Od sedam dana, koliko su trajali usmeno izjašnjavanje i odbrana osuđene šestorke te izjašnjavanje Tužilaštva u žalbenom postupku, javni servis u Hrvatskoj je svom gledateljstvu omogućio prenos uživo samo prva dva dana. U BiH, ni toliko

Ukoliko su se televizijski gledatelji u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj oslanjali samo na javne servise u svojim zemljama, nikako nisu mogli imati jednaku predstavu o tome što se u posljednje dvije sedmice marta, od ponedjeljka 20. do utorka 28., događalo u glavnoj sudnici Haškog tribunala.

U tom vremenu je, naime, održavan usmeni dio žalbenog postupka u procesu šestorici Hrvata iz BiH. Taj je proces, sudskim rječnikom kazano, vođen pod imenom “Prlić i ostali”. BiH i Hrvatsku izdvajamo zato jer je to bio završni čin suđenja državljanima obje zemlje za ratne zločine počinjene u BiH u kojima je, prema prvostepenoj presudi, uveliko bila umiješana i Hrvatska u okviru “organizovanog zločinačkog poduhvata” na čijem su čelu bili hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar odbrane Gojko Šušak i vojni zapovjednik HV Janko Bobetko.

Televizijski gledatelji u ove dvije zemlje su, dakle, mogli biti zainteresovani za ovo suđenje i prenos uživo, ali nisu dobili ni potpunu, ni jednaku predstavu. Od sedam dana, koliko su trajali usmeno izjašnjavanje i odbrana osuđene šestorke te izjašnjavanje Tužilaštva u žalbenom postupku, javni servis u Hrvatskoj je svom gledateljstvu omogućio prenos uživo samo prva dva dana.

Ni to ne sve u cjelini. A u BiH – ni toliko!

Od Robinje Isaure do Ukradene ljubavi

Ako su gledaoci u Bosni i Hercegovini, koji prate bilo koji od tri javna emitera, tražili ili očekivali da u direktnom prenosu vide kako teče žalbeni postupak u predmetu koji je još mnogo ranije dobio ocjenu “najsloženijeg”, morali su ostati razočarani. Prenosa uživo nije bilo. Zato su, u tom terminu i tih dana, mogli gledati brojne serije (Robinja Isaura, Shopping kraljica, Kud puklo da puklo, Ukradena ljubav i tome slično). Mogli su gledati i crtiće, zabavne emisije, informativne programe… Sve, dakle, osim prenosa uživo iz sudnice u Haagu.

Ako nisu čitali/gledali/slušali ni najosnovnije vijesti tokom tih dana na tri bh. javna servisa ili u bilo kojem drugom mediju, jedva da su mogli znati da i traje žalbeni postupak. Vijesti o ovom sudskom procesu su u najboljem slučaju išle nakon izvještaja o aktuelnim političkim prepucavanjima i skandalima domaće nazovi političke elite. Malo prije kulture, sporta i vremenske prognoze.

Nepovratno je, dakle, propuštena prilika da se u završnom dijelu sudskog postupka, koji traje duže od jedne decenije, čuju cjelovite nove i stare sudske kvalifikacije o ratnim zločinima u Mostaru i okolini.

Zašto je propuštena? Zbog loše procjene? Ili zbog loše finansijske situacije u javnim servisima? Ili je taj propust posljedica opetovanih političkih poziva koji stižu s raznih strana, i od stranih i od domaćih autoriteta, da “konačno ostavimo prošlost” i da se okrenemo budućnosti? Ako je to u pitanju, najmanje opravdanja za takvo postupanje može se naći u ovom slučaju. Ovi zločini, žrtve i sudski postupak ne mogu biti svrstani u kategoriju “manje važnih” i ne smiju biti potiskivani “zarad bolje budućnosti”.

Ili je sve tek posljedica nečije nemarnosti i neodgovornosti? Javnost zaslužuje odgovor.

Hrvatski javni servis – između Haaga i Sabora

Šta je s gledateljima u Hrvatskoj?

Javni servis je imao direktne prenose iz sudnice na četvrtom kanalu (HRT4). Istina, samo prva dva dana, pa su onda narednih dana, umjesto toga, uslijedili prenosi iz Sabora u istom terminu. Nakon toga, posljednja dva dana žalbenog postupka, ponovno više nije bilo prenosa uživo iz Haaga… Nije bilo ni prenosa iz Sabora, jer Sabor nije ni zasjedao ta dva dana. Bilo je nešto sasvim treće, kao i svakog običnog dana. Prema programskoj šemi.

U programskoj šemi, dakle, nije bilo mjesta za prenos uživo čak ni posljednjeg dana usmenog dijela žalbenog postupka, kad je Tužiteljstvo imalo završna izlaganja i odbrana pravo na replike. Druga strana nije se čula.

Šta su, dakle, gledaoci hrvatskog javnog servisa imali priliku da vide i čuju u direktnom prenosu prva dva dana? To su odbrane prvoosuđenog u prvostepenom postupku (Jadranko Prlić, 25 godina zatvora) i drugoosuđenog (Bruno Stojić, 20 godina). Prlić je iskoristio pravo da, uz svog branitelja, prvo sam iznosi svoju odbranu, ali u tome nije imao naročitog uspjeha, kao ni posljednjeg dana u završnim izlaganjima, kada mu je predsjedavajući sudskog vijeća oduzeo riječ zbog nepoštivanja sudske procedure (na pitanje predsjedavajućeg sudije da li je on pravnik, odgovorio je da nije, ali je bio profesor na Pravnom fakultetu: predavao političku ekonomiju).

