Proljeće 2021. u međunarodnim medijima obilježila je nova kriza između Izraela i Palestine. Tenzije su skočile 6. maja, kada su palestinski demonstranti krenuli u masovne proteste u Istočnom Jerusalimu oko prisilne deložacije šest porodica iz Sheikh Jarraha, većinski palestinskog naselja u ovom gradu.

Sedmog maja, izraelske snage upale su u džamiju Al-Aksa pred sami Lejletul-kadr, najsvetiju noć ramazana po islamskom vjerovanju. U narednim danima, ultimatum Hamasa da Izrael povuče vojsku iz Al-Akse i Sheikh Jarraha pretočen u raketiranje izraelskih meta izazvao je vojnu kampanju devastiranja palestinskih područja, pretežno Gaze.

Slike užasa – mrtvih tijela, devastiranih zgrada, plač djece – služile su samo kao ilustracija ili inserti za ponavljanje istih fraza o „konfliktu“ bez pretjeranog ulaženja u detalje, i za one koji nisu pratili razvoj situacije od početka, bilo je jako teško povezati slijed događaja koji su doveli do za Palestince još jedne ozbiljne humanitarne krize. Pritom, što veći medij u pitanju, to se više o svemu govorilo u rukavicama.

New York Times je ponavljao tu famoznu riječ „konflikt“, ne ulazeći u detalje i ne pridavajući značaja inicijalnom uzroku krize i tome da je 53-godišnja vojna okupacija palestinskih teritorija u 2021. toliko okuražila prosječne Izraelce da se iskaljuju na komšijama. Nije bilo pomena toga da su izraelski civili uzeli stvar u svoje ruke i sami počeli sudjelovati u deložacijama Palestinaca, što se danima prije početka krize moglo eksplicitno vidjeti na društvenim mrežama. Jer riječ „konflikt“ elegantno rješava problem daljeg objašnjavanja.

Neko bi rekao da je i to dobro s obzirom na polariziranost američkih medija, gdje su na Fox Newsu bili do te mjere navijački raspoloženi da su izbjegavali navoditi ikakve palestinske žrtve. Međutim, nenovinarski pristup jednih nije opravdanje za suzdržanost i praktičnu autocenzuru drugih.

BBC je krizu okarakterisao kao „stogodišnji problem“ i time posegnuo za tezom o „vječnim etničkim mržnjama“ van zapadnog svijeta, a svi su listom prebrojavali ispaljene rakete s obje strane i sabirali bilans mrtvih bez dalje kontekstualizacije. Tek onima kojima je izraelsko-palestinska problematika potpuno strana ovakvo izvještavanje je bilo konfuzno i bezvrijedno, te lišeno ljudskog elementa.

Novinarima je očito trebala lingvistkinja da objasni osnovu problema. U tekstu za The Conversation, vanredna profesorica Univerziteta Macquarie Anabelle Lukin kaže da objektivnost kao jedan od uslova profesionalne etike pada u vodu pred samim jezikom kojim se koristimo jer jezik sam po sebi nije neutralan. “Jednom kada uđete u proces toga da govorite o Gazi, jezik vas tjera da zauzmete stranu”, objašnjava Lukin.

Ono što Lukin dalje predočava poznato je svakom profesionalnom novinaru ili novinarki koji su se ikada suočili sa dilemom da li suhoparno izvještavati o činjenicama ili se fokusirati na ljudsku patnju.

Moralna jednakost između krvnika i žrtve?

Postoje, naime, dva pristupa: prvi, tipično usvojen od mainstream medija, vodi se željom za objektivnošću tako što predstavlja selektivne faktičke događaje bez kontekstualiziranja. Kako Lukin konstatuje, u mainstream medijima se preferira kratko sumiranje kompleksnih događaja bez određivanja krivice ili odgovornosti. Ovaj pristup dalje pogoduje korištenju banalnih vojno-političkih fraza, gdje se destruktivno nasilje krije iza termina poput operacije ili kampanje.

A to sve vodi isključivo dehumanizaciji, jer se ni na koji način, osim statistički, ne bavi žrtvama – ubijenim, ranjenim i traumatiziranim.

Drugi pristup je ono za šta se, recimo, kritikovala Christiane Amanpour zbog njenog izvještavanja o ratu u BiH: nemogućnost uspostavljanja moralne jednakosti između dvije strane gdje jedna vrši jasnu agresiju nad drugom.

“U situacijama gdje postoji jasno kršenje ljudskih prava i ljudskosti, ratni zločini ili genocid, mora se primijeniti drugačiji standard”, objašnjavala je kasnije Amanpour. “Saslušati obje strane ne podrazumijeva tretirati ih isto. Osoba koju se ubija snajperom ne može biti jednaka osobi koja puca na nju iz snajpera, ili bombarduje i granatira grad pun civila, a to je bila istina koju smo zatekli.”

