Nasilje nad ženama postalo je medijski spektakl omotan velikom mašnom senzacionalizma i isticanja detalja femicida, fizičkog i seksualnog nasilja. Nerijetko su za žensku žrtvu prikovana ljubičasta slova stigmatizacije i stereotipi kako je ona ta koja je kriva i kako je ona provocirala nasilje. Uloga medija u izvještavanju o rodnom nasilju može se odrediti kroz način na koji se odnose prema žrtvi te procjenu širenja utjecaja na podizanje svijesti javnosti o ovoj društvenoj problematici.

Mediji, s jedne strane, ne uzimaju u obzir činjenicu da se žrtve nasilja nalaze u iznimno teškoj situaciji te su posebno osjetljive na reakcije okoline, a s druge strane, ne vode računa o tome da način izvještavanja utječe na oblikovanje društvene svijesti o nasilju. Takvi izvještaji nisu u skladu s pravilima novinarske etike, s obzirom na to da mediji senzacionalističkim pristupom zanemaruju svoju edukativnu funkciju, ne doprinose suzbijanju nasilja i postizanju ravnopravnosti žena u društvu.

Mizoginija u medijima

„Mediji na jedan subliminalan način kroje našu svijest pa samim tim i stvaraju stereotip o ženama. Iako su mediji na određeni način doprinijeli emancipaciji i ostvarivanju prava žene, postavlja se pitanje u kojoj su mjeri uspjeli u očuvanju njezina dostojanstva u medijskom prostoru. U većini medija provlači se dominanti obrazac koji ne njeguje žensku ekspertizu već pogoduje mizoginiji, koja se pojavljuje u raznim oblicima. Mediji i dalje iskazuju i potiču patrijarhalne kulturne obrasce ponašanja i stereotipiziraju rodnu ulogu žena i muškaraca, odnosno priču da je muškarac taj koji radi, a žena sjedi kući“, kaže Velma Šarić, novinarka Balkan Diskursa.

Nasilje nad ženama je postalo veoma primamljiva tema za medijsko izvještavanje, međutim, o nasilju i žrtvama mediji imaju veoma površan i senzacionalistički pristup. Senzacionalistički naslovi su postali vruća priča kojom se kupuje publika. „Možemo reći da, kad su u pitanju mediji, za njih važi ona poslovica: ‘Dobar glas daleko se čuje, ali loš još dalje.’ Tako da često ispod članaka o nasilju nad ženama možete pronaći komentare koji to odobravaju – i muškaraca i žena“, upozorava Šarić. Prema njenom stavu, problematika se proširuje neprihvatljivim komentarima kojima se opravdava najstrašnije nasilje nad ženama. Takvi komentari su utemeljeni na patrijarhalnim mitovima i stereotipima, počevši od ideje da su žene podređene muškarcima (i da to tako treba biti) i da on određuje je li to zaslužila ili nije. Novinarka Balkan Diskursa upozorava na važnost izraza i fraza koji su korišteni u naslovima i podnaslovima jer se pomoću njih publici – indirektnim putem – sugerira kako će reagirati na tekst.

Gdje smo zakazali?

Femicid koji se dogodio u Gradačcu pokazao je veliki nedostatak empatije i senzibiliteta u prepoznavanju problematike. Ubojstvo žene je prikazano kao live spektakl na Instagramu. Kao da je riječ o zabavnoj emisiji, šali ili navijanju, ozbiljan zločin je bio popraćen mizoginim komentarima. Izvještavanje medija iz primjera u primjer pokazuje kako se ostaje na tragu duboko ukorijenjenim patrijarhalnim uvjerenjima o tome koja bi trebala biti uloga žena. Sudeći prema komentarima, nismo izašli iz okvira u kojem mislimo da muškarac, zbog ljubavi, ima pravo oduzeti život svojoj ženi.

„Ovo je, definitivno, najlošiji segment kada se izvještava o ženama. Nažalost, od femicida se pravi senzacija, takav akt se naziva tragedijom i ubistvom iz strasti. Novinarstvo se prebacilo u online sferu, sve veća je borba za klikom i ‘reachom’ na društvenim mrežama. Takozvani klikabilni sadržaji dolaze do korisnika/ca, dok dobre analize i izvještavanje često ne budu dovoljno popraćeni“, kaže Mirnes Bakija, novinar stranice probudućnost.ba.

