Ljubiša Preletačević Beli ne iznosi mišljenje o važnim političkim pitanjima. Njegovi politički i ideološki stavovi potpuno su nejasni. Tvrdi da je cijeli politički sistem potrebno restartovati

Političkom cirkuzanju, nihilizmu, banalizaciji politike i političkog sistema, niskom nivou političke i medijske pismenosti a visokom niovu političkog klijentelizma i niskim strastima pretpolitičkog društva u Srbiji može se svašta prigovoriti i iz različitih pozicija. Može se na njega, međutim, i odgovoriti. Luka Maksimović, alijas Ljubiša Preletačević Beli jedan je od glavnih krivaca zbog čega jedna i jedina tema srbijanske predsjedničke kampanje nije samo Aleksandar Vučić i ono što označava njegovu kampanju za predsjedničke izbore. Kompletno komešanje kritika fenomena Ljubiša Preletačević Beli proizišlo je iz nejasne postavke je li njegova kandidatura prigovor na političku situaciju u Srbiji, ili je ona primarna refleksija i odgovor u smislu političke borbe.

Govoreći za televiziju N1, na početku predsjedničke kampanje u razgovoru s Minjom Miletić, Luka Maksimović tvrdi da su „satira i humor“ u vidu fiktivnog lika Ljubiše Preletačevića Belog sredstvo da se nešto postigne, a ne samo cilj. Na pitanje zbog čega su odabrali satiru, Maksimović odgovara da ništa drugo nije tako produktivno, jer „da se okupilo desetak pametnih mladih ljudi s jasnom vizijom i jasnim programom ne bi prešli cenzus“. Iz te pozicije, može se govoriti o manjkavosti kritike Ljubiše Preletačevića Belog na trenutnu političku situaciju, ili nedostacima jasnije strukturisanih esencijalnih prigovora na veze vlasti i kapitala, korupciju, kriminal (nastavi niz), ali nam je trenutno bitno samo jedno: Luka Maksimović nije pokrenuo YouTube kanal ili Facebook stranicu i na tome ostao, pojavio se na izborima, i ima se smatrati predsjedničkim kandidatom.

Posmatrajući taj fenomen, postavlja se dvojba: je li Beli 1) refleksija mlađe generacije na trenutnu političku situaciju, ili je Beli 2) politički projekt i program koji trenutnim političkim vinovnicima Srbije može biti realna i zabrinjavajuća konkurencija. Razmotrimo obje.

Dinko Gruhonjić, novinar portala autonomija.info, u tekstu #Samojako ili nikako tvrdi da ga „celi mizanscen oko Belog neodoljivo podseća na vreme studentskih protesta iz 1996/97. godine, a potom i na vreme Otpora u Srbiji“. Gruhonjić opominje i na nekom drugom fonu: „Hajde, za početak, da prestanemo da tretiramo ove mlade ljude koji se ‘pale’ na Belog, koji idu okolo i kroz grohotan smeh ponavljaju ‘Ave, Beli!’ i ‘Samo jako!’ kao beslovesne idiote. O kakvim je generacijama tu reč? Kakav svinjac od države smo im ostavili da u njemu, pod našom ‘brižnom paskom’, odrastu?“

Gruhonjić je u javnu raspravu uveo veoma bitno pitanje, kojemu se treba posvetiti posebna pažnja, a da bi bilo sasvim jasno ono izgleda ovako: šta će se dešavati sa srbijanskom političkom scenom kad biološki izumru oni koji je sada vode? Priprema li srbijansko obrazovanje generaciju mladih spremnih da ostanu i žive u Srbiji, ali i da njome upravljaju? U kom smjeru ide politički sistem Srbije, i kako će izgledati u momentu kada dvadesetšestogodišnji Luka Maksimović i njegovi vršnjaci budu imali 40-50 godina, koliko ima prosječni birač u Srbiji?

Protestna opcija

No, šta ako je Ljubiša Preletačević Beli vjerodostojna konkurencija drugim kandidatima? Teofil Pančić, pisac i novinar nedjeljnika Vreme, smatra da će kandidatura Belog „svakako privući izvestan broj birača, jer je to naprosto onaj (p)lutajući, u osnovi pretpolitički sloj koji se uvek veže za neku ‘nekonvencionalnu’ i ‘protestnu’ opciju“. Pančić ističe da su „takvi“ posljednji put kad je to bilo važno „hrlili u ‘bele listiće’, sve misleći kako su se time od nečega emancipovali, dok su u stvarnosti samo hirotonisali jednu populističku diktaturu. Sada, umesto Belih imaju Belog“, tvrdi Pančić.

