U trećem dijelu feljtona o slobodi medija u svijetu, obrađujemo kod nas malo poznata dešavanja u Južnoj Americi, s posebnim naglaskom na Brazil
Prema izvještaju Reportera bez granica (RSF) za 2016., Južna Amerika je minule godine po prvi put u istoriji ovog dokumenta pala ispod Afrike po pitanju novinskih sloboda. Razlozi tako lošeg rezultata mogu se pronaći u ubistvima i napadima na novinare širom kontinenta, te institucionalnom nasilju u Venecueli i Ekvadoru, katastrofalnoj sigurnosnoj situaciji u Kolumbiji i korupciji u Brazilu.
Ovaj rezultat ipak treba uzeti sa dozom rezerve jer RSF Centralnu Ameriku također smatra dijelom kontinenta Južne Amerike, te je na njega uticala i situacija na Kubi, u kojoj režim Raula Castra ipak kontroliše skoro sav pristup informacijama. Međutim, indikativno je stanje u Venecueli, u kojoj predsjednik Nicolas Maduro i njegova vlada konstantno teroriziraju štampu. Prema izvještaju Freedom Housea, venecuelanski Institut za štampu i društvo (IPYS) zabilježio je 391 napad na novinare tokom 2016. godine. Ti napadi uključivali su prijetnje, zastrašivanja, uništavanje informacija i materijala i cenzuru. Samo na dan legislativnih izbora, došlo je do 25 napada, a slučaj iz juna mjeseca, koji se odvijao u Aragui, ilustrativan je za kompletnu situaciju na terenu. Naime, kada su dva novinara lokalnog dnevnog lista pokušala da urade priču o hapšenju nekoliko lica osumnjičenih za kriminal, policija ih je pretukla, uhapsila i podvrgla invazivnim pretresima tijela prije nego što ih je pustila na slobodu.
U Kolumbiji, novinari i novinarke izloženi su konstantnim prijetnjama bacrima, bandi bivših paravojnih jedinica koje se sada bave trgovinom narkotika. Kao 134. država na listi RSF-a, Kolumbija je druga najopasnija zemlja za medijske radnike u zapadnoj hemisferi, odmah nakon Meksika. Iako u 2016. u ovoj državi nije ubijen niti jedan novinar, sve vrste maltretiranja su prisutne, a kidnapovanja i nestanci učestali. Tako je jedan od poznatijih slučajeva nestanka novinara onaj od 21. maja 2016., kada je prvo nestala Salud Hernandez-Mora, dopisnica španskog dnevnog lista El Mundo, a zatim reporter Diego D’Pablos i videoreporter Carlos Melo sa kolumbijske TV stanice RCN, koji su pošli po zadatku da saznaju šta se desilo sa Hernandez-Morom. Sve troje je nestalo u pograničnom dijelu države s Venecuelom, u kojoj operiraju razne paravojne jedinice. Nakon istrage, ustanovljeno je da su ih oteli pripadnici Nacionalne oslobodilačke vojske (ELN), ljevičarske gerilske frakcije. Svi su na kraju oslobođeni 27. maja.
Iznenađenje zvano Brazil
Ipak, nama najinteresantnija priča je ona o Brazilu, gdje nedostatak medijskih sloboda, manipulacija vlasti i političara radom medija, i nasilje nad medijskim radnicima i radnicama potpuno iznenađuju s obzirom na demokratsko uređenje i relativno stabilnu i jaku ekonomiju. Sam brazilski ustav svojim članom 220 garantuje da “manifestacija misli, stvaranja, izražavanja i informisanja u bilo kojem obliku, procesu ili mediju neće biti podvrgnuta bilo kakvim restrikcijama”. Također, “nikakav zakon u sebi neće sadržavati bilo kakvu odredbu koja bi mogla predstavljati prepreku punoj slobodi štampe”, te je “zabranjena bilo kakva cenzura političke, ideološke ili umjetničke prirode”. Međutim, situacija na terenu je potpuno drugačija, te pored internih pravila svake medijske kuće, sloboda izvještavanja o određenim temama ili činjenicama je često limitirana da bi se služilo nekim drugim interesima – najčešće ekonomskoj moći ili političkom uticaju. Time dolazimo i do najrelevantnije priče o manipulaciji medija i medijima i kršenju medijske etike u službi gorenavedenih interesa.
