Policijska tortura (ni)je problem

SVIJET MEDIJA: Da li je solidarnost policajaca važnija od profesionalizma? Šta je to bio hipokrizija? Hoće li Biden poslušati 700 jevrejskih profesora?

Policijska tortura (ni)je problem
Foto: Alo.rs

Tortura i nekažnjivost službenih lica

Tragični slučaj misterioznog nestanka dvogodišnje devojčice iz Bora već dugo na više različitih načina zbunjuje i uznemirava našu javnost. Tako je pored ostalog vest o tome da je u policijskom pritvoru jedan od osumnjičenih za skrivanje njenog tela preminuo, a da je smrt po nalazu veštaka bila posledica torture, skandalizovala javnost. I to u najvećoj mogućoj meri imajući u vidu da je MUP prethodno dao zvanično saopštenje da je čoveku pozlilo i da je „uprkos ukazanoj pomoći umro prirodnom smrću“.

Vest neizbežno podseća na ozbiljan društveni problem – nekažnjivost službenih lica koja praktikuju torturu i zlostavljaju građane. Problem nije nov, odavno je poznat, ali aktuelna vlast ne želi da ga rešava, čak ni da otvoreno razgovara o njemu, umanjuje ga i potcenjuje i sistematski gura pod tepih njegove realne dimenzije.

Uprkos tome stručnoj javnosti, pa i ne samo njoj, dobro je poznato da se istrage protiv službenih lica zbog raznih oblika zlostavljanja građana sprovode neblagovremeno i indolentno, da su brojni slučajevi zastarevanja krivičnog gonjenja. Pasivnost javnih tužilaštava u velikoj većini ovih predmeta neizbežno upućuje na zaključak o postojanju gotovo neskrivene namere da krivično gonjenje zastari. Nastupanje zastarelosti je sasvim izvesno u slučajevima u kojim tužilaštva blago kvalifikuju dela, ne preduzimaju nikakve procesne radnje a pisarnicama daju naredbe da se predmeti drže u evidenciji „do pronalaska nepoznatih učinilaca, a najkasnije do nastupanja apsolutne zastarelosti krivičnog gonjenja“.

Zna se i da i u onom malom broju slučajeva kada dođe do optuženja sudovi gotovo uvek izriču uslovne osude. Na primer, vrlo je indikativan podatak da su u periodu od pet godina unazad koji se analizira u godišnjem izveštaju Beogradskog centra za ljudska prava samo dvojica policijskih službenika (i to tek nakon suđenja koje je trajalo devet godina) pravnosnažno osuđena na kazne zatvora od osam i pet meseci, zbog brutalnog mučenja jednog građanina. A ni u tom slučaju sektor unutrašnje kontrole MUP nije utvrdio izvršenje krivičnog dela već tek sud na osnovu nalaza veštaka i iskaza nekoliko svedoka.

Poznato je i da među policijskim službenicima postoji tzv. „plavi zid ćutanja“ i to praktično neprobojan. Ta neprincipijelna „kolegijalnost veća od profesionalne“, kako se to pomalo eufemistički u pomenutom izveštaju kaže, ogleda se u potpunoj nespremnosti za prijavljivanje i svedočenje protiv kolega koji maltretiraju, muče ili zlostavljaju građane. Frapantan je podatak da od preko 220 službenika koji su u prethodnih pet godina svedočili u postupcima zbog zlostavljanja, nijedan nije potvrdio da je došlo do nezakonite upotrebe sile prema građanima koji su tvrdili da su pretrpeli zlostavljanje!

U istom periodu samo pet policijskih službenika je zbog zlostavljanja otpušteno iz službe. A čak i oni pod vrlo specifičnim, gotovo bizarnim okolnostima koje bacaju prilično ružnu senku na taj raritetni postupak. Otkaze je potpisao ministar unutrašnjih poslova (iako je to posao direktora policije) i ne na osnovu Zakona o policiji (koji čak i ne predviđa otkaz u slučaju uslovne osude, već samo bezuslovne kazne zatvora) već na osnovu podzakonskog akta, pravilnika koji propisuje slučajeve „nedostojnosti“ za rad u državnoj službi. A zlostavljani građani su bili braća aktuelnih predsednika Republike i potpredsednika Vlade! Inače ni u jednom drugom od mnogobrojnih, čak i mnogo drastičnijih primera brutalnog zlostavljanja običnih građana (naročito tokom julskih protesta 2020.) nije utvrđena, a po svemu sudeći ni utvrđivana nikakva individualna odgovornost.

