Sad će tome skoro deset godina, kad je u međunarodnoj zajednici propisno izignorirana vijest da je slobodarski Afganistan legalizirao premlaćivanje žena. U zakonodavstvo ove zemlje unesene su na prvi pogled marginalne, a u suštini perfidno osmišljene izmjene koje muškarcima omogućuju da fizički napadaju supruge, kćerke i sestre bez straha od sudskog kažnjavanja. Tim su se pravnim izmjenama doslovno poništile godine puzajućeg napretka u borbi protiv nasilja u ovoj razorenoj državi. A kad su talibani ponovo preuzeli vlast, sve se preko noći vratilo na početnu pozociju.

Iz prethodnog podsjećanja možemo činjenično zaključiti da su ponositi Afganistanci ljudi odani legislativi, jer oni, dok šakama, kaiševima, letvama i motikama razvaljuju supruge, dosljedno poštuju pravni sistem svoje zemlje. I pride se minuciozno trude da nijedan njihov aperkat, nijedno gazanje zakonite izabranice ne bude nelegalno i nelegitimno. Moć neke države (kao što dobro znamo mi koji živimo u nemoćnoj državi) počiva na striktnom poštivanju slova zakona.

Izgleda da hrabri muškarci Afganistana sebi nikada ne bi oprostili nezakonito ponašanje, dok su se onoliko upinjali da porodičnu marisanu usklade s aktuelnom legislativom. Za razliku od Bosanaca i Hercegovaca, koji također obilno i često tuku žene, ali im to baš i nije nešto u skladu s odredbama, podaktima, mjerama i aneksima. Po nepotvrđenim pokazateljima, koje još niko nije demantirao, skoro 70 posto bh. obitelji zahvaćeno je nekim oblikom porodičnog nasilja. Zastrašujući procenat. Probajmo to posmatrati ovako: kada subotom popodne naše umilne gradove, te bastione civiliziranosti, preplave svadbene kolone s hrvatskim, srbijanskim i turskim zastavama, nemojte previše estetizirati i lamentirati nad nepodnošljivim političkim i kulturološkim kičem zatečenih prizora. Ima tu ozbiljnijih razloga za lament. Opće je mjesto da će nakon nepune dvije godine ogroman postotak tih brakova završiti ili razvodom ili dubokim nezadovoljstvom. A ima nešto još gore, što iščitavamo iz onog gornjeg podatka o 70 posto disfunkcionalnih obitelji: to znači da će od deset mladoženja koji kvare naš subotnji mir, njih sedmorica vrlo brzo početi da sistematski mlate, ili psihički maltretiraju, ili finansijski ugnjetavaju (ili od svega toga pomalo) svoje lijepe mladenke.

Eto, to je, nažalost, dominantna priča o savremenom braku. Tako muškarci nasiljem kroje nove društvene odnose i nove spolne standarde. Šamar ili šaka u glavu, kao radikalne metode ubjeđivanja i gradnje autoriteta, odavno nisu na cijeni, ali uvijek će se naći pojedinaca, grupa i kompletnih podneblja u kojima će opisane metode i dalje biti siguran i brz put do porodične moći i lične vlasti. Batina je iz raja izašla, ta otrcana i nesnosna floskula nekada se koristila kao prijetnja djeci, a danas i ženama i djeci.

Nismo usamljeni u tome, što nas ne amnestira: postoji ovdje neka urođena fascinacija nasiljem, žilava i neuništiva, koja nema mnogo veze s prethodnim ratom. Oduvijek je domaćin volio spičiti domaćicu šakom među rogove i ta se tradicija, izgleda, prenosi s koljena na koljeno. Jača je od bilo kakve uljudbe. Ako je 70 posto porodica izloženo nekoj formi nasilja, onda živimo u krajnje bolesnom društvu. Jedan od načina da se takvoj praksi stane u kraj je aktivizam. Kada spomenemo tu suspektnu riječ, mnogi su već spremni da se uhvate za vratove, prezirući unaprijed svaku vrstu angažmana i ne vjerujući nikome ko želi bilo šta promijeniti. Da je pogrešno stvari generalizirati i unaprijed otpisivati potvrđuje inspirativan livanjski primjer. Dvije hrabre novinarke, Željka Mihaljević i Andrea Pavić, već godinama se bore protiv porodičnog nasilja i u toj su borbi postigli rezultate koji mogu nagnati i druge da učine nešto. U Livnu i susjednim gradovima porodično nasilje više nije tema o kojoj se ne govori. Niti je to problem koji se smatra nedodirljivom tajnom svake obitelji. Danas se o njemu intenzivno priča, žrtve sve češće prijavljuju nasilje i nasilnike, a policija, koja je nekada znala ženama koje prijave supruga zbog batina odgovoriti da ih prestanu dosađivati, danas spremno izlazi na svaku prijavu i slučaj prosljeđuje dalje. Zahvaljujući ovim novinarkama, Livno je dobilo i mobilni tim, sastavljen od stručnjaka (logoped, socijalni radnik, defektolog…) koji krajnje ozbiljno tretiraju svaku prijavu i s velikom posvećenošću prilaze svakoj žrtvi. Mnoge žene i pokoji muškarac u ovom kraju godinama su trpjeli batine i nikada se nisu usudili reagirati. I to se promijenilo. Željka i Andrea dale su im nadu i motivirale ih da više ne šute. Ako sve to nije način da se o porodičnom nasilju prvo progovori, a onda i da mu se stane u kraj, onda nam zaista nema spasa…

Svaka sličnost u ovom tekstu između liberalnog Afganistana i ultraliberalne Bosne i Hercegovine je namjerna. Ako neko prigovori da nije samo ovdje tako, da žene podjednako, ako ne i teže, fasuju u Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji ili Švicarskoj, na takav prigovor imamo priložiti samo jednu odbrambenu rečenicu: Da, ali mi živimo u Bosni i Hercegovini, maloj zemlji za veliki degenek…