Sedam dana u Izraelu
Prije pet godina bio sam na turističkom putovanju u Izraelu. Sedmodnevno putovanje je obuhvatilo gotovo sva značajna mjesta koja treba obići u toj “biblijskoj” zemlji. Zemlja u kojoj su smješteni mnogi od najznačajnijih sakralnih objekata sve tri religije “jedne knjige”. Jerusalim je svakako mjesto koje pati od viška istorije, jer kud god se okrenete, kuda god pođete, kojom god ulicom hodate, vi koračate istorijom, koračate onuda kuda su vijekovima prije vas koračali znameniti likovi koji su obilježili svjetsku istoriju. Ali pored sve ljepote i istorije kojima obiluju ova zemlja i ovaj grad, nikad nisam poželio da se ponovo vratim u tu zemlju i taj grad. U Francusku, Italiju, Španiju, Portugal bih išao na dnevnoj bazi, u Izrael samo tri puta, i to prvi put, zadnji put i nikad više… Zašto? Jednostavno, to je zemlja u kojoj se u zraku osjeća neko zlo, neka nesigurnost, nešto što je teško riječima opisati, nešto kao da se nalazite u pretis loncu za koji ne znate kada, ali sigurno znate da će eksplodirati. Teško naoružani vojnici svuda oko vas. Kontrole gdje god krenete, zabrane, zidovi, žica, sve to govori da se stanovnici Izraela ne osjećaju sigurno, da se nečega boje, da to što tako brane nije stečeno baš legalno i zakonito i da se boje da će neko doći da to vrati. Segregacija, mjesta u koje mogu ući samo Nemuslimani ili samo Muslimani, podjele fizičke ali još gore one u glavama ljudi. Palestinci u očajnom položaju, satjerani u dvije enklave, pri čemu struja, voda, gorivo, radna mjesta pa čak i valuta – sekel je u izraelskim rukama. Ogromna vojna sila je u rukama Izraelaca, militarizovano i ideološki jedinstveno izraelsko društvo je već tada, prije pet godina, po mom skromnom mišljenju moglo u svakom momentu, u toku jednog vikenda zbrisati tu palestinsku državu. Razjedinjena, ogrezla u kapilarnu korupciju, sa vođama koji uglavnom žive van Palestine (zvuči poznato?), palestinska država je lak zalogaj za jednu od najorganizovanijih država svijeta, što Izrael svakako jeste. Nažalost, ekspres lonac je nedavno eksplodirao, Palestinci nisu mogli više izdržati sistemski višegodišnji teror, ponižavanja i na kraju krajeva svođenje teritorije na kojoj žive na površinu na kojoj moraš spavati uspravno. Hamas je počinio zločine, ali vrijeme će pokazati da je to Izrael jedva čekao, da je u toj smrtonosnoj igri šaha bio spreman žrtvovati koju stotinu pijuna – svojih građana u zamjenu za odriješene ruke da se jednom za sva vremena obračuna sa Palestincima. Nažalost taj obračun se upravo dešava i bojim se da će ovo biti kraj palestinske države. Zapad će izraziti zabrinutost, pozvati sve strane na mirno rješenje sukoba, ali pojasa Gaze za Palestince neće više biti. Volio bih da griješim.
Nemojte nikada naše Sarajevo zvati europski Jerusalim… (Senad Bilić, sarajevski advokat, Facebook)
Nema se gdje pobjeći iz Gaze
Neki od starijih ljudi koji danas bježe iz sjeverne Gaze sjećaju se domova iz kojih su pobjegli prije 75 godina, dok se izraelska vojska tada također približavala njihovim gradovima, mjestima i selima. Sjećaju se, također, da im nije bilo dozvoljeno da se vrate.
Naredba za evakuaciju koju je izdala izraelska vojska nalože da preko milion civila Gaze napuste svoje domove bez sigurnog prolaza.
Izraelska vojska naredila je evakuaciju u roku od dvadeset četiri sata za više od milion ljudi u sjevernoj Gazi To je polovina stanovništva Pojasa Gaze, područja veličine Filadelfije. Pojas Gaze je sa tri strane omeđen ogradama i zidovima, a izraelska mornarica patrolira obalom. Njeni prelazi sa Izraelom i Egiptom su zatvoreni. Nema se gdje otići, osim – za neke – u prenaseljene domove rođaka u južnoj polovini pojasa.
Naredba za evakuaciju uslijedila je usred niza zračnih napada u kojima je do petka ubijeno 1.900 ljudi u Gazi, uključujući najmanje 583 djece, prema Ministarstvu zdravlja Gaze. Izrael je započeo napade nakon neviđenog napada boraca predvođenih Hamasom, koji su ujutro 7. oktobra prešli granicu s Izraelom i masakrirali izraelske civile, ubivši stotine i uzevši desetine za taoce, uključujući djecu, osobe s invaliditetom i starije ljude.
Borci predvodjeni Hamasom su upali u zasjedu mladim partijanerima na plesnoj zabavi na otvorenom, navodno ubili 260, pucali u porodice u njihovim domovima i zapalili druge domove kako bi natjerali porodice da ih napuste. Od tada su naoružane grupe u Gazi neselektivno ispalile hiljade raketa na izraelske gradove i mjesta.