Prema mišljenu društva, muškarac ima pravo na osvetu, ako žena odluči da neće trpjeti nasilje i da će napustiti nasilnika. Mediji i javnost izriču presudu: kriva je i stoga treba platiti – cijenom vlastitog života. Kulturološki koncept nasilja i seksistički stavovi su još uvijek duboko ukorijenjeni u bosanskohercegovačkom društvu. Dakle, lako je uočiti da uzroke femicida trebamo tražiti u položaju žena i rodnim ulogama gdje dvije trećine osoba smatra da je nasilje partnera, poznanika ili stranca nad ženama uobičajeno i u kojem je ustaljeno mišljenje da žena treba biti podređena muškarcu. Uz veliku prisutnost stereotipa i predrasuda, stavovi o nasilju nad ženama i uzrocima femicida često su prožeti i zabludama. Najčešća zabluda je da se ubojstvo žene dešava odjednom, iznenada, u ekstremnoj situaciji. Senzacionalističko izvještavanje u naslovima popraćeno provokativnim fotografijama sigurno ima više pregleda nego prodorni tekstovi s temama kao što su silovanje u braku, problematika seksizma u društvu, ekonomsko nasilje. Razlog za to je da se stereotipni i senzacionalistički tekstovi lako čitaju, bespotrebni su za svakodnevno funkcioniranje, ali čitatelju/ci, sigurno, djeluju primamljivije i interesantnije nego tekstovi koji problematiziraju postojeće anomalije u društvu.

„O ženama žrtvama nasilja u mainstream medijima se izvještava totalno neetički. Bili smo svjedoci nebrojeno puta kad je u pitanju najekstremniji čin rodno zasnovanog nasilja – femicid da su mediji izvještavali o oduzimanju života žene na način da su pisali da je to porodična tragedija, da je ubica bio dobar čovjek i slično. Takvi tekstovi su senzacionalistički, krše etička pravila, bave se nevažnim temama, sadrže uznemirujuće fotografije, zadiru u privatni život žrtava. Takvo izvještavanje ne samo da se protivi etici, nego i žrtve i porodicu dodatno uznemirava“, kaže Melani Isović, novinarka eTrafike.

Igra stereotipizacije seksizma

Dinamika izvještavanja na online portalima vrlo je brza, stoga novinari često senzacionalistički postavljaju naslove – najčešće kvalitetnim sadržajem oskudnih tekstova. Tabloidne sintagme nerijetko se dodatno dramatiziraju eksklamativnim rečenicama. Sve to dovodi do potiskivanja primarne ideje teksta, čak i do neizravnog opravdavanja problematike. Vijesti su usredotočene na detalje zločina i opis okolnosti umjesto propitivanja uzroka i posljedica rodno zasnovanog nasilja u društvu.

Vanja Stokić, urednica eTrafike, smatra da neki mediji pojačavaju stereotipe dok se drugi trude da ih ruše te dodaje da odgovornost medija u pitanju širenja stereotipa o ženama nitko ne može osporiti.

Korijen problema u širenju stereotipa je, kako tvrdi Maja Isović Dobrijević, to što su javni servisi većinom produžena ruka vladajućih – nacionalističkih stranaka. Novinarka portala Buka dodaje da se kroz javne servise kreira slika tradicionalne obitelji jer religija ima veliki utjecaj na društvo i mali je broj medija koji se otvoreno bore protiv toga. Mediji mogu utjecati, ali ne dovoljno da bi se promijenio položaj žena u bosanskohercegovačkom društvu. Stereotipno izvještavanje u medijima djeluje negativno na djevojčice i djevojke jer se ruši sustav vrijednosti i njihovo samopouzdanje.

Ovakvim fenomenima su danas, kako navodi Vera Soldo, novinarka Dnevnog lista, posebice doprinijele društvene mreže i, nažalost, same žene, pristajući na takvu prezentaciju sebe, a sve u cilju zarade. Dodaje da su mediji svjesni da su upravo takve reklame najbolje i da, također, donose najviše zarade.

