Jedna je naslovnica na samom kraju 2018. godine uzburkala duhove i makar nakratko i makar samo u jednom segmentu ujedinila ove nesretne prostore. Evo zašto…

Najgora od svih stereotipija je ona kad prepričavate u uvodu kako vas je urednik nazvao s tom i tom temom, pa ste pričali, vijećali, a onda se nešto i dogovorili. Dabome, pronicljiv autor apeluje na urednikovu naivnost i nada se da ovaj nije primijetio kako je uvod zapravo “namicanje” riječi, teksta, zadane kvote. Ali ovo nije tako – osim što je urednik nazvao novinara i rekao mu da napiše recenziju novogodišnjeg broja Gracije. Nezgodacija čuči u faktu da su i novinar i urednik gosti među koricama narečene novine.

Naslovnica kakvu ne pamtimo

Ali, zaista mora se, pa je presedan urađen. Čemu presedan? Šta je to toliko važno?

Samo naivni i jurodivi tvrde da fotografija vrijedi 1000 riječi. Čista glupost! Fotografija vrijedi onoliko koliko vrijedi – nekad ni pišljiva boba, a nekad se za nju može tražiti otkupnina svijeta.

Ono što je Martina Mlinarević uradila vrijedi sto hiljada romana. Vrijedi onostrano mnogo. A vidjeli ste tu naslovnicu sigurno: gola do pasa, mlada žena pozira za nekakav časopis. E sad, nije to običan časopis, to je Gracija, a na naslovnici je gore narečena Martina. Ona Martina koja pobjeđuje rak, kojoj je ljetos urađena mastektomija, koja čuda čini u ljudstvu, spisateljstvu, poeziji, ljubavi… Znate tu Martinu, a znate i za ovu naslovnicu. Najbolju na Balkanu ikada. Zapravo, toliko dobru da je naprosto degutantno bilo šta porediti sa ovim. I nije bilo ozbiljnijeg medija koji nije sa divljenjem spomenuo Graciju, Martinu, urednice Gracije Almu Duraković i Mersihu Drinjaković, fotografa Nikolu Blagojevića.

A Martina ko Martina. Oni koji su je upoznali, znaju da bi baš i jedino to Martina mogla uraditi. Istinom u glavu. U ovom slučaju, fotografijom u pleksus. Kako djevojkama koje se puće, koje statusne simbole traže u sivim zonama tranzicijske kanalizacije, koje troše silne novce, ne bi li bile na tržištu, kako njima objasniti da je mnogo važnije, zapravo da je jedino važno držati do sebe? Kako im objasniti da je borba s demonima kancera i prevencija istog fundament na kome počiva čitav njihov svijet? Kako objasniti mladim ženama nesigurnim i u svoju sjenku u ovom paklenom mačoističkom svijetu da je redovna zdravstvena kontrola doslovno spas života njihovih? I kako objasniti društvu atavističkom, seksističkom i patrijarhalnom da sisa hrani čovječanstvo, spasava svijet i da je ona više od estetskog privjeska svake žene?

Dabome, ponovo i iznova Martinom!

I da se razumijemo, ovo je najmoćnija i najiskrenija fotografija na jednoj naslovnici u ovim našim vrletima, ali je najmanje gledana. Ljudi uzmu Graciju, pogledaju, sklone pogled, pogledaju opet, okrenu časopis naopako, gledaju neki kristal ili zure u Edina Džeku na poleđini. Možda će rodbina ili najhrabriji prebrojati mladeže na Martininoj ključnoj kosti, ostali ne. To je snaga upozorenja! A Martina, šta će ona reći na sve ovo? Pa kupite Graciju i saznajte!

Nije bolest sve što boli

Ima nešto drugo, bolesno. A to bolesno nema veze sa Martinom Mlinarević. Ima veze sa svima nama.