U Gazi su naše kolege i kolegice zatekli nešto slično – a opet su izvještaji u većini slučajeva svedeni na puke brojeve, dok su najčešće slike na društvenim mrežama bile one izraelskog raketnog sistema Iron Dome kako ruši Hamasove rakete na noćnom nebu, što je samo po sebi primjer lažne jednakosti. Financial Times je tako imao čitav hvalospjev o efikasnosti Iron Domea sa sve infografikama, što je u trenutku tragedije na drugoj strani i ozbiljnog stradanja civila čak i poprilično licemjerno.

Potrebno je, ipak, spomenuti i direktan napad na medije u toku sukoba. Petnaestog maja, Izrael je zračnim udarom srušio dvanaestospratnicu u Gazi u kojoj su se nalazile prostorije Al Jazeere, Associated Pressa i drugih medijskih kuća. Dok je Izrael napad pravdao time da je zgrada služila Hamasu u vojne svrhe, predsjednik AP-a Garry Pruitt ocijenio je napad “nevjerovatno uznemiravajućim”, konstatujući da će svijet “znati manje o onome što se događa u Gazi zbog toga”, te da je “užasan gubitak života” umalo izbjegnut.

Potpukovnik izraelske vojske Jonathan Conricus u svom intervjuu za CNN narednog dana držao se tvrdnji da je Hamas “aktivno koristio zgradu u borbi protiv Izraela”, te se hvalio time da su zbog ranijeg upozorenja svi novinari uspjeli da napuste zgradu na vrijeme. Novinar CNN-a Brian Stelter zatim je tražio od Conricusa da predoči bilo kakve dokaze, bilo fotografije ili druge obavještajne materijale. Nakon što je Conricus rekao da će dokazi biti predočeni “u dogledno vrijeme”, Stelter je odlično poentirao: “Zar to niste trebali uraditi prije 24 sata?”

AP se u istoj zgradi nalazio već 15 godina, i sve medijske kuće pretrpile su ozbiljan gubitak u opremi i arhivskom i drugom materijalu. Izraelske vlasti do danas nisu objavile nikakve dokaze za svoje tvrdnje, u sve se uključio i američki predsjednik Joe Biden sa direktnim zahtjevom da Izrael zaštiti novinare, ali osim diplomatskih nota na najvišem nivou, teško da će išta opravdati činjenicu da postaje sve više očito da se radilo o, u ovom slučaju, bukvalnom udaru na medije – i to onih koji su radili najdecentniji posao kada je u pitanju međunarodno izvještavanje o stradanju u Gazi.

Društveni mediji: Instagram prednjači u cenzuri

Dok su strani mediji pažljivo vagali riječi, moderatori društvenih mreža su se bavili otvorenom cenzurom. Više organizacija za digitalna prava, uključujući Access Now, palestinsku Sada Social i druge, registrovale su stotine slučajeva cenzurisanja sadržaja koji pružaju podršku Palestincima na Facebooku, Twitteru, TikToku i Instagramu.

Palestinsko-arapska organizacija za digitalna prava 7amleh – Arapski centar za razvoj društvenih medija, u svom monitoringu između šestog i 19. maja zabilježila je oko 500 slučajeva kršenja digitalnih prava Palestinaca. Interesantno je da je oko 50% slučajeva došlo od Instagrama, jednog od Facebookovih behemota, koji se, čini se, našao u klinču između onog što pretendira da bude – društvena mreža za hvaljenje lijepim turističkim destinacijama i egzotičnom hranom svojih korisnika – i platforme za najbrže širenje videa sa lica mjesta svjetskih tragedija.

Uklanjanje sadržaja, međutim, pogotovo onog sa lica mjesta, upravo pogoduje dehumanizaciji. A cenzurisanju sadržaja na društvenim mrežama se i dalje pridaje najmanja pažnja.

Dvadeset prvog maja, Izrael i Palestina proglasili su primirje. Obje strane su također proglasile pobjedu. Politikanstvo je opet iskorišteno da prikrije tragediju krize kojoj nema kraja, i koja će zasigurno opet eskalirati. Dok se međunarodni mediji sada bave predviđanjem i debatama o tome „šta je sljedeće“, Izrael i Palestinu kolektivno zaboravljamo do naredne eskalacije.

I dok pojedini tvrde da je izvještavanje ipak bolje nego što je bilo prije deset ili 15 godina, onima koji su suočeni sa stvarnošću života na palestinskim teritorijama teško da to puno znači, isto kao što bi od nas bilo bezobrazno očekivati da nam mogu dati još 15 godina za naredni korak naprijed. Promjene u pristupu izvještavanju iz ratnih zona potrebne su odmah, ali je glasova koji to zahtijevaju itekako malo.