Iz svih kritika prema Ljubiši Preletačeviću Belom vakumira se, izgleda, zaključak da je od sve opozicije jedini on bez jasnog političkog programa ili, kako Pančić navodi, da „hirotoniše populističku diktaturu“. Srećom, u diskursu političkog komuniciranja postoji jasna razlika između populizma i kreiranja političkog karaktera ili programa koji u momentu kandidature analizira ukupno mišljenje građana o politici i političarima i predstavlja ga.

Političko komuniciranje u tom slučaju jest planirano usmjeravanje političke robe na slobodnom i demokratskom političkom tržištu, ali ga od populizma razlikuje to što ne uključuje blaćenje političkih protivnika i stanja u državi, niti stavove koji su dio svijesti većine stanovništva i stoga ne zahtijevaju raspravu ili obrazloženje, ali može uključivati oportunizam – kao prilagodbu na odgovarajuću specifičnu situaciju ili lokaciju. Konkretno, u političkom kontekstu Srbije populizam je ono što je trenutna politika Aleksandra Vučića – „i EU i Rusija“, „i NATO i neutralnost“, „i Kosovo i ljudska prava“, „i tranzicijska pravda i negiranje genocida“.

Napravimo paralelu između dva najozbiljnija opoziciona kandidata – Saše Jankovića i Vuka Jeremića – i Ljubiše Preletačevića Belog, upravo prema ključnim pojmovima koji definišu srbijanski narativ populizma.

Saša Janković, primjerice, tvrdi da su skoro dvije decenije prava Srba, Roma i drugog nealbanskog stanovništva najugroženija u Evropi i da treba upotrijebiti sve oštrice diplomatije da se srpski istorijski korijeni zaštite. „Budućnosti bih ostavio da volja naroda odluči kako će se formalno okončati pitanje granica, koje je ova vlast prepustila Prištini. Nadam se da će jednom i Albanci ne morati, već želeti da žive u Srbiji jer će biti pristojna zemlja. U ovom momentu ni mnogi Srbi to ne žele, odlaze odavde“, piše Saša Janković na svojoj zvaničnoj web stranici. Kasnije, Janković je primijetio da je Aleksandar Vučić sastanak s Angelom Merkel platio imovinom na Kosovu (!?), a potom da „Srbija i jeste partner NATO-a i trebalo bi da bude partner svim vojnim alijansama koje nemaju agresivne i militarističke pretenzije prema njoj“. Iako o ova dva pitanja uvija i nikako ne daje konkretne odgovore niti se konkretnije izjašnjava u medijima, njegova proevropska opcija je u javnosti neupitna.

Jedinstvo i nacionalni interesi

Vuk Jeremić predizbornu kampanju počeo je upravo na Kosovu, gdje je pozvao na jedinstvo i čvrstoću u opredjeljenju da se zaštite Kosovo, srpska kultura, srpski identitet i vitalni nacionalni interesi. Jeremić želi da poveća budžetske izdatke za odbranu i „hoće da bude predsednik Srbije u kojoj će se graditi autoputevi, ali ne autoput koji spaja Niš i Tiranu, nego Niš i Užice.“

„Nama treba moravski koridor, a ne koridor Velike Albanije. Je li nam treba da spojimo Niš sa Tiranom pa da nam svaki vikend dolaze, kupuju zemlju, stanove, kuće ili ih već nema dovoljno? Ako to ne promenimo, neće ostati kamena na kamenu“, izjavio je Jeremić na mitingu u Nišu 19. marta. I dalje ostaje pri svojoj izjavi. I dalje mu smeta što Albanci masovno kupuju srpske kuće u Srbiji.

To više ne znači samo da se govori bez ikakvih podataka ili bez ikakvog utemeljenja nego i kad bi ti podaci zaista postojali, političari bi se na njih pozivali i interpretirali kako im god naumpadne, bez ikakve moralne ili etičke obaveze, pritom ksenofobno i izrazito nacionalistički.

