Mlađe je slađe, kažu. Osim što ova rečenica zvuči kao da ju izgovara pedofil objašnjavajući pravosudnim organima svoje seksualne porive, ona je istovremeno i vjeran opis naše kulturološki ukorijenjene sklonosti favoriziranju mladosti pred zrelom, a pogotovo starijom životnom dobi.
Ta je sklonost, u neku ruku, opravdana i razumljiva. Mladost u nama budi čitav niz vrlo ugodnih asocijacija. Podsjeća na bezbrižno djetinjstvo ispunjeno radošću otkrivanja svijeta, na vrijeme u kojem se život činio kao neiscrpan niz mogućnosti što strpljivo čekaju da ih uzmemo u obzir. I sve je to, u našim sjećanjima, još življe i snažnije no što je zaista bilo jer nostalgični zanosi ne trpe kritičnost niti drže do istine. Kako bi se uopće, ova razočaravajuća sadašnjost ispunjena svakojakim nedaćama, a nerijetko i sviješću o propuštenim prilikama, mogla mjeriti s nadama i očekivanjima našeg odrastanja?
Mladost je uzbudljiva i zato što je povezana s predodžbom ljepote, zdravlja, seksualne i svake druge moći. Je li time opravdano nasilje koje prihvaćeni obrasci naše kulture vrše nad neizbježnošću starenja? Sve što živi svakim se trenutkom svojeg postojanja pomalo mijenja. No, iako je starenje nužno, ne znači da je i prihvatljivo.
Biološki mehanizmi
Otkad su Carol Greider, Elizabeth Blackburn i Jack Szostak otkrili biološki mehanizam starenja kao posljedicu postepenog skraćivanja krajeva kromosoma (telomera), za što su dobili i Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu 2009. godine, mnoštvo se znanstvenika usmjerilo prema istraživanju telomeraze, “eliksira mladosti” koji usporava starenje. Znanost napreduje enormnom brzinom pa se svakim danom našeg života povećava šansa da ćemo živjeti dulje. Ali čežnja za besmrtnošću nije nova, taj je san star koliko i čovjekova svijest o vlastitoj konačnosti. Mit o Sizifovim uzaludnim pokušajima da prevari smrt kao i onaj o Tantalovim mukama kojima je kažnjena njegova želja da bude besmrtan i uvijek mlad poput bogova, čuvaju sjećanje na povijest čovjekovog tjeskobnog neprihvaćanja vlastite prolaznosti. Današnji mitovi nisu tako lijepi kao grčki, ali nose u sebi istu čežnju. Poruka koja vrišti s jumbo plakata, naslovnica žurnala i mrskih internetskih reklama, uvijek je ista i lako shvatljiva – samo je mlado lijepo pa, tko želi biti uspješan (još više uspješna) u društvu, na poslu ili u ljubavnoj vezi, ne smije ostarjeti! Milijarde eura svake godine uprihoduju kozmetička industrija i estetska kirurgija zatežući kožu lica i vrata, ubrizgavajući otrove koji paraliziraju lice ali i zaglađuju bore, isisavajući salo pa ga ubrizgavajući na drugo mjesto, povećavajući usnice i podižući grudi, sve u svemu, skupo prodajući lažne nade utemeljene na obećanju onoga što je nemoguće – ako ne vječne mladosti, ono bar vječno mladog izgleda.
Rezultat je često tužna slika žene (rjeđe muškarca) koja ne izgleda ni mlado ni lijepo, nego plastično i neprepoznatljivo. Izobličeno lice, predimenzionirane usne i loptaste grudi odaju tragičnu nesposobnost dostojanstvenog prihvaćanja neminovnog. Optuživati, pak, ili ismijavati zavedene žrtve, čiji se grijeh iscrpljuje u naivnom optimizmu, ne samo da je bešćutno, već i promašeno. One su ionako tek produkt kulture u kojoj, primjerice, na TV ekranima nije moguće vidjeti voditelje starije životne dobi.
Nova generacija
Odlično obrazovane i vrlo profesionalne televizijske novinare poput Helge Vlahović, Jasmine Nikić, Željke Fattorini, Olivera Mlakara, Saše Zalepugina ili Ivana Hetricha, zamijenila je generacija voditelja čija je jedina komparativna prednost mladost. Vrijedi li pogled na zgodno lice i glatke noge mlađahne voditeljice svog njenog neugodnog muka i nesnalaženja na granici osobne i profesionalne sramote? Zar je snimanje radiodrama i sinhroniziranje filmova posljednje preostalo pribježište vremešnih glumaca i lica s televizijskih ekrana kojima je još samo glas dovoljno mlad, a čijem smo licu na čelo zalijepili etiketu “negledljiv”?
Ne zavaravajmo se otrcanim koeljštinama, kakve prodaju bočice Jane, skromna je to utjeha, nedostojna racionalnog bića sposobnog za estetski sud. Nek’ kvazi mudrosti o tome kako je tjelesna ljepota prolazna, ali ona “unutrašnja” trajna ili, pak, kako je ljepota u oku promatrača, tješe siromašnije duhom. Vrijeme je da hrabro priznamo kako u općoj prolaznosti ni “unutrašnja ljepota” nije iznimka. I nju vremenom sve više nagrizaju zaborav, nemoć, gubitak intelektualnih sposobnosti, a onda, nerijetko, i tuga i samoća. Što se, pak, tiče “oka promatrača u kojem je ljepota”, ni to “oko” nije neovisno od kulturološki usađenih kanona ljepote. Umjesto samozavaravanja, poštenije se suočiti s neželjenim, ali neizbježnim starenjem pa uzdajući se u znanstvene napore oko pomlađivanja i u iščekivanju rezultata istih, voljeti životne užitke i njegovati joie de vivre, vječno mladi smješak koji, uviđajući komičnost želje za vječnom mladošću, ponovno postaje neobuzdan i srčan, baš onakav kakav je bio dok smo bili djeca.
