Članovi platforme FactCheck.org sada su vidjeli, dotakli, pregledali i fotografisali originalni rodni list. Zaključujemo da dokument ispunjava sve zahtjeve State Departmenta za dokazivanje američkog državljanstva. Tvrdnje da u dokumentu nedostaju pečat ili potpis nisu istinite. Uz članak objavljujemo i fotografije dokumentacije u visokoj rezoluciji. Naš zaključak je: Obama je rođen u Sjedinjenim Američkim Državama, baš kao što je to oduvijek govorio.
Ovim riječima je novinar Jess Henig za platformu www.FactCheck.org pokušao zaključiti priču o porijeklu Baraka Obame. Da li je rođen u Sjedinjenim Američkim Državama? Da li je zapravo musliman? Da li se zove Barak Muhamed Obama? Je li se prilikom preuzimanja predsjedničke funkcije zakleo na Bibliju ili Kur’an? Ovo su samo neka od pitanja kojima su se fact-checking platforme u Sjedinjenim Državama bavile 2008. godine kada ova vrsta novinarstva doživljava procvat. Priča o Obami nije prva verificirana priča, ali je svakako eklatantan primjer jednog opsežnog, iscrpnog, vremenski i prostorno širokog fact-checkinga. Evo samo nekoliko koraka koje je PolitiFact, američki web-portal za provjeru podataka, morao proći da bi došao do odgovora na pitanje je li Barak Obama rođen u Sjedinjenim Američkim Državama ili, kako su to glasine govorile, u Keniji. Prvo, pronašli su vjenčani list Baraka Obame iz 1992. godine, potom vozačku dozvolu, a onda i potvrdu o nekažnjavanju, te mnoštvo dokumenata o vlasništvu nad različitim nekretninama… Čak i nakon što je Obamin tim objavio skeniran izvod iz matične knjige rođenih, PolitiFact tim je nastavio s istraživanjem jer glasine nisu jenjavale. Kontaktirali su Ured za zdravstvo na Havajima kako bi se uvjerili da Obama zaista ima rodni list izdat u toj državi. Ured za zdravstvo potvrdio je validnost dokumentacije, a članica PolitiFact organizacije imala je i sama rodni list iz iste države s kojim je upoređivala originalni rodni list predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. Ne čudi da je upravo PolitiFact platforma za provjeru podataka i tvrdnji 2009. godine nagrađena i najprestižnijom nagradom u oblasti novinarstva – Pulitzerovom nagradom.
Prva platforma za provjeru činjenica jeste ona s početka priče – FactCheck, a nastala je 2003. godine u Sjedinjenim Američkim Državama. Već 2007. pojavljuje se i već spomenuti web-portal PolitiFact, ali i Fact Checker platforma Washington Posta. U 2009. pokrenuti su fact-checking portali FullFact u Velikoj Britaniji i Chequeado u Argentini, a od 2014. slična organizacija nazvana Dogruluk Payi postoji i u Turskoj.
Iako možemo kazati da se fact-checking rodio u okrilju novinarstva, ova praksa se ipak razlikuje od klasičnog dnevnopolitičkog izvještavanja, i više sliči istraživačkom nego novinarstvu dana. Ono po čemu se fact-checking razlikuje od istraživačkog novinarstva jeste što provjera podataka u fact-checkingu obično slijedi tek nakon što su podaci i tvrdnje izneseni, dok u istraživačkom i dnevnom novinarstvu provjera uobičajeno prethodi objavljivanju.
Najjednostavnije, fact-checking se i definiše kao praksa procjene istinitosti tvrdnji koje iznose političari (Vlachos, Riedel 2014; Graves, Nyhan 2016). Ova vrsta novinarske verifikacije naziva se i novinarstvom „produženog izvještavanja o zaključcima“, baš zato što, kako smo posvjedočili i u priči o Obami, „postoji veliki vremenski jaz između momenta kada je neistina iznesena i momenta objavljivanja provjerenih informacija na fact-checking portalima“ (Hassan i sar. 2015).