Niti jedan od dvojice kandidata nije u kampanji razmatrao pitanje odnosa Srbije prema Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, pogotovo ne prema Republici Srpskoj. Ono što je, izgleda, nadrealno očekivati, a to je priznavanje genocida u Srebrenici i Bosni i Hercegovini, učinio je samo Saša Janković. „Sud je presudio da je to bio genocid i za mene je to genocid. Da li bih ja, da sam bio na mestu tih sudija, nešto drugačije uradio, u to ne ulazim. Međutim, Srbiju obavezuju presude međunarodnih sudova i tu nema ali“, rekao je Janković.

Vuk Jeremić je u populizam ušao nekoliko koraka dublje, pa je nekoliko puta tokom kampanje istakao da su njegovi preci bili i partizani i četnici, ali da su i jedni i drugi bili ujedinjeni u borbi protiv fašizma, što već prelazi u domen revizionizma, koji je u posljednje vrijeme u Srbiji izrazito popularan.

Beli za drugi krug?

S druge strane, Ljubiša Preletačević Beli niti o jednom od ovih pitanja nema javno mišljenje. Njegovi politički i ideološki stavovi potpuno su nejasni, kao što je i njegovo razmišljanje o njima potpuno nedostatno. Kao predstavnik generacije tvrdi da je cijeli politički sistem potrebno restartovati, krenuti ispočetka i vidjeti dokle se može doći – jer se na ovim temeljima ne može napraviti ništa ozbiljnije. Ipak, dok god ima ovakvu podršku dovoljnu da se polemizira hoće li on, koji se pojavio prošle godine, ući u drugi krug (ako ga bude) ili će to biti Saša Janković, koji je deset godina radi kao zaštitnik građana, fenomen Beli postavlja dva pitanja: koliko su građani Srbije politički svjesni i pismeni, i koliko njihova ignorancija utiče na slojevitu anomiju.

Možda Beli i jeste potpuno cirkuzantsko otjelotvorenje diskursa – apsurd karaktera, groteska narativa, ali gledajući „ozbiljnije“ predsjedničke kandidate, ko mu je suštinska alternativa: Aleksandar Vučić, koji guši svaku elementarnu slobodu populističkim i popnacionalističkim narativima pretvara Srbiju u diktaturu poluzatvorenog tipa; Saša Janković, koji bi više poštovao Ustav i zakone, a ne najavljuje da bi radio na kakvim korjenitim promjenama političkih principa i pozicija i ne pokazuje nedvosmisleno da je za to spreman; Vuk Jeremić, koji se čini kao idealna (od ideal, ideologija) zamjena iznemoglom dr. Vojislavu Šešelju.

Mogućnost da Beli postane predsjednik Srbije, po svemu sudeći, uopšte ne postoji; čak i da dospije u drugi krug, pitanje je hoće li ga glasači druga dva opoziciona kandidata podržati. No, svejedno je daleko najvažnije pitanje ko je od spomenute trojice spreman da zaista bude predstavnik svih građana, bez obzira na složene klasne i ideološke pozicije građanstva, i da umjesto „čovjeka iz naroda“ bude lider javnog mišljenja. Tada je ukupna pojava Belog i podrška koju ima slika potentnosti srpske političke scene bilans stanja čija je vidljivosti prijeko potrebna. No, koliko će Srbiji značiti taj bilans stanja i kompletna pojava Belog, koji pokazuje (ne)potentnost političke scene, kad s druge strane stoji Aleksandar Vučić, potpuno potentan da – ako bude prvi poslije Miloševića koji je u prvom krugu osvojio preko 50 odsto – nastavi njegovim „mjerama opreza, straha i zaplašivanja“ i dehumanizacije opozicije? Beli jest mač sa dvije oštrice jer poslije njega ostaje nejasno kakav prostor ostavlja za neke sljedeće pobune, organizovanje pokreta, kanalisanje bunta koji će biti konstruktivniji i estetski i esencijalno bolje usmjeren. Pred samo zaokruživanje listića pitanja ko je spreman za predsjednikovanje i sve što uz to ide i ko je spreman da bude vođa opozicije, ako se ili nakon što se pojavi u drugom krugu s Vučićem, ipak, gube prioritet pred pitanjem – ko bi se na bilo kakav način i mogao buniti ako drugog kruga ne bude.