Ovih se dana sve u državi Bosni i Hercegovini svodi na borbu forme protiv suštine. Politika, ekonomija, zdravstvo, obrazovanje, pravda ili nepravda, suštinski podijeljeno u blok zakonskih okvira protiv sadržaja.

Majka sam djeteta s poteškoćama u razvoju pa sve ono što prolazimo u zdravstvu, obrazovanju, socijalnom sektoru itd. je Sizifov posao stoljeća!

Naime, dijete bi trebalo krenuti u školu od septembra ove godine i tamo bi ga trebala čekati ona „bajkovita“ inkluzija. U međuvremenu trebamo napraviti testiranje, naći školu koja je voljna primiti dijete, jer u Zakonu o inkluziji stoji da „škola može primiti dijete sa poteškoćama“, obaviti razgovore itd.

Može, može, odzvanja u glavi roditelja, na tome je fokus. To znači da ni ne mora ako neće ili kaže da nema kadrova ili kapaciteta, a kadrovi i kapaciteti su kod nas izgovor kad nešto nećete da uradite. Vrlo čest slučaj, skoro pa pravilo u zvaničnim institucijama.

Kontrolni nalaz

Tim slijedom, u oktobru prošle godine se s mojim sinom započeo raditi kontrolni nalaz kod psihologa i urađen je dio testiranja. Za drugi dio psihologinja je trebala nazvati da zakaže, ali nikad nije! Polovina tog nalaza stoji negdje u njenom kompjuteru, a samo dijete je zaboravila naravno i njegovo testiranje. Nebrojeno puta sam zvala na broj telefona za zakazivanje termina, ali niko se ne javlja. Šta da radim, pitam se, osim da napravim isto što i prvi put kad smo se sreli sa dijagnostikom za autizam, da odem psihologinji na vrata i kažem joj kako nemam nikakvih želja sretati se s njom u životu, da stvarno ne bih htjela više ikada je sresti, da je ne želim upoznavati ali eto da mi treba napisati zvaničan nalaz za dijete. Ionako mi taj nalaz znači samo papir, formu bez suštine, jer ja dobro znam za šta mi je dijete spremno, a za šta ne.

Formalno će moje dijete biti negdje testirano i upisano, suštinski inkluzija nije spremna za njega i ja to već odavno znam. Dijete već pet godina ide u svoju školicu, gdje dobija najbolje što nauka i edukacija trenutno imaju, stručan rad i zalaganje epskih razmjera u borbi sa stanjem autizma, ali opet ne u sistemu, već u nevladinom sektoru. Sistem, sjetićete se sa početka ovog teksta, nema kadrove ni kapacitete. S njim se radi punih pet sati, a potom prelazi u drugu nevladinu organizaciju i tamo se radi još tri sata. Takvim tempom uspjeli smo u tome da on u šestoj godini zna čitati i pisati, bojiti i prepoznavati, imenovati i kategorisati, i još mnogo toga, ali još uvijek ne zna samostalno jesti, obući se, ne zna šta je primjereno u socijalizaciji, a šta ne, i tako redom. Širok je to spektar stvari na kojima se radi svakodnevno s njim i radi se intenzivno.

Ako ga škola primi

Nakon petogodišnjeg intenzivnog rada sada bi trebao u osnovnu školu, gdje bi imao nastavu dva i po sata! Toliko kod nas prvačići idu u školu, i to naravno ako ga škola primi, ako on u momentu testiranja bude voljan uraditi zadato, ako ne bude drugih prepreka. To ako, preko možda i može, dovodi nas do kršenja svih međunarodnih konvencija o pravu djeteta, ustavom zagarantiranih prava u BiH, te osnovnih principa ljudskosti i poimanja različitog i drugačijeg. Panično već zamišljam koliko će negativno nedostatak rada uticati na njega i na ono što smo mukom postigli, a jesmo mnogo toga.

Sistem se već duže vremena opire reformi i promjeni, učmao u formi jer mu tako odgovara. Zašto bi morao da radi kad mu je budžet već zagarantovan, a ovi što ga nadomješćuju ionako krpe rupe nedostataka pa neka se snalaze kako znaju. Kod njih stoji da „može“, a roditelj zna da „mora“, pa tako forma protiv suštine dobija svoje bitke godinama.

Kad se već podijelila onako pompezno i blokovski vlast u BiH, zašto ne bi i sve drugo, logika je onoga u čemu živimo. Onako „odokativno“ vidim kroz sopstveno dijete koliko je snažan jaz i kako nikome ne pada na pamet mijenjati formalnosti zarad suštine.

Zašto bi psihologinja završila kontrolni nalaz djetetu, ona će platu svakako dobiti; zašto bi škola primila dijete i pripremila se za njegovo obrazovanje, ista će svoj budžet svakako dobiti; zašto bi bilo ko rekao da ima mjesta i kapaciteta kad će ionako imati budžetom zagarantirana primanja, a roditelj neka se snalazi sa djetetom i voza od nemila do nedraga, jer je u ovoj blokovskoj podjeli i sivilu on i njemu slični projekat za milostinju javnosti.

_______________________________

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenosit tek 24 sata nakon objavljivanja