Naime, Brazil je u aprilu ove godine prolazio kroz ključnu političku krizu, u kojoj je dotadašnja predsjednica, Dilma Rousseff, smijenjena većinskim glasom u Senatu, te je na mjesto predsjednika u tehničkom mandatu na njeno mjesto postavljen dotadašnji potpredsjednik, Michel Temer. Temer, član BDMB-a, ili Brazilske stranke demokratskog pokreta, političar je desnog centra poznat po svojim korporativnim vezama, što će se pokazati ključnim pri njegovom proglašenju za predsjednika. U narednim mjesecima, jedna od najvećih misterija, kako je pisao Glenn Greenwald iz The Intercepta 18. jula 2016., bio je potpuni nedostatak bilo kakvih statistika ili anketa po kojima bi se mogla mjeriti podrška koju novi predsjednik ima u javnosti. Do jula 2016., niti jedna velika firma koja se bavi praćenjem javnog mnijenja nije predočila bilo kakve podatke o tome šta 204 miliona stanovnika misli o svom novom predsjedniku koji je na vlast došao odlukom zakonodavne vlasti, a ne voljom naroda. Samo nekoliko sedmica prije konačne potvrde Dilmine smjene, brazilski dnevni list Folha de S.Paulo objavio je na naslovnoj strani rezultate ankete kompanije Datafolha po kojoj pola države želi Michela Temera na mjestu predsjednika do kraja Dilminog mandata 2018. Ono što je šokantno u cijeloj priči jeste da Temer nikada nije važio za popularnog političara, te je u istoj anketi Datafolhe, na pitanje koga bi glasači voljeli vidjeti na mjestu predsjednika 2018., Temer imao podršku samo pet posto anketiranih glasača.
Opskurna anketa
Također, među ostalim podacima mogao se pronaći i onaj po kojem samo 14 posto anketiranih podržava Temerovu novu vladu (dok 31 posto odlučno ne podržava, a 41 posto je neutralno). Ono što je Folha de S.Paulo uradila jeste da je istakla samo podatak o podršci Temeru velikom infografikom na naslovnici, te uz članak nije objavila pitanja koja su postavljana učesnicima u anketi niti ostale podatke, tako da je u startu bilo teško provjeriti njihovu tvrdnju. Rezultat ovakvog opskurnog poteza uredništva najčitanijeg brazilskog dnevnog lista jeste da je tvrdnja da Temer ima podršku polovine države postala činjenica, te je prenesena u svim ostalim brazilskim medijima. Samim tim, jedan naslov je odredio sudbinu predsjednice Dilme, čija je smjena zatim i potvrđena. Jer, koji senator ili senatorka se može oduprijeti volji 50 posto građana?
Samo nekoliko dana kasnije, 21. jula 2016., Erick Dau iz The Intercepta potvrdio je da se radi o prevari: statistički podaci koje je Folha sakrila ukazivali su na to da velika većina građana ustvari želi da Temer podnese ostavku. Skoro 62 posto Brazilaca željelo je da i Dilma i Temer podnesu ostavke i da se održe novi izbori, a ne tri posto, kako je tvrdila Folha. Sama kompanija Datafolha prvo je objavila dokument s tačnim rezultatima, pitanjima i ostalim podacima, a zatim ga i obrisala, međutim, ne prije nego što će portal Tijolaco otkriti čitavu prevaru. Naime, postojala su dva dokumenta, jedan koji je objavila Folha, a koji je odgovarao Temeru – i drugi s istinitim i potpunijim podacima, čija se adresa na sajtu Datafolhe završavala sa “V2”. U analizi oba dokumenta, novinari Tijolaca otkrili su niz nelogičnosti i manipulacije podacima koji su na kraju doveli do Dilmine smjene. Na pitanje zbog čega su ovako evidentno manipulisali čitaocima, ali i kompletnom brazilskom javnosti, izvršni urednik Folhe Sergio Davila je argumentovao da je “prerogativ novina da odaberu ono što vjeruju da je novinarski najrelevantnije” kada odluče da objave rezultate neke ankete ili istraživanja. Očito je da je “najrelevantnije” u ovom slučaju bilo isto što i od najvećeg interesa za Temera i njegove korporativne sponzore. Sloboda, uz koju dolazi i odgovornost, opet je platila cijenu viših interesa koji nemaju nikakve veze s novinarstvom kao strukom.
U januaru, u četvrtom dijelu feljtona o novinskim slobodama, pišemo o stanju medija i pritiscima na novinarke i novinare u Rusiji.