Istina, prva dva dana dok su trajali direktni prenosi iz Haaga, gledatelji su mogli čuti i kraće replike tužiteljstva nakon odbrane Prlića i Stojića. Ne u cjelini, već samo djelimično; povremeno su i one bile žrtvovane zbog programske šeme.

Šta su gledatelji mogli čuti uživo

Na osnovu onog što se moglo čuti i vidjeti, ovo su ključne informacije koje su u direktnom prenosu mogli saznati gledatelji hrvatskog javnog servisa.

Bivši premijer “Herceg-Bosne” Jadranko Prlić zatražio je poništenje osuđujuće presude i prigovorio prvostepenom sudskom vijeću da je napravilo “najveću moguću grešku” jer ova događanja nije posmatralo u kontekstu cjelokupnih zbivanja u bivšoj Jugoslaviji i u BiH… Po njemu, “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna je nastala kao odgovor na nespremnost BiH da se odbrani od srpske agresije”, nakon “kolapsa vlasti” u Sarajevu i predstavljala je tek “zajednicu općina koja je djelovala unutar BiH”.

Prlić je zastupao i tezu o multietničnosti i miroljubivosti HVO-a: “Hrvatsko vijeće obrane je bilo jedina multietnička vojska u bivšoj Jugoslaviji” i ona “nije bila prijetnja suverenosti BiH”. “Službena politika Herceg-Bosne”, rekao je, “bila je da svi ostanu u svojim domovima” (isti, prethodni izvor citata). Poricao je i bilo kakvu umiješanost Hrvatske u rat u BiH.

I sve u tom duhu. “Herceg-Bosna”, kaže on, “nije dijelila Bosnu i Hercegovinu, već ju je branila”. Svoju posvećenost miru HZ HB je, istakao je Prlić, pokazala prihvatajući sve mirovne sporazume koji su ponuđeni, uključujući i Vance-Owenov plan s početka 1993. On smatra i da je prvostepeno vijeće “zanemarilo” njegov lični doprinos postizanju mira…

Slične stavove iznijela je i odbrana Brune Stojića. Njegovi branitelji su oštro prigovorili mađarskom i švicarskom sudiji (Arpad Prandler i Stephan Trechsel) u prvostepenom vijeću “što nisu razmotrili sve predsjedničke transkripte”, već su se “opredijelili samo za one koji, kako su naveli u presudi, odražavaju Tuđmanovu ‘dvosmislenost’: u javnosti je lijepo govorio o BiH, a potajno je kovao planove kako da je rasparča i jedan njen dio pripoji Hrvatskoj”.

A šta nisu čuli, ni vidjeli

Gledatelji u Hrvatskoj nisu, prije svega, mogli uživo pratiti završne odbrane preostale četvorice Hrvata (Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić). Ali, istine radi, u njihovim odbranama i nije bilo ničeg novog osim negiranja svake odgovornosti. Kako Hrvatske (“udruženi zločinački poduhvat”), tako i vlastite. Stekao se dojam da im je svima više stalo do prvog nego do drugog.

Nisu mogli uživo pratiti ni završne izjave Tužilaštva. Zastupnica optužbe Barbara Goy ocijenila je da su prvostepene kazne “potpuno neprimjerene” težini zločina nad muslimanskim stanovništvom, za koje je i Sudsko vijeće u presudi utvrdilo da su bili “izuzetno teški”.

Tužilaštvo je stoga zatražilo (i obrazložilo) razloge zašto od žalbenog vijeća traži da Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića pravosnažno osudi na po 40 godina zatvora zbog zločina u BiH, Valentina Ćorića na 35, a Berislava Pušića na 25 godina (isti prethodni izvor citata). Dvostruko veće kazne zatvora od prvobitno dosuđenih.

Kako je primijetio Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, “niko, ali baš niko, u Hrvatskoj, iako je svaki ozbiljan medij imao svog izvještača u Haagu, nije izvijestio da je Tužiteljstvo u nekoliko navrata ponavljalo da je Tuđmanove stenograme ukrstilo sa dnevnicima Ratka Mladića, iz čega je, tvrde, razvidno kako su Mladić i Karadžić, s jedne, a Prlić i Praljak, sa druge strane, barem na dva susreta (Mađarska, Crna Gora) na terenu materijalizirali Tuđmanove ‘iskrene i dobrohotne’ namjere prema jedinstvenoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini”.

N1 je spasila medijski obraz

Gledatelji javnog servisa u Hrvatskoj mogli su dobiti jedinu sugeriranu predstavu da je vojna i politička tvorevina “Hrvatska zajednica Herceg-Bosna” branila Bosnu i Hercegovinu i da je nije dijelila. Kome ni to nije bilo dovoljno, u studijskim su se emisijama te teze dodatno razrađivale, kao što su izjave ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentarnog centra Domovinskog rata Ante Nazora u programu HRT-a 4.

Gledateljima javnih servisa u BiH nije ni pružena prilika da na osnovu direktnog praćenja događanja iz sudnice steknu vlastiti zaključak. Njima su omogućene samo kraće i duže informacije po izboru agencija i urednika javnih servisa.

Medijski obraz tokom tih sedam radnih dana spasili su urednici komercijalne televizije N1. Svakog dana gledatelji ove televizije u BiH imali su uživo prenos događanja iz sudnice u Haagu. Ne potpun i cjelodnevni (imaju i oni zahtjeve vlastite programske šeme), ali neuporedivo više od svih javnih servisa.