REALITY PROGRAME TREBA ZABRANITI!

Izdvajamo
Ne gledam ovu vrstu programa, a ni vladike mi nisu uzor, kao ni političari, glumci, novinari koje “nije sramota” što to gledaju... Pogledam ponekad neki fragment koji su mediji ili neki ljudi izdvojili da bi upozorili na njih. Znam, dakako, da se o ukusima ne raspravlja, ali ovo nije pitanje (samo) ukusa. Ne gledam te programe, ali i ne bježim od odgovornosti. I ne želim da budem dio šutljive većine koja sliježe ramenima i odmahuje rukom.

REALITY PROGRAME TREBA ZABRANITI!

U medijskom prostoru u Srbiji i u BiH, pa i u Hrvatskoj, s vremena na vrijeme dominira jedno pitanje: Jeste li za ili protiv reality pograma? To se upravo događa i sada dok se na malim ekranima vrte Farma, Veliki brat, Parovi

Koliko god su glasni, a sve više i brojni protivnici ovih programa, najmanje toliko su glasni a, mora se priznati, i brojniji njihovi zagovornici. Pored producenata i autora ovih programa, to je ona šutljiva većina ispred TV ekrana bez koje tih programa i ne bi bilo.

Šešelj kao uzor

Najviše reality programa proizvodi se u Srbiji i najveći dio njih emituje se i u BiH. Kao emiter sa najvećom zastupljenošću ovih programa u Srbiji izdvaja se RTV Pink (u 2010. godini taj udio je iznosio 24,66% od ukupnog programa, a u 2013. rekordnih 30,87%). U 2015. primat drži Happy TV sa formatom Parovi (34,2%), koji u prosjeku dnevno traje oko 12 sati (izvor: Regulatorno tijelo za elektronske medije Srbije).

Zašto su toliko “važni” i šta su to reality pogrami? “Rijaliti TV je televizijski žanr koji prikazuje scene iz realnog života ljudi: njihove običaje, ponašanje, oblačenje, inteligenciju, stavove i drugo”. Autori ove formulacije na srpskoj Wikipediji očito nude bolju stranu ovog fenomena, ako u tome bolje strane i ima. Prema istom izvoru, u nastavku se dodaje i da su “televizijski producenti shvatili da realni šou privlači gledaoce zato što su ljudi ispred kamere isti ili bar slični kao oni”.

Wikipedia na engleskom nudi preciznije i u osnovi tačnije objašnjenje: “Reality TV programi se… fokusiraju na dramu i na lične sukobe i… dovode učesnike u situacije i u sredinu u kojoj inače nikad ne bi ni bili…”.

Naglasak je, dakle, na insceniranim i u suštini vještačkim situacijama ‒ na drami, svađi, sukobima, takmičenju… Profitiraju komercijalne televizije, a pobjeđuju uglavnom najgori takmičari. I postaju nečiji idoli.

Ovi su programi zasnovani na tri osnovna faktora – voajerizmu (TV publika), egzibicionizmu (učesnici) i interakciji (poistovjećivanje publike i učesnika). Gledateljima se pruža lažna satisfakcija kad gledaju neke druge ljude više ponižene i osramoćene nego što su oni sami u realnom životu.

Mada se promoviraju kao ekranizirana slika stvarnog života, ovi su programi u suštini režirana komercijalna zabava. U svijetu lažnih identiteta i lažnih odnosa, oni stvaraju sve veću ovisnost gledalaca i sve veću beskrupuloznost učesnika. Komercijalne televizije, kojima je profit jedini motiv, nametnule su nedavno u tim programima i takve učesnike kao što su optuženi ratni zločinac Vojislav Šešelj ili često suđeni kriminalac Kristijan Golubović. Po principu, što gore – to bolje.