Najbolje će to biti opisano riječima baš Martine na njenom FB nalogu:

“Ono kad si toliko jadan pa Facebooku ideš prijaviti moju fotografiju s ožiljkom. Pa sad dolazim uz upute ako niste osjetljivog stomaka možete kliknuti.  Balkanski puritanci s dna kace. Zaista bih voljela vidjeti to lice što stišće botun da ga ‘smeta’ moja bezsisa. Nema veze što je to peta fotografija s ožiljkom na mojoj stranici kroz proteklu godinu. Ova smeta jer je nadišla Balkan. Jer je veća od mene same. A u takva krila se ovdje puca. Hvala vam na svakoj riječi, slovu, poruci ili pozivu jučer. Hvala što imate dobar stomak.”

I baš je tako. Bezsisa smeta svim onim puritancima koji “ne vole psovke” dok mlatače svoje žene, svim onim čuvarima morala koji iza slatkoustih riječi drže stisnutu pesnicu, malj ili toljagu. Svim onim “slabog želuca”, kojima smrt, petparačka krv po žutoj štampi uljepšava dan, e svima njima smeta opomena velike Martine. Odsad i dovijeka. Pogotovo ako je ta i takva Martina odavno nadišla balkanske kasabe. I pogotovo ako se ta Gracija svojim tekstovima odavno ispalila preko “malih tajni za domaćice vjerne”.

Onda to nije “ženska novina”, bogati. Jer, kakva je to ženska novina sa ženom bez sise, za koju treba “jak želudac”? Žena obično u setu za sastavljanje dolazi sa dvije sise, sjedi kući, muči, ili malo protrača sa prijateljicama na dopustu od kuhanja i peglanja, a ne kao ova đavolska Martina?

Šta sve možete sa Gracijom ukoliko znate čitati

I jeste Gracija iznad svih stereotipija i jeste uredništvo časopisa u novogodišnji broj uvrstilo jednu Šteficu Galić, koja je uz Martinu ličnost godine. I jesu tu i Larisa Cerić, Masha Durkalić, Amila Hrustić Batovanja, Hatidža Gušić, Aida Hrnjić, Nerma Linsberger, ekipa iz Pomozi.ba, Dino Mustafić, sve osobe koje nose titulu Ličnosti godine, ali opet, kako kasaba da oprosti Graciji, svim tim ljudima i Martini ponajviše? Kako da oprosti uspješnim ženama koje nisu ničiji privjesci? Kako oprostiti arhitekticama, književnicama, džudistkinjama, novinarkama, kako oprostiti MAJKAMA??? Kako svima njima nekako preko hartije zahvaliti što postoje, što trebaju i moraju biti uzori? Ako ste čovjek, možete se samo diviti svojoj zemlji koja je izrodila takve osobe, možete se zavaliti u fotelju i s guštom pročitati jednu od najboljih novina na ovim prostorima (bez imalo laskanja), možete saznati ko je Aldin Karahasanović i kako je dobio stipendiju “Karim Zaimović”, možete upoznati čudesne ljude iz grupe “Pravda za Davida”, možete trista čuda.

Ili jednostavno ne čitate. Stranice debele, a slova sitna. Možda ne volite životinje, a Gracija voli životinje, možda, možda ste samo neljudi, jebi ga, koji se groze i Martine i prevencije u liječenju raka i njene fotografije i ljudi ukoričenih u Graciji. Možda stišćete dugme i prijavljujete Mlinarevićku za blasfemiju na društvenim mrežama.

Nego, potpisnik ovih redova želi Graciji još hiljadu brojeva minimum. Želi svim onim Ličnostima godine da opravdaju laskavu, kako se to veli, titulu, i Martini želi… a, to ona već zna.

Pa na koncu svih konaca, ima li šta što ne valja u 358/359 broju Gracije?

Nema!

Eno i  Lars-Gunnar Wigemark je udomitelj mačaka lutalica. A ti, šta ti čekaš?!