A onda se desio deveti novembar

Deveti je maj 2023. godine. Već dva dana brojni novinari, ali i prijatelji, me pitaju kako ćemo mi, antifašisti, proslaviti 9. maj – Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. Svi odreda bili su zbunjeni mojim odgovorom, jer pitao sam ih, umjesto direktnog odgovora: Nije li licemjerno danas slaviti ono što su naši djedovi i naši očevi učinili prije 78 godina, a mi dozvolili da iz skrajnutog sjemena proklija i razvije se, rekao bi još jače, nego ono pobjeđeno fašističko zlo, jer je iskusnije za jednu veliku izgubljenu bitku.

Današnja Evropa, uglavnom, nema pravo slaviti Dan pobjede nad fašizmom. Uostalom oni to i sami više ne zovu tako, to je Dan Evrope, a antifašizam je otišao u istoriju. Da to jeste tako, ne bi se desio 9. maj 1993. godine u Mostaru, ne bi bez posljedica prošli zahtjevi za obilježavanjem kuća bijelim čaršafima, ne bi se bataljon UNPROFOR-a, iz evropske zemlje, sklonio na sigurno, na stranu napadača i ponašao se kao učesnik foto safarija, u kojem je bio lov na ljudske glave. Sve to se dešavalo na Dan pobjede nad fašizmom, a mi smo svjedočili živom fašizmu kojem se oružana sila, tu prisutna i sa jasnim mandatom, nije suprotstavila.

Njihovo nedjelovanje bilo je saučesništvo. Za te zasluge centralni gradski trg nazvan je imenom njihove države. Država je pompezno najavila nakon rata finansiranje obnove trga, čak je i kralj došao da otvori obnovljeni trg i spomenik poginulim vojnicima tog bataljona. Sve bi to nekako i „progutao“ da se nije desila, opet, samo obnova dijela trotoara na istoj onoj strani na kojoj se, kao na tribine, bataljon te zemlje sklonio 1993. godine.

Još je to jedna potvrda šta podržava današnja Evropa.

A onda se desio 9. novembar iste te 1993. godine. Godišnjica je kristalne noći i vremena kada su Hitlerovi nacisti započeli krvavi pir. Sljedbenici iste ideologije ničim osporeni ili zaustavljeni danima su gađali Stari most, remek djelo svjetske graditeljske baštine i baš na dan kristalne noći ga srušili. Od onih koji su imali mandat da nešto poduzmu nisu bili spriječeni, niti je zabilježen, bar, pokušaj spriječavanja.

Da li je slučajno, za ovaj zločin, izabran 9. novembar?

Ja sam uvjeren da nije, kao što nije slučajan ni izbor da se fašistički napad na grad organizira na Dan pobjede nad fašizmom.

Sjećajući se ovih događaja danas ne mogu, a da se ne sjetim raznih fobija koje su minulih godina, na brojnim mojim putovanjima, imali razni granični policajci kada bi vidjeli moj pasoš ili pročitali moje ime. Sve je to bila ujedinjena, kulturna, demokratska, otvorena Evropa. Sate i sate sam čekao isključen iz redova putnika da me pretresu, provjere, ispitaju i šta sve ne, jer sam zbog imena Sead bio potencijalni islamski terorista, a zbog BiH pasoša još ponešto, kako bi kakva glupost kome pala na pamet.

Svo to vrijeme bio sam svjestan da dolazim iz grada u kojem je, primjera radi postojala kanalizacija i vodovod, u vrijeme kad su njihovi kraljevi koristili tutu.

Ali avaj, dozvolili smo da nas predstavljaju oni koji o svemu tome nemaju pojma, dozvolili smo da nam nametnu osjećaj kolektivne žrtve i gubitnika koji žive od humanitarne pomoći.

Jasno je da je ovoj zemlji, našoj domovini, bilo namjenjeno da nestane.

Jasno je, da je svim njenim građanima koji su branili njenu cjelovitost bilo namjenjeno da nestanu.

Jasno je, takođe, da je i zemlja opstala, kao i  njeni građani.

Istina, uz ogromne žrtve.

Ako nam je bio namjenjen nestanak, a mi opstali, mi smo pobjednici. Zato, razvijajmo kult pobjednika, razvijajmo kulturu pobjede, govorimo o uspjesima, a ne porazima, slavimo život i žive sjećajući se mrtvih, naravno, ali kao izvorišta nadahnuća za nove pobjede. Oni su pali da se život nastavi, oni su pali da pjesma djevojačka odzvanja i smijeh dječiji gali srca i dušu.

(…)

Ta istina naše je glavno oružje.

Koristimo ga i pokažimo, i Evropi, ali i svijetu njegovu snagu.

Kada to učinimo shvatiće svi da smo pobjednici.

A Evropi jedino ostaje da pred antifašističkom Bosnom i Hercegovinom stane uspravno i u stavu mirno, te se duboko nakloni.

To joj je dug prema ovoj časnoj zemlji i njenim časnim ljudima.

Ostalo je šutnja u ovom vremenu što se iščašilo iz zgloba. (Sejo Đulić, Tačno.net)

Evo šta treba našim školama

Najiskrenije i bez želje za polemikom ili bilo kakvom politizacijom, imam da predložim sledeće:

1. Završiti zvaničnu školsku godinu u svim osnovnim i srednjim školama odmah. Nema tog gradiva, tog kontrolnog i pismenog zadatka, te ocene i tog novog znanja koje je u ovom trenutku važnije od psihičkog i emotivnog stanja dece.

2. Sve ocene zaključiti na osnovu prosečne, pa je podići za jednu. Time dati do znanja deci da verujete u njih i da imate poverenja da bi do kraja godine napredovala i bila barem za ocenu bolja.

