Foto: Valentina Cala, flickr
Urednik spoljnopolitičke emisije Federalne televizije tvrdi da su novinari Charlie Hebdoa “provokativnim i vulgarnim karikaturama sami sebi ispisali smrtnu presudu”. Ne treba dokazivati koliko je to promašena teza, a problem nastaje kad ona postane službeni stav javne televizije
Šest dana nakon početnog šoka i vijesti koje su se povodom brutalnog napada na satirični časopis Charlie Hebdo smjenjivale iz Pariza, vanjskopolitički magazin Federalne televizije “Paralele” posvetio je dobar dio emisije problematizaciji tog napada. Treba odmah naglasiti kako smo u tim “Paralelama”, voditelja Mladena Marića, od 13. siječnja, svjedočili rijetko tendencioznom prilogu, koji je, naizgled izražavajući visoke profesionalne standarde, između redaka usvojio i progurao tezu o Huntingtonovom sukobu civilizacija. Usput cinično napadajući, i to pod krinkom osude spomenutih napada, same novinare napadnutog lista. Da je riječ o prilično skandaloznom prilogu, ne treba previše dvojiti. Za dokazivanje ove teze poslužit ćemo se prikazom priloga, s posebnim naglaskom na izrečeno.
Iako je prilog posve profesionalno prenio informacije i komentare iz raznih inozemnih medija te reakcije građana Pariza koje su činile najzanimljiviji dio priloga, sve to činilo je samo uvertiru za zauzimanje ciničnog stava u podužem autorskom komentaru.
Da vidimo, dakle, kako je to novinar postavio. Ponajprije, ponudio je značajan prostor citiranju napisa iz Allgemeine Zeitunga: “Mnogi su rad lista vidjeli kao jeftinu provokaciju iza koje stoji želja za novcem, s obzirom da su urednici znali koje se teme dobro prodaju. Satiri je dozvoljeno mnogo, ali do određene granice. Nedopustive su provokacije kojima se ne brani sloboda štampe, već povećava tiraž.” Citiranje ovog zaključka poslužilo je, naravno, samo kao sjajan šlagvort za tezu kako je ovaj napad posljedica događaja od 11. rujna 2001. godine. Što je rečenica koju je ponovio skoro deset puta tokom priloga. I to na sljedeći način: “Ovaj Holanđanin trebao bi znati da živimo u izopačenom svijetu u kojem se sudaraju dva fundamentalizma: islamski i zapadnokršćanski, koji ne mogu jedan bez drugoga i koji se međusobno hrane u nakaradnom svijetu, koji je stvorio 11. septembar 2001.” Kad je napokon pronašao krivca za ubilačku akciju protiv satiričnog časopisa, optužujući zapadne sile za ovo što se dogodilo, novinar je otišao i dva koraka dalje, zaključivši da se terorizam sada vratio kući, u redakciju lista Charlie Hebdo, koji, po njemu, predstavlja kolateralnu štetu političkih igara velikih sila. Da ne bi bilo kakvih nedoumica, tvrdnja je osnažena zaključkom koji je potpuno ogolio namjere priloga: “Novinari ovog lista su svojim provokativnim i vulgarnim karikaturama, naravno sve u ime slobode štampe, sami sebi ispisali smrtnu presudu.” Zanimljiv je logični put koji je ovdje korišten. Iako je i iz samog priloga, kroz razgovor s građanima Pariza ili jednim od čelnih ljudi “Reportera bez granica”, očito kako se u ovom slučaju radilo o napadu na slobodu izražavanja, autor je takav zaključak u potpunosti zanemario, ponudivši objašnjenje uzroka kroz politiku zapadnih sila koje pokreću ratove u arapskim zemljama. Nema, naime, nikakve sumnje kako je politika zapadnih sila cinična i brutalna, posve bezobzirna prema građanima bliskoistočnih zemalja, jednako kao što nema nikakve sumnje da se svi ti ratovi događaju uz ideološku podlogu obračuna s terorizmom s materijalnim interesima u pozadini.
No, isto tako ne postoji logičan put kojim bi se na bilo koji način anarholjevičari iz Charlie Hebdoa mogli poistovjetiti s tom vrstom politike. Štoviše, oni su joj principijelno veći protivnici od svih boraca ISIL-a. Stoga poruka koju ovaj prilog šalje u znatnoj mjeri stoji na istoj liniji na kojoj su stajali napadači na novine. To je ona linija koja u slobodi izražavanja vidi problem, pa čak i idejnu podlogu za državni terorizam zapadnih sila. Koliko je takva teza promašena i zlonamjerna nije potrebno ozbiljnije elaborirati, no problem nastaje u času kad to postane službeni stav javne televizije.