Ta zlodjela predstavljaju ratne zločine, kao i Hamasova prijetnja da će pogubiti neke od izraelskih talaca u Gazi.
Ali činjenica da su borci predvođeni Hamasom počinili neopisive ratne zločine ne daje izraelskoj vojsci dozvolu da prekrši svoje obaveze prema civilima u Gazi.
Najava evakuacije rizikuje masovno prisilno raseljavanje. Zona evakuacije koju je danas odredila izraelska vojska dom je stotinama hiljada ranjivih ljudi, uključujući djecu, osobe s invaliditetom, starije ljude i bolničke pacijente. Putevi u Gazi su posuti ruševinama od uništenih zgrada, a goriva je malo nakon što su izraelske vlasti prekinule isporuke goriva, vode, hrane i struje za Gazu, što predstavlja oblik kolektivne kazne – što je samo po sebi ratni zločin.
Civili u Gazi nisu imali priliku da bezbjedno pobjegnu. Ministarstvo zdravlja Gaze saopćilo je da je sedamdeset ljudi ubijeno u petak u izraelskim zračnim napadima dok su bježali na jug putem koji je odredila izraelska vojska. Glavna bolnica u Gazi, Shifa, nalazi se u zoni evakuacije, tako da ova naredba također otežava ljudima pristup medicinskoj njezi – a da ne spominjemo činjenicu da je samu bolnicu nemoguće evakuirati. Glasnogovornik ministarstva zdravlja Gaze, doktor Ashraf Al-Qudra, izvijestio je da Shifa ostaje bez goriva za generatore, lijekove i druge zalihe, iako broj ljudi povrijeđenih u zračnim napadima premašuje sedam hiljada.
Strane u oružanom sukobu uvijek imaju obavezu da zaštite civile, čak i kada njihovi protivnici to ne učine. To je zato što zakoni rata, poznati kao međunarodno humanitarno pravo, sadrže osnovne principe čovječanstva o kojima se ne može pregovarati. Izraelska vojska bi trebala izdati upozorenja civilima u Gazi prije napada ako bi im to zapravo omogućilo da napuste bezbjedno i u sigurnije područje. Ali upozorenje da se bježi kada nema sigurnog mjesta i nema sigurnog načina da se tamo stigne nije efikasno upozorenje.
Naredba o evakuaciji, za koju je Međunarodni komitet Crvenog križa smatrao “nije u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom”, ne daje izraelskoj vojsci dozvolu da nanese štetu preostalim civilima.
Ujedinjeni narodi su upozorili da će ta naredba imati “razorne posljedice” i umjesto toga pozvali su izraelsku vladu da otvori humanitarni koridor za snabdijevanje civila, uključujući i vodu.
Generalni sekretar UN-a António Guterres pozvao je Izrael da povuče naredbu, ističući nemogućnost da se toliko ranjivih, nedovoljno osposobljenih stanovnika Gaze zapravo evakuira bezbjedno.
Ova naredba predstavlja sprdnju sa zahtjevom američkog državnog sekretara Antonyja Blinkena da Izrael izbjegne nanošenje štete civilima u Gazi.
Ova izraelska naredba za evakuaciju posebno je pogodila 70 posto stanovnika Gaze koji su već izbjeglice – koji su 1948. napustili svoje domove u današnjem Izraelu – i njihove potomke. Nikada im nije dozvoljen povratak.
To odbijanje njihovog prava na povratak jedan je od osnovnih uzroka sadašnjeg nasilja. Zbog toga se jutrošnja narudžba činila posebno zastrašujućom. Neki od starijih ljudi koji danas bježe iz sjeverne Gaze sjećaju se domova iz kojih su pobjegli prije sedamdeset pet godina, dok se izraelska vojska tada također približavala njihovim gradovima, mjestima i selima. Sjećaju se, također, da im nije bilo dozvoljeno da se vrate. (Sari Bashi, The New York Review)
Novinari u Ukrajini su u velikoj dilemi, izvještavati o ratu, ili braniti zemlju
Agresija na Ukrajinu u punom smislu učinila je to da skoro svaki novinar smatra rat važnim. No, novinari su u puno težoj situaciji od ostalih građana. Našli su se u dilemi izvještavati o ratu, ili braniti zemlju i svoje porodice. Međutim, jako je bilo važno prenositi istinu u poplavi neistinitih vijesti, to je bio ključni momenat. Čuli smo toliko priča od ljudi koji su ostali na teritorijama koje su kasnije okupirali Rusi nakon što ih je oslobodila ukrajinska vojska. To može biti najvažnija informacija, jer Rusija gađa tog novinara u istoj mjeri kao i vojnika, jer smatraju novinare njihovim neprijateljima, oni se jako plaše medijskog izvještavanja i mnogi novinarski radovi bili su oduzeti od strane Rusa. Mučenja civila, rat, ubijanja i progoni, ali i priče o prvim sedmicama ruske vojne agresije su bile povod da se pogodi u glavni TV toranj u Kijevu, udarili su u toranj ali nisu došli do informacija u namjeri da nas ostave slijepe. Dakle, informacije su postale nešto jako vrijedno u ovoj situaciji, tako da su ukrajinski novinari radili zaista sjajan posao jer bi bez njihovog truda, vjerujem, svijet bio uskraćen za mnogo toga u ovom ratu. (Olga Myrovych, ukrajinska novinarka, Valter.portal)