Greške se dešavaju svima i one su manji problem. Ali to što N1 odbija priznati grešku, napraviti ispravku i izviniti se, to je već ozbiljniji propust

Iako je u protekloj sedmici bilo itekako eklatantnih primjera spina, poput izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je “gotovo siguran da rata ponovo neće biti” – s naglaskom na “gotovo”, ili pronalaženja starih informacija radi senzacionalističkog skupljanja lajkova i klikova, kao što je vijest o tome da “heroin zaobilazi BiH zbog loših puteva”, jedna vijest se izdvojila kao očit primjer kako loše odrađen novinarski posao može od netačne informacije stvoriti lažnu vijest.

Šestog aprila, televizijska stanica N1 je na svom bh. portalu objavila članak naslova “Hootters – svjetski lanac restorana stigao u Sarajevo”. U članku, koji služi kao najava za videoprilog emitovan u programu N1, autorica Dženita Višća iznosi tvrdnju kako je “jedna od zemalja” u kojoj je otvoren restoran u okviru američkog lanca Hooters “od večeras i Bosna i Hercegovina, tačnije Sarajevo u kojem je otvoren Hootters girls bar”. I prije analize sadržaja priloga, evidentna je greška u pisanju, pa je tako Hooters i u naslovu i tekstu napisan sa dva “t”, što će se pokazati kao stvarni naziv sarajevske inačice. Američki lanac Hooters, međutim, piše se sa jednim, kao izvedenica iz riječi “hoot”, koja predstavlja onomatopeju sove, ali i, u žargonu američkog engleskog, riječ za ženske grudi. Hooters, ovaj američki, čitavu svoju sada već vrlo upitnu poslovnu filozofiju izgradio je upravo na izgledu konobarica, te je njihov iz pop kulture prepoznatljivi logo sa smeđom sovom izraženih očiju itekako sugestivan.

Sve je vidljivo

Već u 15. sekundi priloga na N1 može se vidjeti po logotipu sarajevskog restorana, gdje je sovu skupa s očima zamijenila silueta ženskog lica, a zelena boja smeđu, da se radi o potpuno drugoj stvari od najavljenog “američkog lanca”, te da se novootvoreni restoran zaista zove Hootters – sa dva “t”. To očito nije zasmetalo ni autorici, ali ni urednicima kako TV programa, tako ni portala, da sebi dopuste da ih zbuni nešto što bi se najbolje moglo okarakterisati kao jeftina kopija u rangu sa “Adidos” tenama i sličnim “markiranim” proizvodima koji su svojevremeno preplavile sarajevske pijace. Da su na N1 praktično svi uključeni u realizaciju ovog priloga bili uvjereni da se radi o stvarnom Hootersu, govore i inserti s pravim logotipom američkog lanca, koji se mogu vidjeti na 1:08. Međutim, čim se slikom vratilo u sarajevski Hootters, opet je postalo evidentno da je od američkog brenda jedino prisutno loše iskopirano ime, pa se postavlja pitanje kako je moguće da su listom svi angažirani na ovom prilogu napravili ovako kardinalan previd.

Stvar postaje još jasnija kada Edina Smailbegović, projektna menadžerica restorana, krene u priču o sadržaju menija. Govoreći o jednoj od tri stavke u meniju, pilećim krilcima, Smailbegović tvrdi da su napravljena po “posebnoj recepturi svjetskog američkog lanca, Kentucky Fried Chicken” (03:54). Tu već postaje teže vjerovati tvrdnjama Edine Smailbegović da je sarajevski Hootters licencirani restoran, jer je potpuno nemoguće da bi se u jednom franšiznom lancu moglo naručiti nešto sa menija bilo kojeg drugog svjetskog lanca. Tako je, zapanjujuće, prošla priča o tome da su se nekim pukim slučajem, dva zasebna lanca, Hooters i KFC, ipak uspjeli ujediniti u glavnom gradu BiH, bez da se iko dosjetio da takve tvrdnje dovede u pitanje.

Apsolutni kraj bilo kakve dalje rasprave o autentičnosti sarajevskog Hoottersa desio se predstavljanjem uniformi koje će konobarice nositi u ovom objektu. Umjesto, ponovo iz pop kulture poznatih, i Hootersovim pravilnikom strogo definisanih, uskih bijelih atletskih majica utrpanih u narandžaste šorceve, djevojke u Hoottersu u Sarajevu nose obične bijele majice, istina utrpane u crne mini suknje, ispod kojih su i iste takve natkoljenice – u Hootersovom pravilniku, čarape mogu biti samo bijele, atletske. Unatoč tome, novinarka Višća je u toku prezentovanja konobarica (04:40) utvrdila da “znamo da Hooters djevojke u Americi i širom svijeta nose doslovno iste uniforme”, što je krajnje pogrešna konstatacija, dok se Smailbegović nadovezala pričom o odabiru uniformi “za otvaranje” gdje je “akcenat na udobnosti”, te da vlasnici žele da naprave “neki moderan stil cheerleadersice, studentice (?), djevojke koja prati sportska dešavanja”. To, opet, nema skoro pa nikakve veze s franšizom kojoj u ovom restoranu tvrde da pripadaju.

