Nema ni godina dana da je 8. septembra 2019. Sarajevo održalo svoj prvi gay pride, odlično organiziran i dostojanstveno proveden protest protiv postojeće diskriminacije koja se provodi temeljem seksualne orijentacije i rodnog identiteta. Pomalo je tužno da se zakonska jednakopravnost svih građana ne podrazumijeva sama po sebi i da se za nju još uvijek treba boriti. U 21. stoljeću, u nekim europskim državama, homoseksualne osobe se suočavaju s najmanje dvije razine diskriminacije. Prvu od njih provodi država i ona se ne odnosi samo na zakone, već i na dvostrukost kriterija u postupanju državnih tijela. Tako je, na primjer, homoseksualcima onemogućeno bavljenje nekim poslovima poput rada u vojsci i obrazovanju, kao što im je zabranjeno i sklapanje braka te usvajanje djece. Druga vrsta diskriminacije dolazi od homofobnih pojedinaca, a manifestira se nizom predrasuda koje rezultiraju ismijavanjem, omalovažavanjem, izbjegavanjem, vrijeđanjem pa i fizičkim nasiljem. Uz to, postoji i prikrivena diskriminacija koja se očituje, na primjer, nezapošljavanjem homoseksualnih osoba bez izravnog navođenja razloga ili, kako smo mogli svjedočiti prošlog ljeta u Zadru, odbijanjem vlasnika apartmana da ugosti homoseksualni bračni par iz Brazila koji je unaprijed rezervirao i platio smještaj.

Razloga za optimizam, ipak, ima. Zadnjih desetak dana zamjetno su intenzivirane pravne aktivnosti u zemljama “regiona” kojima se, malo po malo, dokida zakonska i praktična nepravda prema LGBTQ+ osobama. Tako je 30. juna Skupština Crne Gore, na prijedlog vladajuće Demokratske partije socijalista, izglasala Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola iskazujući time visok stupanj demokratske zrelosti crnogorskog društva. Zadovoljstvo je malo umanjeno time što, ovim zakonom, diskriminacija ipak ostaje u segmentu usvajanja djece. Isti je zakon Hrvatska donijela još 2014. kao odgovor tadašnje vlade SDP-a na referendum u organizaciji konzervativnih udruga (predvođenih udrugom U ime obitelji kontroverzne Željke Markić) koje su, navodno, željele osnažiti obitelj, a zapravo onemogućiti homoseksualnim osobama zasnivanje braka. Slovenija je istospolno partnerstvo legalizirala 2017. godine, a Vlada Federacije BiH je 2018. prihvatila inicijativu o izradi zakonskog okvira za prihvaćanje istospolnih brakova. Republika Srpska ovu inicijativu nije željela razmatrati uz obrazloženje da ne priznaje takvu formu partnerskog odnosa, a ne priznaju ju ni Srbija niti Makedonija.

Tjedan dana nakon Crne Gore, u Hrvatskoj je Visoki upravni sud potvrdio odluke nižeg Upravnog suda iz decembra 2019. i Ustavnog suda iz februara 2020. kojima se nalaže državnim tijelima da, pod jednakim uvjetima, omoguće udomljavanje svim zainteresiranim građanima. Povod za donošenje ove odluke bilo je protupravno rješenje koje je životnim partnerima Mladenu Kožiću i Ivi Šegoti izdalo nadležno ministarstvo, onemogućivši im sudjelovanje u postupku udomljavanja. Ustavni sud je, ocjenjujući ustavnost Zakona o udomiteljstvu, zaključio da diskriminacija nije ustavna vrednota Hrvatske, ali ravnopravnost jest. Time je slijedio praksu Europskog suda za ljudska prava koji je jasno rekao kako u području udomljavanja, ali i privatnog obiteljskog života, ne smije biti diskriminacije temeljem seksualne orijentacije.

Najžešći osporavatelji ovih sudskih odluka, očekivano, dolaze iz redova crkve i civilnih udruga bliskih crkvi. Tako je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije iskazao zabrinutost za budućnost Crne Gore jer će, kaže, ovaj zakon razoriti obitelj te nije dobar ni za koga, čak ni za one na koje se odnosi.

