Nova godina idealna je prilika da propitamo naše alkoholne sklonosti i navike. Uvid u sto i više godina stare novine potvrđuje da ne stojimo loše. Dapače…
Još jedna Nova godina je pred vratima. Većina je isplanirala gdje će i kako će da je dočeka, šta će se jesti, odnosno, meziti, ali, i šta će se piti u “najluđoj noći“ – kako se kolokvijalno naziva noć s prelaza iz stare u novu godinu. Za dan poslije, novogodišnja izdanja štampe su nas pripremila kako da najlakše prebolimo posljedice veselja, u narodu poznatog kao mahmurluk iliti mamurluk. Prema kazivanju starijih i iskusnijih, postoji misao ili svjedočanstvo da je “mahmurluk najteža bolest koja najkraće traje“.
Nema tačnih i preciznih podataka o razvoju i nastanku kafana i kafanskog života u Sarajevu, pa ni u Bosni i Heregovini. Pretraživanjem interneta moguće je pronaći podatak da je prva kafana u Sarajevu otvorena još 1592. godine, ali autor ne navodi izvor iz kojeg je ovaj podatak preuzet. Kada tražimo podatke o počecima kafanskog života van granica naše zemlje, Encyclopedia Britannica nas upućuje na čuveni Hamurabijev zakonik (Hammurabi of Babylionia) kojim se, između ostalih segmenata društvenog života, regulisao i rad kafana. Zakonik potječe iz 1770. godine prije nove ere. Ako se pouzdamo u pedantne Ostrvljane, mogli bismo reći da kafane i kafanski život opstaju preko 3.500 godina.
Vrijedno blago
Kada neko odluči da napiše knjigu, uprkos skromnim historijskim izvorima o historiji i tradiciji akšamluka, kafana, kafanskog života u BiH – jedan od izvora mogla bi da bude i knjiga Saita Orahovca pod nazivom Sevdalinke, balade i romanse Bosne i Hercegovine. Knjiga predstavlja iznimno vrijedno blago – usmenu tradiciju pjesništva u našoj zemlji. U pojedinim pjesmama pominju se i pića koja su se nekada pila. Jedna od poznatijih pjesama iz knjige je ona Pivo piju age Sarajlije na Ilidži pokraj Sarajeva. Vremenom je došlo do modifikacije teksta pjesme pa je pivo zamijenjeno vinom. Možda je široj javnosti manje poznata pjesma pod nazivom Zelen sokak potopila Sava. Anonimni autor je zabilježio slijedeće: Zelen sokak potopila Sava, a mog dragog zaboljela glava. Ja mu nosim vina iz Vidina i rakije iz Demir- kapije i duhana iz nova dućana… A nepoznati autor zabilježio je stihove i o pogubnosti pijanstva: Propio se Hasan-aga, jedan bekrija! Propio je svoga ata, zlatan buzdovan, zaduži se tristo groša, trista dukata, sve to popi Hasan-aga, sve za jedan dan. Vremenom su se u našem jeziku stvorili i opstali “u narodu” termini koji pobliže opisuju stanje pijanosti: “nakresati se”, “naljoskati se“, “nalokati se“ , “maznuti ga“, “mahnuti ga“ itd. Stanje pripitosti se opisuje pojmovima “cvrcnuti ga“, “nakititi se“, “ućeifiti“, dok je praksa ispijanja jedne čašice rakije rano ujutro u narodu poznatija kao “trovanje gujavica ili crva“.
Da li su naši pradjedovi i djedovi pili više od nas? Nemamo pouzdan odgovor, ali sudeći po izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije koji se vjerovatno odnosi na 2014. godinu, dobro se držimo. Dio izvještaja prenijele su Nezavisne novine koje pišu da smo treći na Balkanu po ispijanju alkohola. Svaki stanovnik naše zemlje, u prosjeku, popije blizu 10 litara žestokog pića tokom jedne godine. Nešto svježiji izvještaj (2016. godina) iste organizacije informiše nas da najviše volimo da pijemo pivo – 300 flaša od 0,5 litara po glavi stanovnika. Jedno je sigurno da je danas na raspolaganju puno veći izbor pića za razliku od izbora koji su imali naši stariji – koji su u ponudi imali vino i rakiju (većinom šljivu), a poslije i pivo.
Janko Livnjak u Kalendaru Bošnjak iz 1895. (vidi) navodi da se u Bosni više pije rakija, a u Hercegovini vino. Prema Livnjaku, dva su razloga tome: prvi, da je u Bosni oštrija klima, “a rakija brzo razigra živce”, i drugi, da u Bosni obilno rodi šljiva pa rakije ima na pretek. Dugogodišnja tradicija “pečenja rakije šljive“ prepoznata je i van granica naše zemlje, pa je rakija šljiva uvijek usko vezana za pojam Bosne. Šljiva, pored lozovače, jedna je od rakija koja se ranije počela proizvoditi i piti u odnosu na druge voćne rakije poput dunjovače, kajsijevače, višnjevače, orahovače…
Evlija Čelebija u knjizi Putopisi pominje da u Bosni i Srbiji ima mnogo stabala šljive. U časopisu Kalendar Napredak (više) iz 1939. Ivan Radić piše o tome da je domovina šljive Kina i da je u našu zemlju došla iz Grčke, te da je te godine u BiH (1939.) izbrojano 40 miliona stabala šljive, od čega je nešto moralo da završi u rakijskom kazanu.