Normalno reagovanje MUP-a, a potom i tužilaštva na vest o nasilnoj smrti u policijskoj stanici podrazumevalo je da neposredni akteri tragedije bez odlaganja budu suspendovani, sektor unutrašnje kontrole MUP angažovan, disciplinski postupak pokrenut, a da tužilaštvo bez odlaganja otvori istragu. I da se preduzmu sve mere (uključujući i pritvor) kako bi se pored nalaza veštaka obezbedili i drugi dokazi i sprečilo „kolegijalno“ usaglašavanje izjava između aktera zločina i njihovih kolega i starešina.

Međutim ni mesec dana nakon tragičnog događaja javnost zapravo nema skoro nikakve pouzdane, zvanične informacije o tome šta se, odnosno da li se nešto od toga zaista preduzelo.

A još je gore, mnogo gore, što se moralna, politička ili disciplinska odgovornost onih koji stoje iza lažnog saopštenja o „prirodnoj smrti“ i ne pominje. Iako ih pokušaj svesnog i namernog obmanjivanja javnosti, odnosno prikrivanja veoma teškog krivičnog dela, nesumnjivo čini nedostojnim za posao i funkcije koje obavljaju – ne samo da se o odgovornost uopšte ne govori, nego baš niko nije našao za shodno da se zbog tog sramnog skandaloznog postupka makar i samo forme radi izvini javnosti i građanima.

Ta bahata uverenost ljudi iz vlasti da su nedodirljivi i da građanima i javnosti ništa ne duguju, jasno govori da, na sramotu i države i celog društva, i uz ogroman rizik novih, čak i intenzivnijih tragičnih posledica, oni u nezakonitoj, prekomernoj upotrebi sile, zlostavljanju i torturi, vide sredstvo za rešavanje problema – a ne problem. (Rodoljub Šabić, Peščanik)

Blizu 700 jevrejskih profesora traži od Bidena da ne potpiše novi zakon o antisemitizmu

 Skupina od gotovo 700 jevrejskih profesora potpisala je u srijedu pismo predsjedniku Bidenu ohrabrujući ga da ne podrži kontroverzni Zakon o podizanju svijesti o antisemitizmu.

Akademici su se osvrnuli na korištenje definicije antisemitizma Međunarodnog saveza za podizanje svijesti o holokaustu (IHRA) u zakonu, što je izazvalo zabrinutost da bi se legitimne kritike države Izrael mogle smatrati antisemitskim prema prijedlogu zakona.

Zakon je prošle sedmice lako prošao u Predstavničkom domu, iako je 21 republikanac i 70 demokrata glasao protiv, a mnogi su izrazili istu zabrinutost kao i nastavno osoblje.

“Kritika države Izrael, izraelske vlade, politike izraelske vlade ili cionističke ideologije nije, sama po sebi, antisemitska”, stoji u pismu Bidenu i čelnicima Senata.

“U skladu s tim potičemo naše političke vođe da odbace bilo kakav pokušaj da se u savezni zakon kodificira definicija antisemitizma koja povezuje antisemitizam s kritikom države Izrael”, nastavlja se.

Korištenjem definicije IHRA-e u saveznom zakonu, navodi se u pismu, zakon bi mogao “delegitimizirati i ušutkati Amerikance Jevreje – među ostalima – koji se zalažu za palestinska ljudska prava ili na neki drugi način kritiziraju izraelsku politiku.”

“Gušeći kritiku Izraela, definicija IHRA-e učvršćuje opasnu ideju da je jevrejski identitet neraskidivo povezan sa svakom odlukom izraelske vlade. Daleko od borbe protiv antisemitizma, ova dinamika obećava pojačanje stvarnih prijetnji s kojima se Amerikanci Jevreji već suočavaju”, piše u pismu.

IHRA definira antisemitizam kao “određenu percepciju Jevreja, koja se može izraziti kao mržnja prema Jevrejima” i kaže da su “retoričke i fizičke manifestacije antisemitizma usmjerene prema jevrejskim ili nejevrejskim pojedincima i/ili njihovoj imovini, prema institucijama jevrejske zajednice i vjerski objekti.”

Organizacija daje brojne primjere za ono što se kvalificira kao antisemitizam, uključujući pozivanje na nanošenje štete Jevrejima u ime radikalne ideologije ili ekstremističkog pogleda na religiju, te optuživanje židovskih pojedinaca da su izmislili ili preuveličali holokaust.

U pismu se zakonodavci pozivaju da umjesto toga izglasaju zakon koristeći drugačiju definiciju antisemitizma, “bez potkopavanja sigurnosti Jevreja i građanskih prava izolacijom Izraela od legitimne kritike”.

