Rijetki su, nažalost, sugovornici koji imaju šta reći, a koji u bh. javnom prostoru istupaju s toliko iskrenosti i srčanosti kao što to radi fra Mirko Majdandžić – bosanski franjevac i župnik u Varešu. Rođen u Busovači prije 59 godina, fra Mirko je klasičnu gimnaziju završio u Visokom, a Teološki fakultet u Sarajevu. Službovao je u Zenici, Uskoplju, Sarajevu, Bugojnu i Fojnici, a od 2012. je župnik župe u Varešu. Njegovi su dani ispunjeni susretima s ljudima koji se razumiju, što mu daje snagu i energiju, te, kako kaže, naizgled malim i običnim stvarima koje život čine.

Šta da očekujemo od ove godine? Šta vi sebi, ali i ljudima oko sebe, kažete – gdje da nađemo utjehu, optimizam?

– Ako pogledamo u ne tako daleku povijest, vidjet ćemo da je ovdje bilo znatno težih vremena i stanja, da je uvijek bilo teško živjeti i da ovo vrijeme i ovo stanje nisu ništa lošiji. Svaka kriza je u isto vrijeme i šansa za iskorak naprijed. Šta je potrebno? Imati povjerenje u sebe i uvjeriti se da je svaki prostor dobar za život uz dovoljno rada i truda.

Šta reći ljudima čija je kolektivna dijagnoza – strah, od mnogo čega?

– Strah je kategorija koju ne možemo zanemariti niti izbrisati. Strah može biti dobar kao čuvar od negativnih koraka u životu, može nas sačuvati. Ali strah može biti i velika zapreka, nekad nepremostiva barijera. To je nerealni ili imaginarni strah: strah od sebe, strah od drugoga, strah od sutrašnjice. Sve to je prilično jednostavno rješivo. Ja moram prihvatiti svoju ograničenost i ona više nije strah, nego realnost koja postoji i koju ugrađujem u svoje planove. Kada upoznam druge oko sebe, oni više nisu izvor straha, nego lako postaju suputnici i suradnici. A sutrašnjica će biti onakva kakvu je mi budemo gradili: zajedno onaj drugi kraj mene i ja.

Zašto su ljudi izgubili osjećaj da mogu nešto promijeniti?

– Jedan od razloga je, čini mi se, i taj da smo izgubili smisao za žrtvu. A uz to smo poremetili ljestvicu vrijednosti. A za neke vrijednosti se isplati žrtvovati: majke ne pitaju koliko košta briga za dijete, one će jednostavno sve uraditi za svoje dijete. Svima nam se serviraju neke vrijednosti koje to stvarno nisu. Naravno, da će mladi lakše nasjesti na takve ponude i da će poželjeti bez truda i napora postići uspjeh u životu: igre na sreću su pokazatelj takvih želja, postati bogat preko noći i bez truda.

Živimo u tranziciji, od nečega ka nečemu – valjda boljem, već decenijama, može li se to nazvati životom dostojnim čovjeka?

– Tranzicija traje predugo. Teško je i to što se mnogima čini da taj prijelaz ne ide ka boljem, nego da je prije bilo bolje. Neki elementi bivšeg sustava su, bar naizgled, bili bolji: besplatno obrazovanje, veća sigurnost kretanja, socijalna briga za građane i neke druge stvari. Ne nudi se danas bolje ili se presporo napreduje prema boljem. Najodgovorniji u društvu ne bore se za zajedničko dobro i napredak, nego se trude da se pobrinu i osiguraju dobro za sebe, članove svoje stranke i pripadnike svojih nacionalnih zajednica. I to traje predugo. Trećina naših života već je protekla u takvom stanju. To ubija svaku nadu u nama i dolazi do napuštanja ovih prostora. Odlazi se ne uvijek u bolje uvjete, ali se ide u prostore i države gdje se mogu planirati život i sutrašnjica.

Zašto ljudi odustaju od sebe? Idu linijom manjeg otpora u svakom smislu?

– Mislim da se veliki broj ljudi razočarao u funkcioniranje ovog našeg društva. Vrijednosti koje nosimo iz obitelji, iz vjerskih zajednica, pokazuju se kao one koje ne omogućavaju prosperitet i život dostojan čovjeka. Uzori postaju osobe sumnjive prošlosti i načina stjecanja bogatstva, ali opstaju i čak su prihvaćeni u društvu. Kod mnogih to stvara razočaranje, koje ne mogu spojiti to sa svojim obiteljskim i vjerskim odgojem. Ne mogu to prihvatiti, ne mogu se uklopiti u takvo društvo, a ne mogu više čekati da bi se nešto kvalitetno promijenilo nabolje. I odlaze.

Kako zaustaviti ljude? I treba li ih uopšte zaustavljati?

– Ima odlazaka iz čisto ekonomskih razloga, jer su ljudi bez posla. Ali gubitak nade da će nešto biti bolje u neko dogledno i razumno vrijeme, postaje dominantan razlog odlaska. Ljudi žele za sebe i svoje obitelji planirati i graditi sigurniju budućnost, a to ovdje gotovo da je nemoguće. Ljudima treba ponuditi bolji okvir za življenje i odlasci bi se smanjili sami od sebe. Ali kao da nema želje za nešto takvo kod onih koji bi trebali u tome prednjačiti.

