DILEMA MLADIH NOVINARA: Digitalni botovi ili nezavisni novinari?

Na samom početku karijere mladi novinari moraju odlučiti da li postati politički i vlasnički pijun ili se držati profesionalnog novinarskog kursa

DILEMA MLADIH NOVINARA: Digitalni botovi ili nezavisni novinari?
Foto: Study Breaks Magazine

U jeku potrebe za poslom, mladi novinari/ke se nalaze u dilemi. Loše plaćen posao ili dobro plaćen posao? Razlika je očita, u novcu. Ili ipak nije? Loše plaćen posao, recimo novinara na online medijima ili nekim drugim, najčešće je mač sa dvije oštrice. Mogu se zaposliti na nekom niskobudžetnom portalu, televiziji, radiju ili u štampi. Teme koje obrađuju će vjerojatno biti oskudne jer, uslovno rečeno, manjim medijima neće biti zanimljiva tema “običnog čovjeka” iz prostog razloga: neće se probiti u mainstream medije ako se bude bavio tim stvarima. Dakle, tim medijima je cilj pronaći neki bum, temu koju ne obrađuju trenutni mainstream mediji, plasirati je i time dosegnuti medijske “zvjezdane staze”. Teško da će mlada i kreativna osoba htjeti raditi teme koje njoj nisu zanimljive. Neko voli cvijeće, neko mlade karataše/ice, neko prati igrice… Nabrojane teme i mnoge druge se nalaze u glavama mladih novinara/ki. Druga oštrica je, dakako, etičnost i profesionalnost samih medija. Mnogi od njih finansiraju se od oglašavanja, a oglašavaju se tvrtke koje su u privatnom vlasništvu. Tu se stvara problem što su vlasnici tvrtki politički igrači. Ako jedan medij reklamira npr. uštipke neke privatne tvrtke čiji je vlasnik član ili simpatizer neke stranke, npr. Plava stranka, vjerojatno, a upravo zbog profita, mediji će pasti pod utjecaj samih tvrtki, odnosno političkih struktura ili političkih subjekata. Tu mediji gube tlo pod nogama, orijentaciju između interesa javnosti i društvene odgovornosti s jedne strane i novca od oglašivača s druge. Gdje je tu problem novinara? Problem se javlja u tome što mladi i neiskusni novinari pristaju na tu retoriku medija, na takvu organizaciju i podliježu “medijskoj politici” (ukoliko se naklonost političkoj opciji ili subjektu može nazvati medijskom politikom) određenih medijskih tvrtki zbog novca (recimo da im je novac prijeko potreban ili žele da imaju što više praktičnog iskustva). Još jedan problem je netransparentnost medija. Mlada osoba ulazi u medij ne znajući tko je vlasnik. Počinje s poslom, prva tema, vlasnikov prijatelj, inače ugledni član Bordo stranke, jedne od najperspektivnijih koja daje sve najbolje kadrove, ideje itd.

Radno mjesto

Neki mediji koriste svoje znanje, svoje “političko umijeće”, i nastoje privući mlade novinare za rad u njihovim medijima. Kako? Pa jednostavno: OGLAS: Jedno radno mjesto na portalu, radiju, televiziji ili štampanom mediju za osobe sa završenim fakultetom, potrebne kompetencije – press clipping itd… Tu kreće prava drama. Prvo, s kojim fakultetom? Nedavno je jedna kantonalna institucija (nije bitno kojeg kantona) otvorila konkurs za PR-a, gdje je bila potrebna SSS (srednja stručna sprema). Valjda bi po logici stvari to trebao biti fakultet koji ima usmjerenje žurnalistika/komunikologija ili bilo koji fakultet sa srodnim zanimanjem (PR, sportsko novinarstvo itd.). Gdje je tu politika? Pa u tome što se ne navodi koji fakultet, pa negdje, eto, čak i sa srednjom školom čovjek može postati novinar/ka ili PR. Dakle, pozicija se priprema za nekoga tko tu već radi ili je veliki ljubitelj Plave stranke s početka teksta. Gdje je političko umijeće? U odluci da se zaposli stranački kadar, ili preciznije rečeno, podobni. A kako je to umijeće? U slučaju krizne situacije, recimo da je član Bordo ili Plave stranke umiješan u neku od kriminalnih djelatnosti (iznuda novca, utaja poreza itd.). Tada stupa baš on, novinar koji je specijaliziran za dizanje u zvijezde stranačkih lica i same stranke. Političko umijeće, nivo perfekcije. Podoban, a ne sposoban novinarski kadar. I tu se rađa problem.

Problem izbora teme

Kada mladi novinar odluči uraditi priču o tome gdje je neka druga mlada osoba, unatoč svemu, uspjela napraviti podvig na nekom matematičkom takmičenju, sportskom ili bilo kojem drugom, dolazi do problema. Kosi se interes medija s interesom novinara. Prvo, određenom mediju to nije zanimljivo. Razlog je zasigurno to što osoba nije dovoljno medijski etiketirana, nije izložena medijima i vijest/tema/priča neće biti čitana. Entuzijazam mladog novinara/ke naglo splasne. Čemu trud i zalaganje, praćenje nekih ljudi, organizacija, društava itd. kada nisu poznati odranije medijima. Zar je jedini kriterij da bi netko završio u mainstream medijima da se tu već ranije pojavljivao? Ne može se pojaviti novi vrhunski matematičar/ka, sportista/kinja? Mladi novinari/ke su već na prvom izazovu pali. Ne od strane medija, već su klonuli. Gube ideju i snagu, zašto pisati o nekome tko je već poznat (naravno, ukoliko učini nešto dobro ili loše, mora se izvijestiti) ako postoji netko tko je napravio uspjeh i nepoznat je. Predstavio je državu ili grad na najbolji mogući način. Zar je bitan nivo “poznatosti u medijima”? I ako jeste, zašto se ne pruži medijska pažnja novim, svježim licima, koji mogu obogatiti novinarski prostor sa sjajnim životnim događanjima, djelima, riječima, pričama. Zar je “ono staro”, preciznije rečeno, “staromedijsko” prisustvo zaista toliko bitno? Na medijskoj sceni su uvijek oni koji su svoje davno rekli, koji ne nude ništa novo, već priču ciklično ponavljaju. I kada dođe mladi novinar i predloži, recimo, jednog mladog MMA borca za temu ili neku novopečenu politički aktivnu osobu, urednici ne dozvoljavaju. Iz već pomenutog razloga, jer nije “poznat u medijima”. I naravno da se onda novinari/ke povuku iz svega i odlaze putevima neke druge profesije, a na njihova mjesta dolaze neentuzijastični, manje ili više medijski pismeni, još manje kreativni ljudi, s bilo kojim fakultetom, pa čak i bilo kojim stepenom obrazovanja. I počinju pisati, intervjuirati, stvarati priče koje odgovaraju upravo onima koji su otjerali mlade nade.

Ne nasjedati na ponude

Čak i kada su novinaru prijeko potrebni posao i novac, ne treba raditi za političke/ekonomske igrače. Ne treba pokleknuti pred političkim, nazovimo ih, elitama. Postoje i svijetli primjeri medija u kojima se novinari zaista mogu osjećati kao novinari, a ne prenositelji obavijesti, izjava i drama stranke. Etičnost, profesionalnost i “čist obraz” bi trebali biti kriteriji prilikom izbora medija. Treba poštovati vlastiti dignitet i ne dati na sebe, na etičnost i profesionalnost zarad kratkoročnog profita.

About The Author