Bosna između Koreje i Saudije
Prijatelji naših prijatelja naši su prijatelji. Tako je oduvijek, i u ratu i u miru, tako je i danas. Slijedeći tu jaransku logiku, pošto se Vladimir Putin sastao sa Kim Jong-unom i pošto u njemu gradi saveznika, a pošto jedna trećina našeg Predsjedništva u Putina gleda kao u vrhunski autoritet, znači li to onda da je opskurni sjevernokorejski diktator sada i naš prijatelj?
Naravno da znači. I naravno da tu ne prestaju diplomatski belaji. Vođa koji je ženama nedavno zabranio nošenje šorca, jer ga taj odjevni artikl podsjeća na kapitalističke vrijednosti idealan je saveznik za Republiku Srpsku, a ni federalnim vlastima nije mrzak. Tamo i dalje tempo diktira Dragan Čović, veliki poklonik ruskog uticaja, a sazad se u priču neformalno uključio i Bakir Izetbegović. Prvi čovjek SDA izvolio je dati intervju za arapsku televiziju Al Arabiya i pozvao islamske zemlje da muslimane u BiH zaštite od progona. Pri tome je Izetbergović – našavši savršenu crkvu u kojoj će se moliti – junački raspalio po Zapadu, odaslavši tako i domaćoj i međunarodnoj javnosti poruku ko bi trebao da nam je ključni saveznik, a ko vrhunaravni neprijatelj.
Čovjek se nakon svih tih međunarodnih izleta upita ima li među domaćom političkom kastom iko relevantan ko bi odabrao Ameriku. Naravno da ima, ali sličan slučaj kao i prethodna dva, u moru američkih briljantnih političara Elmedin Konaković, ministar spoljnih poslova odlučio se da na mrežama citira Newta Gingricha, soft verziju američkog Šešelja. Među brojnim Gingrichovim ispadima izdvajamo najživopisniji: on, koji je svojevremeno bio u komisiji za odstrel Billa Clintona zbog preljuba, i sam je varao ženu, i to dok se liječila od raka.
I tako, bježite ljudi dok se još može…
HNS protiv Evropskog suda za ljudska prava
Presuda Evropskog suda za ljudska prava po apelaciji Slavena Kovačevića u najteži je položaj dovela medije pod kontrolom Dragana Čovića. Valja i dalje ostati pri samoproglašenom statusu najvećih zagovornika europskih vrijednosti, a pri tome nekako popljuvati presudu. Pa su se politički piarovci dosjetili rješenja – neće propagandnom artiljerijom opaliti po Evropi i njenim institucijama, nego po Kovačeviću. Uz nezamisliv (antievropski ) repertoar uvreda, između ostalog mu zamjeraju što je etnonacionalno fluidan, malo se izjašnjavao kao Srbin, malo kao Hrvat, pa onda kao Bosanac.
Dosljednost je na cijeni u politici, ali ne po svaku cijenu. Oni koji je zagovaraju zaboravljaju da moraju biti dosljedni i u dosljednosti, pa ako ćemo fluidnost zamjerati Kovačeviću, nemojmo onda zaboraviti ni perjanicu fluidnosti, Dragana Čovića osobno, bivšeg Jugoslovena koji je danas Hrvat broj jedan.
Zapadni Balkan dao je nekoliko velikih Jugoslovena. Pomenimo samo dva, Broza i Čovića. Obojica lideri, višestruki počasni doktori uglednih sveučilišta, akademici, skromni i samozatajni porodični ljudi.
Hoćemo reći, ohanite malo, drugarice i drugovi, fluidnost je dobra.
Obdaništa
Kada su ono nakon demokratskih izbora preko noći (u nas sve nešto pod okriljem mraka) uništeni vrtići i biblioteke da bi se njihove zgrade ustupile ambasadama, bilo je jasno da će obrazovanje postati prva žrtva tranzicije. Tako je i bilo, bošnjačka populacija nakon 30 godina neobrazovanja danas je, uprkos rekordnom broju diploma i doktorata, zapuštena da čovjeka bude stid.
Ali hajde, u svakom zlu ima i nekog dobra, pa se tolika pažnja ambasadama mogla tumačiti kao strateška usmjerenost međunarodnoj diplomatiji, što je u konačnici trebalo rezultirati kvalitetnom involviranošću u svijet politike, finansija, trgovine…
Ali gle vraga, bošnjačka noga zadnji put je kročila u Bijelu kuću kad je dizel bio 1,85. Doteklo je Bošnjaka u Bahreinu, Kuvajtu, Iranu, ali u Washingtonu su posljednjih godina izgleda dalje dobacile Željka Cvijanović i Snježana Dodik nego bilo ko od ovih sarajevskih diplomatskih kapitalaca. Čekamo rasplet krize pušući oko sebe i učeći šta ko zna od probitačnih sura, ne bi li nas dragi Allah pogledao, jer sami sebe nećemo sigurno.
Bošnjaci, lahko ćemo za diplome i doktorate, šta ćemo s obrazovanjem?