Rijetki su primjeri reagovanja na nepravde u društvu – šta nas koči?

– Izgleda da se stvara jedan uvezan niz ljudi, kojima odgovara ovo stanje i koji ga koriste izuzetno dobro. Preko dvadeset godina traje stanje bez želje za dogovorom i kvalitetnom promjenom. Zapravo, gotovo da su zadržane pozicije iz vremena rata, pa i terminologija u komuniciranju. Pritom je zanimljiva suradnja vođa etničkih grupa, koji održavaju napetost među različitim zajednicama, jer to je najsigurniji način njihovog ostanka na čelu svojih grupa. I to je ono što je najteže razumjeti i prihvatiti: oni koji su zaduženi za dobro i napredak naroda i ukupnog stanovništva, zapravo su oni koji taj narod iskorištavaju. I to najprije svatko svoj. Na taj začarani krug je nemoguće utjecati izvana, osim na izborima. A veliki dio nije se oslobodio straha od drugoga i opet bira “svoje”. I začarani krug ide dalje.

Kakvi su vas primjeri plemenitosti obradovali u ovoj godini? Gdje smo pokazali solidarnost i ljudskost?

– Ovih dana obilazim katoličke obitelji u župi Vareš. Ljudi nas prime i dočekaju baš širokog srca. Ali kad se malo raspričamo onda oni iznesu tako lijepe primjere suživota među ljudima, onog pravog, bez interesa, jednostavno jer to tako treba, jer su i roditelji tako nekad davno naučili: od donošenja lijekova i namirnica s pijace, do čišćenja snijega i opskrbe ogrjevom. Na ovoj razini “običnih ljudi”, bez politike i stranaka, ljudi su ostali ljudi. I to daje nadu da nije sve propalo. Ako i jest teško, ovi se ljudi ne predaju, ne daju da ono ljudsko u njima izumre.

Šta je najveći problem BiH danas?

– Ustroj Bosne i Hercegovine, koji je izrastao iz rata i posljedica je rata, pa je zato i nepravedan. Oni koji su vodili narode u ratu i sada su na istim mjestima. Nisu se pomirili s porazom (a istina je da smo svi, koji smo preživjeli rat, gubitnici) i nastavljaju ratovati, samo drugim sredstvima. I svi nastupi su takvi. Mi svi želimo i dalje osvajati prostore koji su već pusti, i dalje želimo obilježavati, pa i vjerskim objektima, svoje teritorije, opet puste, želimo za sebe i svoje sačuvati naša područja, a nikako da vidimo da nas više nema, svi još mislimo da ćemo uspjeti nadmudriti one druge, i svi uvjeravamo “svoje” da su za sve teškoće krivi oni “drugi” ali pokazat ćemo mi njima, samo trebamo ostati složni i sačuvati zajedništvo. A trebalo bi jednom podvući crtu, iskreno pružiti ruke, reći “oprosti“ i krenuti praviti ono što “mali i obični ljudi” već žive. Pustiti i pomoći da se onaj “drugi” osjeća dobro, da zavoli ovaj prostor, ovu zemlju, da se osjeća sretno i zadovoljno, da gradi srcem svoju budućnost, bez straha i negativnih iskustava.

U čemu najviše griješimo kao narod, kao pojedinci?

– Trebali bismo početi razmišljati da smo mi jedni drugima dati kao dar, da smo bogatstvo jedni za druge i da ovu zemlju možemo napraviti kao prostor prihvatljiv za sve. A mi bismo željeli prostor samo za sebe. Kao pripadnici pojedinih naroda trebali bismo ono najbolje iz svoje kulture i tradicije ugraditi u zajedničku nam domovinu Bosnu i Hercegovinu. Izjašnjavamo se kao vjernici i opet bismo trebali sve ono što smo primili od svojih roditelja kao vjersko blago ugraditi u tu nam domovinu i prema tim postulatima vjere graditi odnose jedni s drugima. To bi bio raj ili dženet.

Kako da zadržimo blagost i plemenitost koju prigodno izražavamo u blagdansko vrijeme?

– Mi kršćani u Božiću slavimo Božji dolazak među nas ljude. Tim svojim dolaskom Bog je, vjerujem, želio naglasiti da je svaki čovjek njegovo dijete i da su svi ljudi između sebe braća i sestre. To se ne može slaviti samo jedan dan. To bi trebala biti vjernička poruka za svaki od 365 dana u godini. Braća i sestre smo svaki dan, djeca smo Oca nebeskoga svaki dan i trebamo činiti dobro jedni drugima. Svaki dan!

Evo, zagazili smo dobrano u 2019., šta biste nam svima poželjeli u ovoj godini?

– Svatko neka u ovu zajednicu, u ovo društvo, u ovu državu ugradi ono najbolje što ima, jer to je ulaganje u budućnost ove zemlje, njezinih stanovnika, naših potomaka, nas samih. Hajdemo se upustiti u rizik i povjerovati da smo stvarno braća i sestre i da konačno počnemo voljeti jedni druge.