora. Pobjeda SDA bi značila status quo, odnosno nastavak prirodnog partnerstva SDA i HDZ-a. “Komplikacije“ bi mogle nastati samo u slučaju da ljevica, okupljena oko SDP-a, dobije najveći broj glasova i u parlamentima i za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Ipak, umjesto blokade i prenošenja primjera blokiranog Mostara na cijelu Federaciju, bolje se kladiti na mogućnost dogovora između HDZ-a i SDP-a, sličan onome nakon raspada Platforme, koji nije proveden, ali koji je jasno pokazao da je Čovićev HDZ spreman koalirati i sa crnim vragom (ljevicom, koja je postavila “nelegitimnog člana Predsjedništva”) u svrhu očuvanja vlasti. Kamo će se kretati “evropska lokomotiva“ Dragana Čovića, kojim tračnicama neminovnosti u bespućima federalne zbiljnosti, i da li će se moći sama opskrbiti potrebnom električnom energijom, ili će ga poput Aluminija dobavljati iz Sarajeva, ostaje da se vidi.