Ekspanzija trenda provjeravanja
Danas već možemo kazati da je fact-checking svjetski trend. Jedna od organizacija koja redovno izvještava o broju, radu i položaju ovog žanra u društvu jeste i Duke Reporters’ Lab, Centar za novinarska istraživanja pri Univerzitetu Duke. Direktor ove laboratorije upravo je utemeljitelj platforme PolitiFact, profesor Bill Adair. Duke Reporters’ Lab zabilježio je rast fact-checking organizacija na 188 u više od 60 zemalja svijeta. Poređenja radi, 2014. godine bilo ih je tek 44. Najveći rast zabilježen je u Aziji, sa 22 platforme zabilježene u februaru 2018. na 35 u 2019. godini.
Fact-checking žanr nije ekskluzivno novinarski izum, te su tako od 188 ovih platformi, njih 82 pokrenule nemedijske organizacije poput univerzitetskih centara ili nevladinih organizacija, a Duke Reportres’ Lab bilježi i blagi rast organizacija koje nisu povezane sa medijskim kućama.
Vjerovatno se pitate kako je došlo do toga da se broj fact-checking organizacija tako brzo umnoži u cijelom svijetu. Možda je u pitanju tek trend oponašanja, pri čemu medijske i nevladine organizacije po inerciji kreiraju ovakve platforme jer „svi to rade“? Možda se kreatori portala za verifikaciju vode očekivanjima i ukusima korisnika? Sudeći po istraživanju koje su proveli Lucas Graves i Brendan Nyhan, ništa od navedenog nije presudno utjecalo na ekspanziju fact-checkinga. Ključni motiv za pokretanje platformi za verifikaciju u svijetu jeste namjera da se novinarskoj profesiji vrati kredibilitet. Cilj timova u većini ovakvih organizacija jeste povratak profesionalnim novinarskim vrijednostima i standardima koje ova profesija lagano gubi u utrci za komercijalnim interesima.
Može li ispravka utjecati na stavove javnosti?
U javnom diskursu često se čuju tvrdnje da demanti nema isti učinak kao prvoobjavljena informacija. I tačno je da ponekad provjera vjerodostojnosti političkih izjava nema uvijek veliki utjecaj na mišljenje javnosti o političkim favoritima. Može se desiti i da, kako su to pokazali Brendan Nyhan i saradnici na istraživanju koje su proveli u vrijeme američkih predsjedničkih izbora 2016., raskrinkavanje političkih laži utječe na to da građani modifikuju svoja uvjerenja u skladu sa novim činjenicama. No često, uprkos tome što znaju da je njihov favorit lagao u svojim javnim istupima, građani ne mijenjaju svoju odluku o glasanju.
Ipak, iako još uvijek ne utječu direktno na ponašanje građana, to nikako ne znači da je posao fact-checkera uzaludan. Treba imati na umu da su politička uvjerenja možda i najteža za mijenjanje. A pokazalo se i da je uopćeno fact-checking učinkovitiji pri analizama neistina u domenu zdravstva, obrazovanja ili ekonomije nego politike.
Metode za efikasniji fact-checking
Diljem svijeta istraživači pokušavaju pronaći najbolje metode za što efikasniju upotrebu ovog žanra u razotkrivanju manipulacija i dezinformacija koje šire pojedini političari i druge javne ličnosti.
Jedna od dobrih strategija za demaskiranje osobe koja iznosi neistinu jeste sumirajući fact-checking. Učinkovitije je u jednoj analizi predstaviti nekoliko situacija u kojima su iznesene, naprimjer, neistine o štetnosti vakcinacije nego raskrinkavati pojedinačne izjave javnih ličnosti.
Efikasnost sumirajućeg fact-checkinga u praksi su provjerili Agdjanian i saradnici 2019. godine istraživanjem provedenim na uzorku od 2.825 učesnika.
Drugim istraživanjem iz 2018., i Nathan Walter i Sheila Murphy potvrdili su da je u razotkrivanju netačnih podataka veoma važno kontekstualizirati tvrdnje. Tako „ako neko vjeruje da je predsjednik Obama rođen u Keniji, može biti nedostatno predstaviti im samo činjenice o tome. Za uspješnije razotkrivanje potrebno je uključiti i koherentno objašnjenje o tome kako i zašto su lažne glasine započele“, poručuju ovi istraživači.
