MEDIJSKA I INFORMACIJSKA PISMENOST I MLADI

Mladima ne treba uskraćivati medije, nego im objasniti čemu služe i na koji način ih koristiti. Ne treba im nuditi medijsku tehnologiju kao metod distrakcije, nego kao sredstvo učenja, igre i kreativnosti

MEDIJSKA I INFORMACIJSKA PISMENOST I MLADI
Foto: Getty Images/iStockphoto

Posljednja istraživanja pokazuju da u Sjedinjenim Američkim Državama čak 95% tinejdžera koristi pametne telefone, dok su najpopularnije društvene mreže YouTube, Instagram i Snapchat (Pew Research Center, 2018). Medijska i informacijska pismenost (MIL) postaje jedna od ključnih kompetencija u XXI vijeku, jer živimo u vrijeme kada mediji nisu sporedni činilac naših života, nego su često centralna tačka socijalizacije, poslovanja, obrazovanja i društvenosti. Mladi su posebno osjetljiva kategorija, jer nove generacije (rođeni u novom milenijumu) ne dolaze u kontakt sa medijima postepeno, nego se socijalizuju u sferi u kojoj mediji (ne)svjesno postaju sastavni dio odrastanja: televizija je konstantno upaljena, pametni telefoni su konstantno pri ruci, tableti i laptopi se sjedinjuju sa radnim navikama.

Prije nego što se pozabavimo mladima u medijskom okruženju, potrebno je definisati medijsku i informacijsku pismenost (MIL). U literaturi postoji bezbroj definicija (npr. Poter, 2008), ali možemo derivirati ono što im je zajedničko: MIL obuhvata kompetencije informacijske pismenosti (umijeće efikasne upotrebe informacija i informacione tehnologije) i medijske pismenosti (sposobnost pristupa, analize, evaluacije i kreacije medijskog sadržaja). Tačnije, MIL se nametnuo onog trenutka kada je postalo jasno da se ne može biti medijski pismen, a da pri tome pojedinac ne razumije informacije i tehnologiju koje ga okružuju. U doba klasičnih medija, medijska pismenost jeste bila dovoljna, jer je vladala tzv. „informacijska oskudica“, odnosno broj informacija je bio ograničen. Danas, kada živimo u dobu „informacijskog izobilja“ postaje apsurdno govoriti o „čistoj“ medijskoj pismenosti.

Kada posmatramo mlade kao cjelinu, tri su faktora koja nameću MIL kao ključnu kompetenciju:

  • klasični masovni mediji gube na značaju jer nisu interaktivni, mladi žele interakciju i multimedijalnost koju nude društveni mediji;
  • nove informacione i medijske tehnologije mogu promijeniti način razmišljanja kod mladih;
  • društveni mediji po svojoj prirodi više pasiviziraju nego što aktiviraju pojedinca, a mlade posebno.

Uticaj klasičnih medija i interaktivnost novih tehnologija

Prvi aspekt analize zašto je MIL potreban mladima počinje od razmatranja uticaja klasičnih medija. Naime, početkom sedamdesetih godina XX vijeka napuštena je teza o maksimalnim i minimalnim efektima medija (Milivojević, 2001), jer se uvidjelo da se kratkoročni uticaji medija ne mogu mjeriti. Kao proizvod novog posmatranja efekata medija, pojavila se teorija kultivacije Georgea Gerbnera, koja je definisala kultivišuću moć medija: mediji vjerovatno ne mogu kratkoročno da utiču na pojedince, ali mogu dugoročno kada postanu sastavni dio socijalizacije i načina života. Gerbner je smatrao da se dugoročni efekti javljaju kada pojedinac provodi pred ekranom najmanje četiri sata dnevno. Dakle, što se pojedinac više izlaže medijskom svijetu, to je veća šansa da će stavovi, uvjerenja, mišljenja i vjerovanja primiti iz medija.

MIL podrazumijeva vještine i kompetencije koje omogućavaju i mladima i roditeljima da prepoznaju dugoročne efekte medija i da ih efikasno razumiju. Roditelji često imaju suštinski problem da definišu ulogu klasičnih (ali i svih ostalih) medija u životu djeteta, jer su sami odrasli u drugačijem okruženju: novi mediji jesu postojali, ali nisu bili sastavni dio njihovog odrastanja u istom obimu. Zbog toga se javlja problem u kojem roditelj rano odustaje i prepušta potpunu odgovornost djetetu koje nije sposobno da samostalno pravi granice između „stvarnog“ i „medijskog“. Ovaj primjer pokazuje kako se koncept MIL-a i mladih mora proširiti na roditelje i primarne društvene grupe, jer nema medijski i informacijski pismenih mladih ako roditelji nemaju iste ili slične kompetencije.