Ukupno 694 jevrejska profesora s koledža i univerziteta diljem zemlje, a neki i diljem svijeta, potpisali su dokument do srijede poslijepodne.

Odbijanje zakona u Kongresu ujedinilo je krajnje lijevo i desno krilo Zastupničkog doma prošle sedmice a kritičari su upozoravali da bi zakon mogao ohladiti slobodu govora.

“Antisemitizam je pogrešan, ali ovaj je zakon napisan bez obzira na Ustav, zdrav razum, pa čak ni uobičajeno razumijevanje značenja riječi”, napisao je zastupnik Matt Gaetz (R-Fla.) na društvenoj platformi X.

Zastupnik Jerrold Nadler (D-N.Y.), i sam Jevrej, rekao je da je, unatoč tome što je “veliki dio svog života posvetio borbi protiv antisemitizma”, protiv “pogrešnog prijedloga zakona” koji “prijeti zamrzavanjem govora zaštićenog ustavom”. (Klix, agencije)

 

Bio hipokrizija

Psi, mačke i ostali kućni ljubimci ne mogu ući, ali nam to ne možete i ne želite jasno reći jer se to ne uklapa u reklamno-ideološki okvir koji o sebi gradite i plasirate

To je jedna od onih brojnih, sve brojnijih, trgovina “zdrave hrane”. Označitelj koji bi nam trebao garantirati da ćemo na tim mjestima dobiti kvalitetnije proizvode. Tamo je navodno sve iz kontroliranog uzgoja, prirodni proizvodi idealni za stare i nove recepte, fusion kuhinja recimo, bez dodatnih, po zdravlje štetnih, aditiva i tome slično. Pa nam onda tikve, bundeve i patlidžane prodaju na komad, po cijenama suhog zlata, a ne hrane koja je, ne tako davno, bila većini dostupna na placevima.

Razmilili su se takvi dućani u dijelovima većih gradova za koje postoji trgovačka procjena da svojim demografskim, socijalno-klasnim profilima odgovaraju njihovoj profitnoj kalkulaciji. Računaju da nas je urbanih, građanskih i srednjeklasnih sa stabilnim i solidnim primanjima, ali i sa životno-stilskim i prehrambenim navikama, u takvim kvartovima dovoljno da pokrijemo njihove poslovne bilance, učinimo ih rentabilnim.

Našao sam se prije nekog vremena u jednoj takvoj trgovini, tragao sam za nekom netipičnijom namirnicom i azijskim začinom, kakve je moguće pronaći samo na takvim mjestima. Pas je bio sa mnom. I sve je izgledalo u redu, tipično i banalno, dok se iza pulta nije uprizorio vođa smjene. Zamolio me da izvedem psa jer ljubimcima nije dopušten ulazak u trgovinu. Nemam problem s tim, mogu to razumjeti i prihvatiti kao kriterij na takvim mjestima, ali onda očekujem da nas se o tome obavijesti na jednostavan način, prikladnom naljepnicom na ulaznim vratima.

To je onaj piktogram koji prikazuje prekriženog psa, što znači da ih je zabranjeno uvoditi. Nisam se ustručavao mladom trgovcu to i reći, upitati ga, ako je već takvo pravilo na djelu u dotičnoj trgovini, zašto onda na ulazu nema pripadajućeg znaka. Moja opaska mu se očito nije svidjela, oklijevao je i kružio, pokušavao se izvrdati, ali nisam se dao, ustrajavao sam na tome da mi da jasan odgovor. Pa sam na kraju iz njega odgovor iscijedio, u verziji koju nisam mogao ni očekivati. Izlanuo se da nema prikladne informacije na vratima zato što bi takva obavijest predstavljala loš imidž za trgovinu.

Tako znači. Psi, mačke i ostali kućni ljubimci ne mogu ući, ali nam to ne možete i ne želite jasno reći jer se to ne uklapa u reklamno-ideološki okvir koji o sebi gradite i plasirate. Očekujete da to sami na neki način shvatimo i da se tome shodno ponašamo, ne da biste morali biti baš izravni. A eksplicitni po tom pitanju ne možete biti jer znate da se od trgovina poput vaše – u kojima je hinjena politika organskog, zdravog, bio, vegetarijanskog i veganskog – očekuje da budu i pet friendly, to je nezaobilazna vrijednosna puzzla u mozaiku.

Znači da ste, u najkraćem i najjasnije, licemjeri. Stoga sugestija, ako već ne može slika prekriženog psa, onda barem osmislite, izradite i na vrata nalijepite piktogram kojim bi poručili: ovdje prakticiramo i promoviramo hipokriziju. (Hajrudin Hromadžić, Novosti)

About The Author