Pomalo je nejasno kojim argumentom bismo mogli opravdati miješanje države, crkve, udruga ili pojedinaca u privatni odnos dviju odraslih, racionalnih osoba koje svojevoljno odlučuju ozakoniti svoje životno partnerstvo ne ugrožavajući time, ni na koji način, prava heteroseksualne većine. Istospolan bi brak bio neprihvatljiv samo kada bismo imali razloga misliti da je rađanje potomstva jedina svrha braka. Nemogućnost prokreacije je, ujedno, glavni razlog zbog kojega mnogi smatraju da je istospolan odnos neprirodan, ali protuargument nije teško pronaći. Mnogobrojnim je znanstvenim opažanjima potvrđeno da je među životinjama homoseksualnost prilično česta, a životinjsko ponašanje je u potpunosti prirodno. No čak da i nije tako, bi li to išta promijenilo? Istospolne osobe ne nanose nikakvu štetu društvu, homoseksualnost nije zarazna i neće se proširiti ako ju dozvolimo, to je samo prilika da pokažemo svoju ljudskost. Mržnja i strah kod mnogih se ljudi temelje na pogrešnom uvjerenju da bi dijete, usvojeno od homoseksualnog para, odgojem i samo postalo homoseksualno. Taj strah, zbog kojega se brani usvajanje djece, nema racionalno opravdanje. Homoseksualnost se ne usvaja odgojem niti je, u konačnici, stvar izbora. Kad bi se seksualna orijentacija usvajala odgojem, homoseksualnost ne bi niti postojala jer niti jedan danas postojeći homoseksualac zrele životne dobi, nije odrastao u homoseksualnoj, nego svi u heteroseksualnim obiteljima. Jedino na što odrastanje u obitelji s dva tate ili dvije mame može utjecati je veći stupanj tolerancije i manja sklonost osuđivanju alternativnih životnih stilova.

Da homoseksualnost nije stvar izbora jasno je, pak, iz toga što je ima i tamo gdje ju nastoje iskorijeniti rigidnim zakonskim kaznama kao, na primjer, u Iranu u kojem se kažnjava smrtnom kaznom vješanjem. Tko bi izabrao biti homoseksualac u Iranu? Znanstveno je dokazano da je postotak istospolnih osoba u općoj populaciji konstantan, neovisan o stupnju tolerancije društva, i iznosi 2 do 10 posto. Dakle, reakcija društva neće utjecati na broj homoseksualaca, nego samo na njihovu odluku da svoju seksualnu orijentaciju javno priznaju ili zataje.

Temeljiti zakonske zabrane na neracionalnim strahovima je nedopustivo. Ako zakonodavac nema logički jasno formuliran i znanstveno utemeljen argument za neku odredbu, onda ona ne smije biti donesena. Takve se zabrane uglavnom temelje na paternalističkom odnosu države tj. većine koja smatra da je u posjedu apsolutne istine koju nastoji silom nametnuti manjinskim skupinama društva.

Temeljno je pitanje koje sebi, u ovom kontekstu moramo postaviti, otkud nam pravo procjenjivati smislenost tuđih seksualnih sklonosti? Naše je pravo smatrati da je heteroseksualna monogamija (po mogućnosti bračno ozakonjena) ispravna i lijepa, ali nije naše pravo očekivati da se svi s nama slože.

Važno je znati i to da su homofobnim ispadima sklonije osobe koje nisu sasvim sigurne u vlastitu seksualnost pa je strah od homoseksualaca odraz nesposobnosti suočavanja s vlastitim sklonostima. Kad je riječ o Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, njen je službeni stav da homoseksualnost nije poremećaj niti bolest. To znači da liječnici homoseksualnosti ne pridaju nikakvu negativnu konotaciju.

Gay pride je često bio komentiran na način da seksualnosti nije mjesto na ulici i neka ju zadrže u svoja četiri zida. Treba reći da svrha povorke nije provokacija, nego borba za jednaka prava. Pokušajmo zamisliti da živimo u društvu u kojem je heteroseksualnost nepoželjna pa ne možemo voljenu ženu držati za ruku, niti ikome priznati da ju volimo. Ako bi netko saznao, vrijeđao bi nas, prijetio, možda nas čak sačekao iza ugla i istukao, a ona nas ne bi smjela posjetiti u bolnici. Nakon naše smrti ne bi naslijedila kuću koju smo, skrivajući se cijeloga života, zajedno gradili. I sve tako. Nikada ne treba podcijeniti moć imaginacije, ona nam omogućuje da shvatimo kako je malo ljudskosti među nama.