Odgajanje monstruma na principima različitosti

Je li ova ocjena prestroga? Šta ako je to naša stvarnost? Kao što kaže producent i zagovornik ovih programa s Happy TV Milomir Marić: “Nije sramota gledati Parove, to rade i neke vladike, glumci, političari, novinari…”. Autor ove izjave pokazao je u drugoj prilici visok stepen licemjerstva tvrdeći za sebe da je to “nešto što niti gleda, niti ga interesuje, ali brani princip različitosti”.

“Princip različitosti” koji opravdava vulgarnost, vrijeđenje i psovanje ne može se braniti. Ne gledam ovu vrstu programa, a ni vladike mi nisu uzor, kao ni političari, glumci, novinari koje “nije sramota” što to gledaju… Pogledam ponekad neki fragment koji su mediji ili neki ljudi izdvojili da bi upozorili na njih. Znam, dakako, da se o ukusima ne raspravlja, ali ovo nije pitanje (samo) ukusa. Ne gledam te programe, ali i ne bježim od odgovornosti. I ne želim da budem dio šutljive većine koja sliježe ramenima i odmahuje rukom.

Evo i zašto. U one fragmente i videoprojekcije koje sam pomenuo svakako spada i ovaj. Ako ga već niste na neki način vidjeli, učinite to svakako. Uz sve (ne)moguće psovke i vulgarnosti, tu je još ogoljeli jezik mržnje i uvreda u kojem se povišenim glasom i na ivici nasilja spominju “srpska vojska”, “srpska deca”, “Kosovo”, “idi kolji”…

Volio bih da nisam u pravu, ali me ovo podsjeća na retoriku kasnih osamdesetih i s početka devedesetih. Pretjerano? Ne mislim tako. Zar nismo naučili tu lekciju kako nešto što u početku izgleda bezazleno kasnije izraste u monstruma?

Kad djecu uspavate, prepustite se nasilju

Reakcije na ove programe i pogotovo na ovaj posljednji su u znaku dobre i loše vijesti. Dobra je vijest reagovanje (dijela) javnosti, loša – kasno reagovanje regulatora. Poslije ove epizode Farme, emitirane 1. decembra, uslijedili su brojni pismeni prigovori Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH, otvorena je javna rasprava na društvenim mrežama, Demokratski omladinski pokret je pokrenuo potpisivanje peticije za ukidanje Farme u BiH

I prije ove epizode bilo je razloga za intervenciju. RAK je tek četvrtog novembra poslao na javnu raspravu nacrt Kodeksa o audiovizuelnim medijskim uslugama i, između ostalog, predložio da se “reality i pseudoreality” programi mogu emitirati samo u periodu od 24:00 do 06:00 sati. U međuvremenu je završena javna rasprava i takva je odluka prihvaćena 17. decembra. Regulator u Srbiji sprema se da emitiranje ovih programa ograniči od 23:00 do 06:00 sati.

Da li je dovoljno ograničiti ove programe samo na ove kasne sate? Mislim da nije. Istina, bolje je od ovog što smo do sada imali (u Srbiji se neki od tih programa emitiraju 12 sati dnevno!), ali nije dovoljno.

Zašto sam za zabranu?

Ja sam za zabranu. Vulgarnost i prostakluk nisu jedini razlozi, iako ni njihov udio ne treba zanemariti. Ako i niste gledali, možete samo zamisliti koje su to vrijednosti zastupali Vojislav Šešelj i Kristijan Golubović! Šta još ovi programi promoviraju? Brutalno gaženje ljudske intime, dostojanstva ličnosti i ljudskih prava. I istovremeno afirmiraju netoleranciju, nasilje, kriminalne porive i slično. Ohrabruju i podstiču agresiju!

Znam da će mi protivnici zabrane smjesta izvući argument: internet. Svako može na webu, u bilo koje vrijeme, pronaći mnogo gore sadržaje i od ovih koji se emituju u reality programima.

Da, može, ali neće. Svako, ipak, nema pristup internetu, ali svako, baš svako, ima TV ispred sebe. Nije dovoljno što ima i daljinski upravljač. Ta “spravica” ne može biti zlatna isprika za naše nedjelovanje i njihovu beskrupuloznost.

About The Author