Interaktivnost novih tehnologija je osnovna razlika novog i prethodnog medijskog doba. U tom kontekstu, MIL podrazumijeva sposobnost svrsishodne upotrebe novih medijskih tehnologija i korisne upotrebe informacija. Često se dešava da se mladi smatraju „medijski pismenim“ jer konstantno imaju interakciju sa telefonima, tabletima, laptopima i slično. Međutim, MIL potencira da mladi trebaju znati upotrijebiti medije da se kreativno izraze, a ne isključivo da primaju poticaje različitih medija. Tu je, naravno, centralna uloga roditelja koji trebaju biti sposobni koristiti medije prilikom socijalizacije, a ne iskorištavati tu istu tehnologiju kao metod distrakcije kako bi oni kao roditelji bili „ostavljeni na miru“. Interaktivnost i multimedijalnost su privlačne mladima jer mladi tako ispoljavaju želju za kontrolom okoline, a ako se ne manifestuje na odgovarajući način, prijeti opasnost od poremećaja pažnje, nedostatka koncentracije i ovisnosti o virtuelnom.

Promjena načina razmišljanja

Uticaj novih medijskih tehnologija na mlade može biti direktan i posredan. Direktni uticaji su lakše vidljivi i mogu se klasifikovati kao pozitivni i negativni. Tako se kao pozitivni efekti mogu navesti sposobnost kreiranja medijskog sadržaja (galerije fotografija, blogovi, dnevnici) i širenje kruga poznanika/prijatelja. Lako vidljivi negativni efekti su pretjerano trošenje vremena uz medije i ovisnost o kontaktu sa novim tehnologijama. Ovaj posljednji negativni efekat će nam poslužiti da ilustrujemo kako oni mogu dovesti do promjena u načinu razmišljanja kod mladih.

Kada mladi dođu u kontakt sa medijima u najranijem dobu, razvija se takvo poimanje svijeta u kojem se izjednačavaju virtuelna i realna sfera. Na primjer, obavještenje na pametnom telefonu dobija istu, ako ne i veću važnost od, recimo, razgovora sa drugom osobom. Mladi tako razvijaju emotivnu i kognitivnu povezanost sa tehnologijom i primaju način razmišljanja koji je svojstven tehnologiji. Na primjer, nije više toliko važno znati pregršt informacija napamet, nego je dovoljno znati gdje se neka informacija nalazi na pretraživaču. Dugoročno posmatrano, ovakav odnos mladih prema znanju dovodi do površnog i nekontekstualnog razmišljanja. Zbog toga, mladi koji rano razviju ovisnost prema novim tehnologijama zaista razvijaju psihofizičke reakcije na nedostatak interakcije sa medijima: znojenje, nervoza, panika (Vajdijanatan, 2018).

Primjer promjene načina razmišljanja kod mladih se može opisati drugačijim aspektom neverbalne komunikacije na društvenim medijima, a pri tome ne mislimo isključivo na grafičke emotikone. Mladi razvijaju posebne simboličke odnose prema posredovanoj komunikaciji, pa tako kao neverbalnu komunikaciju posmatraju funkcije kao što su „pregledano“ ili „trenutno piše“ na Viberu. Naime, mladi o svijetu razmišljaju kroz prizmu interakcije sa tehnologijom, pa dugoročno komunikaciju putem društvenih mreža smatraju prihvatljivijom od one „licem u lice“ (Vukojević, Miodragović i Jović, 2015). Komunikacija „licem u lice“ tada postaje opterećujuća, pa se počinje usvajati obrazac razmišljanja u kojem je prihvatljivo zanemariti sagovornika da bi se pregledalo obavještenje na telefona.

Medijska i informacijska pismenost je važna u ovom aspektu jer je potrebno mlade naučiti da medije i nove tehnologije koriste kao sredstvo za učenje, informisanje, zabavu i ispoljavanje kreativnosti, a nikako da budu bjekstvo od stvarnosti.