Saradnja s korisnicima također može pomoći u provjeravanju. U Španiji, na web-sajtu ColombiaCheck postoji posebna rubrika za komunikaciju s korisnicima u kojoj građani preporučuju novinarima tvrdnje koje treba provjeriti. Sličan odjeljak postoji i na portalu za verifikaciju podataka Chequeado u Argentini. PolitiFact i FactCheck nude korisnicima opciju da predlože tvrdnje za provjeru ili da pitaju timove ovih platformi ukoliko imaju sumnje u neke javno iznesene informacije. I bosanskohercegovački fact-checking portal Raskrinkavanje nudi opciju za prijavljivanje sumnjivih članaka.
Budućnost fact-checkinga
S obzirom na količinu informacija koje dnevno objave što mediji, što političari na profilima svojih društvenih mreža, ali i građani širom svijeta, sigurno je da će u budućnosti fact-checking biti dijelom automatizovan.
Univerzitet u Harvardu i Institut za tehnologiju u Massachusettsu već su sa 750.000 dolara nagradili projekte koji pokušavaju pronaći načine da se provjera informacija vrši automatski, upotrebom vještačke inteligencije. Posebno su zanimljiva tri projekta koja se bave razvijanjem strategija za sprečavanje širenja dezinformacija. Riječ je o projektu za detektovanje lažnih informacija na WhatsApp aplikaciji, projektu koji pokušava pronaći način za automatsko raskrinkavanje deepfake videa i inicijativi već pomenute platforme Chequeado za kreiranje sistema automatske identifikacije tvrdnji koje bi fact-checkeri trebali provjeriti.
Grupa naučnika sa univerziteta u Teksasu i Arlingtonu kreirala je i program nazvan ClaimBuster čija je svrha automatsko detektovanje i ispravljanje lažnih informacija. Ovaj program sadrži repozitorij već manuelno analiziranih podataka i ukoliko algoritam uoči njihovo ponavljanje, automatski upozorava korisnike da je u pitanju lažna informacija. ClaimBuster olakšava posao fact-checkerima na način da sam odabire i rangira tvrdnje koje sadrže činjenice vrijedne provjere. Već su ga usvojile velike organizacije za provjeru podataka poput PolitiFacta, FactCheckera i Fact Checkera Washington Posta, a slične aplikacije posjeduje i argentinski portal za provjeru Chequeado i londonski Full Fact. Druga skupina naučnika kreirala je program FAKTA, a on služi za automatsko predviđanje tačnosti podataka navedenih u objavljenim člancima. Nakon što predvidi činjeničnost iznesenih podataka, ovaj program nudi i dokaze u vidu dokumenata i već objavljenih članaka kojima potkrepljuje svoju ocjenu istinitosti informacija.
Ovdje nije kraj očekivanjima naučnika od automatizovanog fact-checkinga. Bill Adair, osnivač PolitiFacta i direktor Duke Reportes’ Laba, nada se da će u budućnosti uz pomoć automatizovanog fact-checkinga moći momentalno provjeravati istinitost tvrdnji koje iznose političari. To su već uradili u februaru 2019. tokom Trumpovog drugog obraćanja naciji. Transkripcija predsjednikovog govora išla je u trenutku njegovog održavanja, a istovremeno su fact-checkeri nudili analizu Trumpovih tvrdnji.
Međutim, nije budućnost ovog globalnog trenda potpuno mašinska, kako se u prvi mah može činiti. Svi navedeni programi imaju i dosta nedostataka. Automatizovane aplikacije nisu sposobne razlikovati činjenice od mišljenja, pa tako analiziraju i jedno i drugo na isti način. Također, programi još uvijek mogu detektovati samo neke jednostavne sklopove rečenica, a čim se upotrebljava mnoštvo zamjenica, pridjeva i priloga – posao je otežan. Uglavnom je moguće detektovati tvrdnje koje sadrže statističke podatke, no razumjeti kontekst u kojem je tvrdnja izrečena još uvijek može samo čovjek.
Veoma teško je i uvezati sve fact-checking platforme radi kreiranja jedinstvenog repozitorija provjerenih podataka. Većina fact-checking programa za automatsko prepoznavanje lažnih informacija i dalje se oslanja, i oslanjat će se i u budućnosti, na humanu provjeru i „prosijavanje“ ponuđenih informacija. Finalni gatekeeping zasad ostaje posao rezerviran za čovjeka. Mašine u tome mogu pomoći, ali ne mogu u potpunosti zaobići ljudski faktor provjere.
Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja