Portal Analiziraj.ba pokreće novu rubriku. Svake subote, tačno u podne, čitajte pregled najzanimljivijih događaja iz svijeta medija, politike, sporta, kulture, estrade…
Nedjelja, 18. novembar: Profesionalni padovi BHT1
Onaj krak javnog servisa koji u slobodnom prevodu nazivamo državnom televizijom već sedmicama latentno potkopava principe profesionalnog novinarstva. Nisu objavili pismo Željka Komšića evropskim dužnosnicima, Aleksandar Vučić često im je prioritet u odnosu na Denisa Zvizdića, a Dragan Čović im dođe nešto kao kućni analitičar, duža mu je minutaža nego Milomiru Mariću na Happy TV-u. Na godišnjicu rušenja, Stari most u Mostaru se u najavnoj špici najavljuje kao legitimna vojna meta. U političkim prilozima o lideru DF-a upadljivo izostaje druga strana, pa se Komšiću ne da prilika da odgovori na optužbe HNS-a… Mnogo je dokaza da stranka koja zvanično propagira neplaćanje pretplate vlada informativnim programom ove televizije. Posljednji incident: osuđeni ratni zločinac Marko Radić u centralnoj informativnoj emisiji se titulira kao komandant nečega, a ne kao ono zbog čega i jeste u vijestima. Kao – osuđeni ratni zločinac. Tako su se svi pokušaji uredništva da se predstavi novi koncept dnevnika, u formi posvećenih izdanja, posebnih blokova i čestih studijskih gostiju, izjalovili jer su uporedo gaženi osnovni žurnalistički postulati. Od Marka Radoje očekujemo da slijedi profesionalne principe Al Jazeere, odakle je došao, a ne RTRS-a, čije mu uređivačke principe dnevnici ponekad slijede.
Ponedjeljak, 19. novembar: Naš čovjek na birou
Večerašnji intervju Bakira Izetbegovića na BHT1 ipak ne može da potisne iz svježeg kolektivnog sjećanja nekoliko dana staru izjavu još samo danas aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH – da će za koji dan završiti na birou. Izetbegović je u više navrata bio predmet masovnog izrugivanja zbog izjava koje je različitim povodima davao. Ovo je samo posljednja u nizu. To upućuje na nekoliko potencijalnih zaključaka. Moguće je da se intervjui slabo pripremaju, da savjetnički tim nekvalitetno radi svoj posao, ili da Izetbegović ne uvažava njihovo mišljenje. Ovo s biroom je klasični primjer političke nepromišljenosti zbog koje autor plaća visoku cijenu kroz kontinuirane pošalice na društvenim mrežama. Sporno u ovoj izjavi je sve. Idejni i svaki drugi vođa bošnjačkog naroda ni po koju cijenu nakon završenog mandata ne bi smio završiti na birou. Biro je ovdje općeusvojeni komunistički sinonim za sve institucije, ustanove i zavode koji skrbe o nezaposlenima. Ako nije u stanju zaposliti sebe, kako će brinuti o kompletnom narodu? Ili kako će zaposliti onih 100.000, podsjećaju tviteraši. Amerikance predvodi jedan od najbogatijih među njima. Ruse također. I Turci se tu mogu pohvaliti da im lider zna za sebe, pa će valjda znati i za njih. A ni ostalima nije mane. Samo Bošnjake vodi čovjek bez posla. Ovaj put među brojnim reakcijama na društvenim mrežama izdvajamo dosjetku Eldina Karića, urednika Žurnala.
RAJA S BIROA
Utorak, 20. novembar: Dan inauguracije
Bakir Izetbegović ima malo treme dok čita odjavu. Nositelj europskih vrijednosti napravio ozbiljan politički gaf, ko zna koji u nizu: nije došao. Mladen Ivanić standardno inertan. Milorad Dodik se s predstavnicom protokola otimao za mikrofon i vođenje ceremonije. Željko Komšić i Šefik Džaferović uglavnom neprimjetni. Kako god da bilo, počinje najživopisnije razdoblje u povijesti Predsjedništva BiH. Hoćemo li završiti u Evropskoj uniji, kako veseljački obećava naš čovjek iz Banje Luke, ili u novom ratu, kako strahuju pesimisti, ili u nastavku ovog dugotrajnog statusa quo – to je najvažnije pitanje ceremonije. Umalo ne napisasmo – vrijeme će pokazati.
Srijeda, 21. novembar: Svinjetina protiv salmonele
Na Facebooku čovjek uvijek može naći tragove genijalnog uma. Ovaj put, sistemom slučajnog uzorka, među desetinama uočenih, izdvajamo dva bisera:
Ela Cipiripi:
„Kad je svinjetina, odmah da se nađu i kazne upetljani, kad je salmonela u vrtićima, šuti bolan, daj čojku još jedan tender, ne talasaj.“
Emil Zahirović:
„Dodik traži da ga u Sarajevu obezbjeđuje MUP RS. Ako Salkić zatraži da ga u BL obezbjeđuje MUP FBiH imamo reformu policije, a sve Dodik ne valja.“
Četvrtak, 22. novembar: Najpoznatiji komunistički vic.
Bosna i Hercegovina, to svi znamo, nije jedinstven politički ni demokratski prostor. Postoje najmanje tri razlikovne cjeline. Sarajevo i pripadajuća mu teritorija uživaju blagodet slobodnog političkog izjašnjavanja. Tu svako može reći sve što mu je na umu i pri tome ne snositi posljedice. Bakir Izetbegović i SDA predmet su redovnog kritiziranja i ismijavanja. U Banjoj Luci nije baš tako, ali ubrzano postaje tako. Sve je više pojedinaca i grupa koje se šprdaju s Dodikovim demokratskim centralizmom. Teritorija koja nije makla dalje od komunističkih uzusa je ono što ideološki, policijski i finansijski kontrolira Dragan Čović. Tamo se izuzev Slave Kukića niko ne usuđuje reći bilo šta protiv ovog opasnog političara.
Situacija neodoljivo podsjeća na najpoznatiji komunistički vic u kojem Amerikanac i Rus raspravljaju kod koga je veća demokratija. Hvali se Amer:
– Kod nas je totalna sloboda. Svako može doći u Washington, ispred Bijele kuće, i urlati protiv Nixona šta mu god padne na pamet.
Drug Sovjet odgovara:
– I kod nas je apsolutna sloboda. I ovdje ko god hoće može doći nasred Crvenog trga i urlati protiv Nixona šta mu god padne na pamet.
Još niste shvatili poentu? Onda ćemo stvari morati da nacrtamo. Razgovaraju Muhamed iz Sarajeva i Kristijan iz zapadnog dijela Mostara kakve su kod koga političke slobode.
– Kod nas u Sarajevu, za razliku od vas u Mostaru, svako može izaći u kafanu, ili na Facebook, i pričati i pisati protiv Bakira šta god hoće – kaže Muhamed.
– I kod nas u Mostaru vlada potpuna sloboda govora – pobuni se Kristijan. – I ovdje svako može izaći u kafanu, ili na Facebook, i pričati i pisati protiv Bakira šta god hoće.
Petak, 23. novembar: Počelo je…
Tri dana nakon inauguracije, Predsjedništvo BiH u centru pažnje. Milorad Dodik donio zastavu RS-a, Šefik Džaferović, koji zna sve zakone napamet, jer ih je dobar dio osobno napisao, temeljito mu osporava to pravo. Donald Trump čestitao bh. trojci Dan državnosti. Dodik, u najgoroj maniri RTRS-a, odgovorio: Ne možeš sa mnom tako pričati, dodavši da je Trumpova čestitka početak jednog novog, divnog prijateljstva.
Ipak ostanimo još malo pri čudu medijskog otpora zvanom RTRS. To je žurnalistički fenomen koji će narednih godina, uvjereni smo, biti objekt mnogih profesionalnih i naučnih analiza. Evo i današnjeg povoda: u prvih deset minuta večerašnjeg Dnevnika, Milorad Dodik spomenut je ukupno 19 puta (od čega su dva pojavljivanja u potpisu pod prilog), a od tih deset minuta, pet ih je otišlo na izvještaj s Kosova. U ranijem mandatu Predsjedništva BiH prošlo bi i po šest mjeseci dok Mladen Ivanić ne zaradi 19 pojavljivanja, a i to su uglavnom bili napadi. Tada se uredništvo pravdalo da su oni entitetska televizija, a da je Predsjedništvo državni organ. Sad ta podjela više ne važi. Kažemo vam, RTRS – čudo prirode koje će vjerovatno izumrijeti zajedno sa socijalističkom Kubom. Zato ih gledajte dok su još ovakvi, da imate šta pričati unucima.
Da dan ne prođe bez dobre provale, potrudili su se brojni majstori s Facebooka i Twittera koji su postavili ovu divnu fotografiju Milorada Dodika, srbijanskog ambasadora, zastave Republike Srpske i – džamije s umjetničkog djela u pozadini. Ljudi se pitaju – zar mu ne smeta arlaukanje sa slike?
Ipak, najgora vijest dolazi iz Blagaja: otrovan posljednji par bjeloglavih supova. Kada govorimo o (ne)toleranciji nekog naroda ili podneblja, tu pored svih ostalih kategorija mislimo i na njegov odnos prema životinjama. A on nam je, od Une do Drine, i od Save do Neuma – mahom ubilački.
Subota, 24. novembar: Predavačko ludilo Đurđice Čilić
Portal Tačno.net i Centar za kritičko mišljenje iz Mostara imaju zanimljiv projekt: Škola kritičkog mišljenja. Ne shvatajući ozbiljno raskošne potencijale rečene škole, autor ovog teksta neoprezno je propustio predavanja vrsnih intelektualaca Drage Bojića i Nerzuka Ćurka. Ali se, na svu sreću, na vrijeme dohavizao i (prošle subote) u dobar čas otperjao u Mostar na izlaganje Đurđice Čilić. Đurđica je vrsna zagrebačka polonistica i polaznicima škole priuštila je nešto što se prije može nazvati poetskom magijom nego klasičnim predavanjem. Govorila je o tri velika poljska pjesnika. Tačnije, u pitanju su bili dva pjesnika i jedna pjesnikinja: Czeslaw Milosz, Zbigniew Herbert i Wisława Szymborska. Što bi tradicionalno podrugljivi Mostarci rekli, žena dva sata nije uvukla jezika, rafalno je ispaljivala riječi, misli, ideje i rečenice. Puna dva sata utrošila je na pet pjesama. Možete li to zamisliti? Ali kakva su to fantastična i nezaboravna dva sata bila. Nakon njih i najzadrtiji mrzitelj poezije odrekao bi se sopstvene zadrtosti. Za takvu magiju potrebni su i ljubav, i znanje, i strast, i erudicija, i lucidnost, i proplamsaji prefinjenog humora, i prizivanja rijetkih povijesnih priča i antropoloških finesa. Čak i najbolji predavači često se okliznu na klasičnoj oratorskoj grešci – ne znaju kontrolirati sopstvene apozicije. E, Đurđica i to zna. Uprkos brojnim izletima lijevo i desno, gore i dole, u budućnost i prošlost, nijednom joj se nije desilo da kaže – o čemu sam ono pričala. Za ljubitelje vrhunskih užitaka imamo samo jedan savjet: potrudite se da nekad, negdje, bilo kojim povodom, dva sata slušate Đurđicu Čilić dok ne uvlači jezika. Uljepšat će vam život.