Ako šire promatramo medije, onda u tim medijima žene nalazimo u crnoj kronici (najčešće uz senzacionalistički pristup), estradi (uz seksističke komentare), rubrikama koje govore o modi, ljepoti i zdravlju i slično. Imamo i prikaz žena iz javnog političkog života, ali koje su često po strani. Ako novinar/ka može uzeti izjavu od muškarca – uzet će je prije nego od žene koja je na istoj poziciji. Ipak, ohrabruje činjenica da u BiH ima (istina, ne tako veliki broj) medija koji su svjesni značaja i položaja žene, pa shodno tome i posvećuju pažnju i obrađuju teme o ženama na profesionalan način.

Zorica Mršević u svojoj monografiji Nasilje i mi detaljno analizira problematiku tabloidizacije i senzacionalističkog novinarstva. Autorica tvrdi da mediji tabloidnog tipa doprinose kreiranju nove dimenzije stvarnosti iskrivljivanjem činjenica. Kao specifično „zagađenje“ medijskog prostora, tabloidizacija predstavlja trend pada profesionalnih standarda u novinarstvu uz povećano zanimanje za privatne živote i postupno uništavanje ozbiljnosti izvještavanja o događajima. Mršević upozorava na to da tabloidizacija označava loše, jeftino, agresivno i senzacionalističko novinarstvo koje se ne nalazi u službi informiranja čitatelja već širenja dezinformacija i izrugivanja. Žene su u medijima predstavljene tako da je u središtu izvještavanja njihov fizički izgled. Ženski izgled dolazi prije njihovih kompetencija, inteligencije, rada, ali i pogrešaka i propusta. Zatim se analiziraju njihovi privatni životi, ljubavne veze, brakovi, rastave i majčinstvo. Često se za uspješne žene kaže da su se ostvarile u najvažnijoj ulozi života tek kada postanu majke. Danas su uvriježene predodžbe i poimanje žena u mnogočemu ovisi o tome kako mediji predstavljaju žene i koliko su žene vidljive u tisku, na radiju, televiziji i novim medijima i društvenim mrežama.

Analitički tekstovi kao rješenje

Nataša Lazukić, novinarka Večernjih novosti, smatra da se trebaju ponuditi kvalitetni i profesionalni sadržaji kako bi se čitatelji/gledatelji/publika navikli na višu razinu novinarstva, podigli vlastitu svijest, te kako bi i sami uočili razliku između senzacionalizma i kvalitete. Dodaje da je, osim informativne, važna i edukativna i društveno odgovorna uloga medija, te da se ta činjenica ne smije zanemarivati koliko god situacija djelovala bezizlazno.

Lazukić upozorava da je vrlo malo analitičkog izvještavanja o nasilju nad ženama, a takav posao češće rade nevladine organizacije nego novinari. Smatra da je potrebna konstantna edukacija kako bi se popravila senzacionalistička slika o nasilju nad ženama. Berislav Jurić navodi da redakcija Bljeska ovoj temi pridaje dovoljno pozornosti kao i svim drugim temama važnim za društvo, međutim, izražava zabrinutost zbog nezainteresiranosti javnosti, ali i nadležnih za ovu problematiku. Po mišljenju novinarke Lazukić, ima prostora i zanimanja kod pojedinaca i pojedinki za analitičke priče. Iako se plasiraju informativni tekstovi i njihove objave u rubrici crna kronika, prema njenom mišljenju, dobro je da postoji mogućnost i želja da inicijalnu informaciju o konkretnom slučaju nasilja koja ja bila povod za tekst dopunimo širim podacima, širim kontekstom. Potrebno je koristiti statističke podatke, istraživanja, izjave eksperata i ekspertica, analizirati mnogo sam fenomen nasilja, uzroke i posljedice u potrazi za rješenjem. Kako Lazukić navodi, od pojedinaca i pojedinki uvijek kreće val koji obuhvati i mnogo širi kontekst.

Od ključne je važnosti prodrijeti u korijene problema rodnih stereotipa seksizma i mizoginije u medijima, a to je neravnopravnost spolova u Bosni i Hercegovini, gdje su žene i dalje ekonomski ovisne te najčešće žrtve diskriminacije na tržištu rada, ali i nasilja u obitelji. Potrebna je zakonska regulacija, suradnja obrazovnog sustava, nevladinog sektora i svih odgovornih kada je u pitanju zaštita i unapređenje žena u bosanskohercegovačkom društvu. Odgovornost medija je da više izvještavaju i veću pažnju posvećuju ženama, njihovoj edukaciji, uspjesima i da budu u ravnopravnom položaju kao i muškarci.