3. Do kraja meseca nastaviti svakodnevno okupljanje dece u školama, samo bez klasičnih časova. Umesto toga, pustite ih da se druže, da pričaju, da se poveravaju jedni drugima, da plaču i da se nezrelo cerekaju ako treba. Pružite im osećaj sigurnosti i zaštite, bez ikakvog očekivanja od njih zauzvrat.

4. Odmah angažovati sve mlade stručnjake – psihologe, pedagoge, socijalne radnike i to čak i studente završnih godina, specijalizante i apsolvente. Omogučiti im intenzivnu i brzu obuku i poslati u škole u timovima, medju decu.

Nikakve radne grupe strogih teta iz Ministarstava i institucija, nikakve drvene čike iz klinika i savetovališta što će da ih dave o pošasti interneta i da očekuju da će zaista da im ukinu društvene mreža.

Njima treba neko ko liči na njih, blizak po godinama, izgledu, ponašanju, čak i oblačenju. Njima treba neko ko govori isti jezik, kome mogu da se obraćaju “na ti” i ko će najpe samo da ih sluša, pa tek onda da im nešto priča.

5. Raditi sa decom neprimetno, neosetno, što spontanije, a naravno uokvireno i usmereno, svim savremenim psihološkim alatima namenjenim upravo ovakvim traumama. Stručna savremena literatura je, nažalost, prepuna.

6. Organizovati savetovališta i rad sa nastavnicima i svim ostalim osobljem. I oni su van sebe, ni oni ne znaju šta sa sobom, šta sa svojim porodicama, a kamoli šta sa učenicima. I njima je potrebna velika podrška i pomoć.

Ako ja na fakultetu, sa “velikom decom” razmišljam da li treba da zaključavam učionicu iznutra dok držim čas, šta je u glavama koleginica i kolega koji su odgovorni za mnogo bespomoćnija bića koja, kako smo videli, i životno zavise od njih?

7. Organizovati dodatnu nastavu za one koji to hoće i kojima je potrebna – pripremu za veliku i malu maturu, ali bez ocenjivanja i bez pritisaka, nego kao deo u radnom danu, pa polako. Organizovati pripreme za prijemne ispite na fakultetima, pa i za umetničke akademije.

8. Ponuditi deci da im dolaze stariji drugovi i drugarice, bivši učenici, sadašnji studenti, da ih podrže i da im pokažu da se život nastavlja i posle škole. Organizovati ove mlade volontere da kontinuirano obilaze svoje mladje drugare, samo da im “budu tu”.

9. Pozvati sportiste, profesionalne i amaterske, zvezde i buduće zvezde, da u školama rade treninge, makar i samo da igraju basket i mali fudbal u dvorištu sa decom. Ne zato što fizička aktivnost traumu leči, nego zato što je zabavna i donosi radost.

10. Polako završavati spoljne manifestacije žalosti kroz pažljivu tranziciju ka kakvoj-takvoj normalnosti. Zauvek se sećati onih kojih više nema, zauvek čuvati uspomenu i ljubav za njih, ali veoma nežno, pažljivo i neprimetno, ići ka sećanju na lepo i plemenito, na njihove živote, a ne na tragičnu smrt. To je verovatno najteže. I važnije od bilo kog školskog uspeha i znanja.

Dolazi leto, ide raspust, pa od septembra da krenemo dalje, bar donekle zalečeni. (Biljana Srbljanović, Facebook)

Neumorno slušanje sebe

U vremenu sveopšte fragmentacije diskursa i antagoniziranja po ideološko-identitarnim linijama u kojem svako svom narativu pristupa dogmatično, afektivno i isključivo, pa i militantno prema svemu drugačijem, u kojem se ulazak u debatu svodi na neumorno slušanje sebe i dizanje glasa da ne bismo čuli druge, na isključivanje i tendenciju simboličkog pa i vrlo nesimboličkog dokidanja drugog, u kojem ljudi vjeruju – kako je primijetio neko važniji od mene – da su moralniji što više ekstremiziraju svoj moral namjesto bivanja otvorenim prema izvanjskom u svojim moralnim pozicijama, u vremenu poput ovoga, dragocijeni su oni ljudi koji su stanju praviti kompromise, ostajati otvoreni i staloženi kao i oni ljudi koji su u stanju neustrašivo izvrgavati ruglu svaki od tih pojedinačnih sistema vrijednosti. Živimo u zaista neobičnom vremenu gdje se izostanak mišljenja kompenzira bukom glasnih misli, gdje imamo velike, nerijetko nepropitljive, ideje koje se, poput ljetnih hitova, pojave na dva-tri mjeseca i izlape istom snagom kolikom su ušle u svakodnevnicu. Što je najtužnije, sve je to obična fikcija koja prestaje onog momenta kada se isključite sa mreža i prošetate ulicom, fikcija koja služi kao ispusni ventil za pražnjenje emotivnog naboja kojeg smo nakupili u nemogućnosti da svoj život i svoje misli vodimo svjesno i reflektivno. Hoću reći, osim što nam treba više onih koji mire i spuštaju loptu, treba nam i da se što više skidamo sa mreža, čitamo knjige umjesto tweetova i sličnih gluposti, treba koliko je moguće izbjegavati ratništvo opšte prakse i govor iz emocija (pogotovo iz povrijedjenosti), treba malo više u šumu, malo manje medju ljude, a imat ćemo se već kad kajati za trenutke kada smo doprinosili diskursnim histerijama. Ovdje opominjem sebe ponajviše. (Taida D., Facebook)