Pasivni (anti)društveni mediji

Društveni mediji su kao grickalice: nisu pretjerano korisni, ne predstavljaju veliko zadovoljstvo, ali ljudi ih vole koristiti jer su zarazni (Vajdijanatan, 2018). Mladi koji nisu dovoljno medijski i informacijski pismeni koriste društvene medije kao sastavni dio života, a da pri tome ne steknu vještine kreativne i korisne upotrebe novih tehnologija. Kao što kaže Siva Vajdijanatan u knjizi Antidruštvene mreže, društveni mediji (a posebno Facebook) su po svojoj prirodi antidruštveni. Dakle, on smatra da nije tačno da je nova medijska tehnologija etički neutralna, nego u sebi ima karakteristike koje pretvaraju korisnike u pasivne konzumente i pratioce, a ne aktivne građane i kreativce.

Prva karakteristika je da je Facebook koncipiran tako da tjera korisnike na izjašnjavanje, a ne argumentovanu diskusiju. Mladima je potrebno da nauče kako se vode dijalog i civilizovana diskusija, a na Facebooku vide isključivo svoja i tuđa izjašnjavanja ljudi koje najčešće i ne poznaju. Objave koje pozivaju na „dijalog“ su ustvari komercijalizovani pokušaji dobijanja „pristanka“ (podijeli, komentariši na osnovu predefinisanih opcija i slično).

Druga karakteristika je relativizacija sadržaja, jer Facebook sve sadržaje prikazuje na isti način, bilo da se radi o informativnom sadržaju, reklami ili lažnoj vijesti. Algoritam koji sortira objave za svakog korisnika funkcioniše na dva principa: visoko rangirati sadržaje koje korisnik inače posjećuje, te visoko rangirati sadržaje koje naglašavaju emocije.

Treća karakteristika koja dovodi do pasivizacije mladih je „narkotička disfunkcija medija“ koja podrazumijeva da pojedinac količinu informacija o nečemu zamjenjuje za konkretnu akciju u realnosti. Mladi su skloniji od odraslih da podrazumijevaju da je sasvim dovoljno podijeliti neki poziv za humanitarnu akciju na Facebooku nego realno učiniti nešto po tom pitanju.

Mladi i MIL: Perspektiva u novom medijskom okruženju

Kao što smo vidjeli, MIL ne podrazumijeva isključivo tehničke vještine razumijevanja i kreiranja sadržaja, nego i razumijevanje stvarnosti koja je posredovana medijima. Mladi ne mogu kreirati medijski sadržaj ako ne razumiju kontekst svoje pozicije u medijskom okruženju, pa je u budućnosti potrebno potencirati rješenja u kojima se tehnologija ne kritikuje ili bezuslovno hvali – potrebna su rješenja koja nove medijske tehnologije integrišu u svakodnevni život, a da se pri tome maksimalno smanje negativni efekti koje smo naveli u tekstu.

Slijedi nekoliko zaključaka za medijsko i informacijsko opismenjavanje mladih, sa napomenom da slično važi i za odrasle (roditelje posebno):

  • mladima ne treba uskraćivati medije, nego im objasniti čemu služe i na koji način se koriste;
  • mladima ne treba davati medijsku tehnologiju kao metod distrakcije, nego kao sredstvo učenja, igre i kreativnosti, koje su pod kontrolom roditelja;
  • mladi ne mogu koristiti samo pozitivne aspekte društvenih medija, jer oni imaju neke inherentne karakteristike koje su negativne i koje se ne mogu dugoročno izbjeći;
  • mladima je potrebno pojasniti da su profili na društvenim medijima kreacije, a ne preslikavanje realnog života;
  • potrebno je koristiti didaktička sredstva novih tehnologija kako bi mladi od malih nogu shvatili pozitivne efekte tehnologije;
  • mladi ne mogu biti potpuno medijski i informacijski pismeni ako roditelji odbijaju da razumiju novo medijsko okruženje.

Reference:

Pew Research Center (2018). Teens, Social Media and Tecnology 2018. preuzeto sa pewinternet.org 22.11.2018. godine.

Poter, Dž. (2008). Medijska pismenost. Beograd: Clio.

Milivojević, S. (2001). Javnost i ideološki efekti medija (Istraživanje medijskih efekata), u „Reč“, (10-64).

Nataša Jović, Borislav Vukojević i Bojana Miodragović (2016). Interpretation of non-verbal signs in the instant Internet communication via Viber and Facebook messenger; Zbornik radova: Social change in the global word; Univerzitet Goce Delčev Štip, Pravni fakultet Štip, Centar za pravna i politička istraživanja Štip, Makedonija; ISBN 978-608-244-353-9, septembar 2016, str. 943-959.

Vajdijanatan, S. (2018). Antidruštvene mreže. Beograd: Clio.

About The Author