Kratka povijest socijalističkog jogurta

NOVA BLOG PRIČA

Kratka povijest socijalističkog jogurta
Foto: superportal.hr

Trideset godina kasnije, pred strojem za ideološke redefinicije, stvari su konačno došle na svoje. Ispostavilo se, i to sasvim opravdano, da je jogurt najkompleksnija namirnica naše socijalističke prošlosti.

Kad se kao masovni proizvod nametnuo samoposlugama, zadrugama i granapima u drugoj polovini sedamdesetih godina, bio je to znak, pouzdan i istorijski ovjeren, da Jugoslavija ubrzano stremi ka sretnom potrošačkom društvu i da je na tom putu i u tom ubrzanju ništa neće zaustaviti. Takozvano slatko mlijeko izašlo je iz faze nestašice i dobilo sofisticiranijeg brata. Nema niko jači od nas. A kad je u duhovito ali precizno nazvanoj jogurt revoluciji krajem osamdesetih civilna zaštita Slobodana Miloševića izvršila udar na legalno i legitimno izabrane vlasti Autonomne pokrajine Vojvodina i Socijalističke republike Crna Gora, bilo je jasno da su i put i akceleracija dugoročno adaktirani. I da će nam trebati decenije dok se ne iščupamo iz kala i ponovo vratimo u potrošačku družbu. Kad joj se ponovo pridružimo, ona više neće biti sretno, nego frustrirano, pauperizirano, zbunjeno okruženje.

Iz tih tragičnih godina raspleta istorija pamti i jednu veselu epizodu. Nakon što su uspješno jogurtizirali Vojvodinu, Kosovo i Crnu Goru, paraintelektualne snage druga Slobe – taj nesnosni lactobacillus vulgaris – krenuli su u masovni ideološki pohod na Ljubljanu. Slovenci su bili konsternirani idejom: „Nama, alpskoj zemlji, da prodajete jogurt? Ne dolazi u obzir“. I zabranili im ulaz u deželu. Sljedeći put, vođa svih mliječnih snaga će im umjesto jogurta poslati tenkove.

A kad je pri samom kraju druge decenije 21. stoljeća Kolinda Grabar-Kitarović rekla da u socijalizmu nije bilo jogurta, bila je to klasična povijesna neistina izrečena u relevantne mikrofone, pokušaj revizionizma čiji cilj nije bio srušiti mit o jogurtu, nego razoriti narativ o boljoj prošlosti, koju su takvom – boljom i sretnijom nego što je zaslužila – učinili upravo Kolinda i njeni suvremenici na svim stranama. I u Njemačkoj su se smijali njenoj provali.

Kada je, napokon, Zoran Milanović u foto finišu pobijedio KGK, mnogi su se pitali hoće li vratiti na Pantovčak bistu druga Tita, jer ju je mila prethodnica na samom početku mandata izbacila iz prizemlja u podrum historije. Ali on se okrenuo Franji, ostavivši priču o rehabilitaciji poniženog mliječnog napitka skrajnutu.

Milanović je imao povijesnu šansu da nečuvenom prehrambenom revizionizmu stane u kraj, bilo je dovoljno da sazove žurnu konferenciju za štampu i pred cijelim svijetom trijumfalno izrekne samo jednu rečenicu. Ta bi rečenica u frontalnom napadu na glasače postala globalno popularna kao recimo ona „I have a dream“, ili kao Hruščovljeva cipela, ili „Trst je naš“, ili „I tata bi, sine“…

Ili…

Uvaženi gosn. Milanović samo je trebao da kaže:

– Bilo je jogurta!

I dobio bi Kolindu bez drugog kruga.

About The Author