„Pusti, pusti modu” pjevao je Zdravko Čolić prije više od četrdeset godina. I dok je te, davne 1980. bilo moderno izgledati kao „lutkica iz Trsta”, danas je moderno biti vegan ili u najmanju ruku vegetarijanac, biti zbunjen u pogledu vlastite seksualne orijentacije, čak i vlastitog spolnog identiteta, uzdisati nad intelektualnim prenemaganjem „teoretičara” koji pričaju bez da išta kažu.
Moderno je osjećati mirisne note i specifične teksture na srednjem nepcu pri ispijanju čaše vina, kao i znati izabrati jelo koje se s njime savršeno „sljubljuje”. Moderno je, i jako iritantno, koristiti riječ „sljubljuje”. Moderno je biti duboko dirnut suvremenom umjetnošću koja je izgubila svaki dodir s ljepotom i postala dekoracija ili, u boljoj varijanti, koncept kojeg tek kontekst razlikuje od kiča. Moderno je biti zabrinut radi navodne intolerancije svog probavnog sustava na gluten ili laktozu, pušiti električne cigarete, piti bezalkoholno pivo i glumiti da bolje možeš izraziti tankoćutnost svojih misli i osjećaja na engleskom, nego svom materinjem jeziku. Moderno se boriti za prava bez dužnosti, biti ekološki osviješten sve dok to ne zahtijeva odustajanje od vlastitog komfora, mijenjati poslove i partnere, nadijevati svoje lice umjesto purice (silikonima, dermalnim filerima, botoksima i koječim drugim). Nije moderno čitati, a ni mišljenje nije na bogznakakvoj cijeni.
Svjetska bol
No, svako je doba imalo svoju modu. Tako je, primjerice, europski romantizam 18. i ranog 19. stoljeća karakterizirala težnja za melankoličnim osjećajem „svjetske boli”. U to su vrijeme žene gubile svijest slušajući zanosnu poeziju, pa vraćale prisebnost udišući mirisne soli. Vladalo je uvjerenje da stvarnost nije moguće racionalno proniknuti budući da je razum slabašan u odnosu na snagu intuicije i emocije. Bilo je moderno iskazivati divljenje prema ljepoti prirode i geniju umjetnika te se protiviti svakom pokušaju sistematizacije i nametanja pravila. Na cijeni su bili spontanost i originalnost. Ili još raniji klasicizam tijekom kojeg su rado kopirali antičke uzore pa je gotovo svaka raskošnija kuća tog vremena, sa svojim neizostavnim stupovima, više nalikovala antičkom hramu, nego kući.
Relativizacija vrijednosti
Naše doba karakterizira opća relativizacija svih vrijednosti. Gotovo svaka besmislica može proći kao nešto vrijedno ukoliko je spretno zapakirana u privlačnu ambalažu. To što od ambalaže više ne vidimo srž, malo koga zabrinjava. Političari poput Donalda Trumpa, Kolinde Grabar Kitarović, Zorana Milanovića, Milorada Dodika ili Aleksandra Vučića svojim populizmom, često u kombinaciji s nedostatkom manira, trajno i nepovratno oduzimaju dostojanstvo predsjedničkoj funkciji. Zbog njih su, kako je to u Noćnoj mori proročki navijestio doživotni predsjednik Republike Pešćenice, novinar i putopisac Željko Malnar, redikuli poput Branimira Nestorovića postali uvaženi članovi društva, osobe kojima na izborima tek nešto manje od dvjesto hiljada ljudi pokloni svoje povjerenje. To, dakako, mnogo više govori o duhu vremena i općem stanju ljudskih intelektualnih sposobnosti, nego o samoj osobi koja bi, u nekom smislenijem sustavu, dobacila najdalje do granica svog kvarta, a i tamo samo kao predmet šale i podsmijeha. Ovaj se Vučićev „čovjek od povjerenja”, liječnik pulmolog, u vrijeme vrhunca pandemije korone javnosti obratio objašnjenjem da taj „najsmješniji virus u povijesti čovječanstva postoji samo na Facebooku”, žene je pokušavao uvjeriti da ih estrogen štiti od zaraze, a cjelokupnu javnost da je Nikola Tesla slao ljude brodom u budućnost i da neki vojni avioni emitiraju valove zbog kojih vojnici bježe s ratišta. Utvrdio je i da bi Novak Đoković mogao biti reinkarnacija Nikole Tesle jer „obojica šire fantastičnu ideju i mnogo liče fizički”. Njegovi kolege liječnici zahtijevali su od etičkog odbora Liječničke komore Srbije da preispita slučaj smatrajući da narušava ugled i nanosi štetu cijeloj liječničkoj profesiji. No, to nije učinjeno. Baš nasuprot, taj se isti ljubitelj teorija zavjera kandidirao na prošlotjednim izborima u Srbiji osvojivši pedeset hiljada glasova ili 5.3 posto u Beogradu, te 4.68 posto ili 180 hiljada glasova na nacionalnoj razini.
Ova posvemašnja relativizacija povezana je i s površnošću, koja ljudskoj prirodi nikad nije bila strana, ali je tek u 21. stoljeću, uz pomoć suvremene tehnologije, dosegla svoj puni potencijal. Poput Trojanskog konja, internet nam je donio mnoge dobrobiti, od lake i brze dostupnosti najrazličitijih podataka, do neslućenih mogućnosti komunikacije, što je rezultiralo prezasićenošću informacijama i manjkom empatije. Nijedan fenomen više ne pobuđuje čovjekovu pažnju dovoljno intenzivno i dugo da bismo ga stigli dublje i potpunije procesuirati. Informacije se smjenjuju takvom brzinom da naša pažnja na svakoj od njih ostaje fokusirana svega nekoliko sekundi, nakon čega slijedi nova informacija, podjednako kratkog roka trajanja.
„Pomalo si kao dunja sa ormara, mirišeš bez veze i noću i danju” prilično je vjeran opis našeg doba i nas pogubljenih u njemu.
