Jučer mi je pažnju privukao tekst iz Guardiana ‘’Omranova fotografija mora biti prekretnica u sirijskom ratu’’ koji mi je istovremeno izazvao i bijes i nelagodu. Tekst potpisuje britanski ratni hirurg David Nott, čovjek koji je volontirao na najgorim svjetskim ratištima, od Bosne, preko Liberije, Afganistana do Sirije, po svemu sudeći jedna divna i poštovanja vrijedna osoba.

Koliko nas je danas u stanju da ostavi sigurnost doma i otputuje u neku od ovozemaljskih verzija pakla? A dr. Nott ide tamo da bi podučavao druge hirurge tehnikama tretiranja povreda izazvanih različitim vatrenim oružjima i da bi ih privikao operisanju u ratnim okolnostima, u kojima svega nedostaje. Iako mu pisanje nije prvenstvena vokacija, napisao je tekst za The Guardian, da bi i na taj način pomogao te, kako se ono kaže, apelirao na javnost (i Theresu May), ukazavši na zločine Assadovih snaga.

Povod za tekst mu je predstavljala fotografija malog Omrana Daqneesha. Podsjetimo se, a nema tome ni sedam dana, kako su zapadni mediji i korisnici društvenih mreža kolektivistički frenetično dijelili sliku dječaka u kolima hitne pomoći. Podsjetimo se, kažem, jer se već danas to čini prilično zaboravljenim. Dječak je prljav, na licu mu je sasušena i slijepljena krv, jasno je da je netom preživio nešto strašno. Ali ono što plijeni pažnju je dječakova mirnoća. Ne plače, ne okreće se unezvjereno oko sebe, čak se ne čini ni uplašen, a izgleda da ga uopće ne zanima gdje se nalazi. Ne djeluje naročito ni zbunjen i po tome se može zaključiti da je u stanju šoka i da će sve te emocije proživjeti naknadno. Moć ove fotografije leži upravo u tome – u odsustvu tih emocija u odnosu na kontekst. A Omran je imao i sreće, kako dalje kaže i dr. Nott, preživio je, za razliku od sve one druge djece čije slike doktor nosi na svom telefonu i laptopu i redovno pokazuje studentima i ljudima koje susreće na svojim putovanjima. Pokazuje da bi im pobudio savjest, jer šta drugo ima veći utjecaj na nju od slike mrtvog ili umirućeg djeteta?

Trošenje emocije

Vjerujem da mnogima od njih srce zadrhti, kao što je zadrhtalo i meni samoj kad sam prije nekoliko dana ugledala Omranovu sliku. Trajalo je to nekoliko sekundi, možda i duže, ta iskrena i nepatvorena tuga i uživanje u plemenitosti te emocije, a onda se istrošila i prešlo se na druge sadržaje. Dan-dva nakon pojavljivanja slike i na vrhuncu njene viralnosti, isprobani su različiti načini kojima se prizor dječaka koristio za djelovanje na savjest zapadnjačkog čovjeka. Tako su neki, baš kao i dr. Nott, podsjećali na djecu koja nisu bila sretna kao on, dok su drugi pravili srcedrapaljne i poludebilne priloge ‘osvješćivanja’. U potonju skupinu spadaju oni koji su spominjali Omranove vršnjake iz sretnijeg dijela svijeta koji se bezbrižno igraju u parku ili na tabletima, dok njega spašavaju iz ruševina, a i on je samo dijete kao i oni… Podsjetila me ta retorika na sopstveno djetinjstvo u ratu kada su na Zapad slane slike djece u ruševinama/djece koja se igraju na tenkovima/dječaka s amputiranom nogom/dječaka koji leži mrtav na asfaltu dok mu se oko glave širi lokva krvi…, koje su zapadni novinari koristili da djeluju na savjest i pokažu kako smo i mi djeca baš kao i njihova (čak i bijela, ista, vrištalo je iz konteksta).