Ugostiteljska šarada

Na kraju, jedino što fascinira jeste da apsolutno niko pri realizovanju ovog priloga od cijelih 7 minuta i 48 sekundi nije ni najmanje doveo u pitanje ništa drugo do običnu šaradu u izvedbi lokalnih ugostitelja, te je prilog zaključen tvrdnjama da “lanac vrijedi 250 miliona dolara, sa 435 restorana u SAD-u… i 24 zemlje svijeta”, pa se čini da su se na N1 upecali na poprilično providnu i ničim potkrijepljenu priču.

Iako možda na prvi pogled banalan, ovaj primjer za našu rubriku ipak je od iznimnog značaja kada se uzme u obzir evidentan niz pogrešnih tvrdnji i faktografski netačnih informacija koje su nam predstavljene kao činjenice. Da li u svemu ovome ima materijala za tužbu o kršenju prava protiv domišljatih sarajevskih ugostitelja, stvar je nekog drugog teksta i neke druge analize. Problem koji nas interesuje, međutim, jeste: kakva sve šteta može nastati kada jedna medijska kuća s poprilično velikim ugledom u BiH i regiji objavi potpuno lažnu vijest? I postoje li neki mehanizmi, bilo putem društvenih mreža ili drugih novinara i medija, da se lažna vijest prepozna i relativno brzo tako i okvalifikuje?

Iako je informaciju prenio dobar broj marginalnih portala, poput Medion.ba, čini se da je korektiv korisnika i korisnica društvenih mreža ipak odradio dobar dio posla pri fact-checkingu i debunkingu, pa je veliki broj portala nakon reakcija povukao vijest. Niz negativnih reakcija u danima nakon objave ove priče automatski je srušio sve tvrdnje menadžmenta lokala, a priča je donekle dovela u pitanje i status portala N1 kao izvora autentičnih informacija. Stvar je otišla dotle da se oglasio čak i Hooters preko svog Twitter naloga, gdje su na upit korisnika Billaina odgovorili sa “Definitivno NISMO mi”. Sarajevski Hootters i prilog N1 je dalje satirizirao i portal Šatro, koji je 8. aprila objavio članak pod naslovom “U Sarajevu otvoren ‘Zamalo Hooters’”.

Ozbiljniji ugao

Zatim se iz daleko ozbiljnijeg ugla problematikom lažnog Hootersa pozabavio i specijalizirani portal Raskrinkavanje, koji se bavi provjerom lažnih vijesti, pa su u podrobnoj analizi naslova “Hooters ili Hootters? N1 ne vidi razliku” od devetog aprila argumentovane sve razlike između američkog lanca i sarajevske loše kopije. Autor ove analize na Raskrinkavanju, Emir Zulejhić, iznio je i vrlo interesantnu primjedbu da je na portalu N1 u međuvremenu promijenjen naslov članka, koji sada glasi “Hootters stigao u Sarajevo”. Ono što zabrinjava jeste da se, po navodima Raskrinkavanja, sa N1 na njihov upit za komentar nije oglasio niko. Ni na portalu N1 do danas nema nikakvih ispravki krivog navoda, niti izvinjenja odgovorne osobe zbog plasiranja netačne vijesti, kako to između ostalih nalaže i Kodeks za štampu i online medije BiH. Problematično je i to što se ovdje radi o privrednom subjektu, te bi se dalo raspravljati da je vezivanjem svog ugostiteljskog objekta neko možda i kapitalizirao na ovom krivom predstavljanju. Koliko god da je sam koncept Hootersa kao restorana brze hrane i oskudno odjevenih djevojaka problematičan, ipak ne bi smjelo da se dozvoli da se ovakvim previdom kopiji daje tržišni legitimitet koji stoji iza originalne franšize, te je čitava situacija zahtijevala dalje pojašnjenje i ispravke, što sa N1 još uvijek nisu uradili.

Mimo odbrane šutnjom, jedino gore bi bilo kada bi se krivica usmjerila samo ka novinarki koja se bavila ovom temom. Postoji dobar razlog zašto u svakoj redakciji postoje urednici. Urednici i urednice su ti koji su sposobni i kvalifikovani da, što iskustvom, što stečenim znanjem u struci, donose kritičke odluke prije nego se sadržaj plasira, ali i preuzmu odgovornost za greške, kako svoje, tako i novinara i novinarki za čiji su rad odgovorni. Kada se ovakva kardinalno loša procjena dogodi kući kao što je N1, a još pritom izostane ispravka ili izvinjenje, šta onda možemo očekivati od slabije organizovanih, manjih medijskih kuća, posebno onih iza kojih stoji manji autoritet? Zabijanje glave u pijesak, koliko god bila privlačna opcija, teško da je dobro rješenje ukoliko neka medijska organizacija želi biti dobar i pozitivan primjer ostalima na našoj medijskoj sceni. U vremenu kada je sve teže razlučiti lažne vijesti od pravih, odgovornost velikih mainstream medija spram istinitosti i tačnosti još je veća. N1 bi u ovom slučaju morao primijetiti i obznaniti razliku između Hootersa i Hoottersa – jer je netačnost već evidentirana, dok za ispravke, posebno kada postoji prilika da se pokaže sva profesionalnost ozbiljnog mainstream medija, uvijek ima i vremena, i mjesta, a i koristi.