Baš zbog toga mi se u sjećanje urezala scena iz filma, najvjerovatnije, Welcome to Sarajevo (1997) Michalea Wintterbotoma u kojoj se protagonist susreće s dječakom izbjeglicom u dresu Manchester Uniteda. Iako sam film davno gledala, sjećam se da je taj dres imao prvenstveno funkciju da pripitomi tog bosanskog dječaka zapadnjačkom auditoriju i da pokaže da eto on navija za jedan britanski klub i da je baš kao i ‘naša djeca’. Jednostavno se nisam mogla oteti utisku da bi mu život manje vrijedio da je kojim slučajem navijao za neki bosanski ili balkanski lokalni klub, a vjerovatno je i sam režiser svjesno koristio taj momenat. Iz sadašnje perspektive takva mi se pozicija čini beskrajno odvratna i osjećam sram pri pomisli da je to činjeno i u moje ime i najradije bih rekla: Neka hvala, gospodine Wintterbotom, ne i u moje ime, iako to jeste činjeno i u moje ime jer sam bila bosansko dijete u ratu i izbjeglica.

Ali opet, da li doista imam pravo to reći, naročito jer danas to izričem iz sigurne pozicije i pitanje je da li bih se složila sa samom sobom da me se pitalo ’92., ako bih uopće bila u stanju promišljati o tome na ovaj način? Da li je doista ipak opravdano iskoristiti svako moguće sredstvo, ako postoji i najmanja šansa da dovede i do čega pa makar to bile slike mrtve (ili još žive) djece koju o tome niko ništa nije ni pitao? Čini mi se ipak da imam pravo, naročito jer različiti najnoviji primjeri tih slika pokazuju da od njih nema baš puno koristi. Sigurna sam da se danas manji broj ljudi sjeća kako se tačno zvao dječak čije je mrtvo tijelo more izbacilo na grčku obalu prije nešto manje od godinu dana, iako su u to vrijeme svi velikim slovima pisali njegovo ime. Zvao se Aylan Kurdi, pronalazim o njemu natuknicu na Wikipediji, jer sam i sama, priznajem, zaboravila. O njemu postoji zapis ‘Death of Aylan Kurdi’ i samo je po smrti i ostao upamćen. A sjetimo se samo kakvu je lavinu komentara, ultimativnih osuda i proglašenja smrti Evrope izazvao… Prizor mrtvog tijela nesretnog dječaka masovno je korišten za podizanje savjesti, umjetničke obrade i performanse. I šta je to tačno promijenilo? Čini mi se ništa.

Daleko je Vijetnam

Do prije nekoliko decenija ovakve su slike djece možda i imale veću težinu, ili su makar više djelovale na javnost koja je, zbog manje ratova ili terorističkih dešavanja, a naročito zbog nepostojanja interneta i portala, bila osjetljivija i nenaviklija na ovakve stvari. Dva primjera koja odmah dolaze u pamćenje slika je izgladnjele sudanske djevojčice s lešinarom koji joj vreba iza leđa (1993.) i slika gole vijetnamske djevojčice koja prestravljena bježi od požara uzrokovanog bombardovanjem (1972.). O sudbini prve ništa ne znamo i znamo samo da je njen autor, Kevin Carter, djelimično i zbog osude i pritiska javnosti kojima je bio izložen zbog te fotografije, izvršio samoubistvo. Sudbina druge djevojčice je poznatija, velikim dijelom i zato što je brzo nakon što je fotografija nastala, prestao i rat u Vijetnamu. Danas je ona odrasla i udana žena koja živi u Kanadi i koja kaže kako je veliki dio života provela bježeći od te fotografije jer je podsjeća na užasan period u životu. Nakon što je shvatila da to ne može, odlučila je da je prihvati i da progovori o svom iskustvu kao svojevrsnom ‘putu ka miru’. Pitam se šta joj je drugo i preostalo?

Ona je pak, kako već rekosmo, imala sreće i rijetko koja od ovih fotografija vodi ičemu, a kamoli miru. Ne čini se da je ikome u interesu da rat u Siriji prestane, kao što je onda bilo u interesu Americi da povuče svoje trupe iz Vijetnama. Zato se opet vraćam emocijama koje mi je jučer izazvao naslov teksta Davida Notta – nelagodi i bijesu. Kako Omranova fotografija da predstavlja prekretnicu ratu u Siriji, ma koliko to iko želio i izrekao u dobroj namjeri? Prije će njegovu sliku zamijeniti slika drugog djeteta, nju trećeg i tako unedogled, sve dok to usljed reprize ne postane toliko besmisleno da prosječni zapadnjak više neće njima zadovoljavati ni svoju potrebu za kratkotrajnom medijskom katarzom. I umjesto da podijeli sliku mrtvog, ranjenog, golog ili raskrečenog djeteta, odlučiće se za interesantniji sadržaj.