Đavolji posao
Nemamo podataka kada su “domaćini“ počeli da peku rakiju, ali da je riječ o nečemu zanimljivom svjedoči da je o tome pisao i Lav Nikolajevič Tolstoj. U Sarajevskom listu iz marta 1890. godine objavljena je kratka priča ovog velikana pod nazivom Ko je prvi pekao rakiju (više). Uglavnom, sudeći prema Tolstoju, riječ je o đavoljem poslu.
Sa vinom je druga priča. Vino, ili kako ga nazivaju, piće bogova, vjerovatno je jedno od prvih alkoholnih pića koje je konzumirano na našem tlu. Svjedočenje o postojanju vinograda u ranom periodu na tlu BiH nalazimo na spomenicima koji su ostali iza ilirskog plemena Daorsi u dolini rijeke Neretve. Evlija Čelebija piše i o hercegovačkim vinogradima te navodi da u kasabama Stolac i Ljubinje postoje vinogradi. U knjizi pod nazivom Zlatna knjiga o vinu nalazimo podatak da je hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović pomogao širenje vinogradarstva na način da je dovodio Dalmatince koji su lokalne ljude podučavali uzgajanju vinove loze. U časopisu Kalendar Bošnjak iz 1903. godine objavljen je članak pod nazivom “O hercegovačkom vinogradarstvu i vinima” (više) u kojem Ljubomir Stjepanović pominje da je vinogradarstvo razvijeno u pet hercegovačkih kotara: Ljubuški, Stolački, Trebinjski, Konjički i Mostarski. Autor pominje da je u to vrijeme pod vinogradima bilo 5.790 hektara zemlje ili 57.900 motika, te da su tri najosnovnije sorte vina – Žilavka, Blatina i Skadarka. U međuvremenu su Hercegovci prepoznali blagodeti vina i vinogradarstva pa devet godina kasnije u Hercegovini je bilo 6.042 hetara vinograda. Ovaj podatak navodi Branimir Martinac u svojoj monografiji pod nazivom Hercegovina zemlja vina. Malo je poznat podatak da su na samom početku prošlog vijeka u Mostaru organizirane izložbe vina – 1907., 1908., 1909. i 1911.godine. A da su Hercegovci i drugi koji su voljeli vino pili kvalitetno, govori nam podatak iz pomenute monografije da su na izložbama vina u Beču 1898. i 1900., u Parizu 1901. i Londonu 1903. godine, hercegovačka vina osvojila 22 zlatne medalje.
Pivo iznad svega
Pomenuli smo da, prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije, najviše volimo da pijemo pivo, što i nije začuđujuće ako znamo da se pivo u BiH pije posljednjih 150 godina. Prva pivara otvorena je u Sarajevu još davne 1864. godine. Zanimljiv opis početaka proizvodnje i točenja piva nalazimo u Jugoslovenskom listu iz 1930. godine, gdje piše: “Točenje piva bilo je svečano. U hladovitom šljiviku, u udolini više Pivare, po prostrtim ćilimima poređani su bili oko sofre, pokrivene raznim mezetlucima, jastuci i dušeci za odlične goste, a kraj potočića u dnu šljivika okretali su se na ražnju pretilili janjci.”
O tome da nisu svi pili i da je bilo onih koji su se borili protiv pijanstva, svjedoče antialkoholičarski pokreti širom Bosne i Hercegovine. Pokreti se počinju javljati krajem 19. i početkom 20. vijeka. U časopisu Bosanska vila (više) iz avgusta 1896., izvjesni G. G. Zečević iz Čajniča obavještava urednika Vile da je Srpsko društvo protiv pijenja alkoholnih pića pod nazivom “Vijenac“ predalo zahtjev visokoj zemaljskoj vladi u Sarajevu da im dozvoli registraciju društva. Nemamo podataka da li je društvo registrovano i da li su njihove ideje prerasle u praksu. U Općoj enciklopediji nalazi se podatak da je prvo antialkoholičarsko društvo u BiH registrovano 1905. godine pod nazivom “Pobratimstvo“. U vrijeme austrougarske vladavine u BiH, nosioci borbe protiv pijanstva bila su nacionalna kulturna društva čiji je cilj bio očuvanje tradicije i organizacija kulturnog i društvenog života svojih članova. U članku “Trezvenjački pokret kod nas Muslimana u Bosni i Hercegovini”, objavljenom u aprilskom broju Novog behara (više) iz 1927. godine, Muhamed M. Kantardžić čitatelje upoznaje s radom i djelovanjem društava koja se protive pijanstvu. Iz članka saznajemo da je prvo muslimansko trezvenjačko društvo u BiH osnovano u Tuzli 1906. godine pod imenom Muslimansko napredno društvo. Netom poslije, u Jajcu je osnovano Muslimansko antialkoholno društvo, u Nevesinju – “Išrad” itd. Rad i aktivnosti na promoviranju trezvenjaštva prestaju početkom Velikog rata – 1914. godine. Po završetku rata obnovljen je rad većine društava, ali su osnovana i nova širom BiH. Kantardžić pominje “Trezvenost” iz Sarajeva, “Svijest” iz Mostara, “Bunarbaša” iz Travnika itd. U godišnjaku Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” iz 1912. godine objavljena su dva teksta o borbi protiv pijanstva. Jedan je popis srpskih antialkoholičarskih udruženja (više), a u drugom Đ. K. Stajić čitatelje upoznaje s ciljem, organizacijom i uspjesima borbe protiv alkoholizma (više). Prvi članak o štetnosti pijanstva u bh. štampi pojavio se u Bosanskom vjestniku (više) u aprilu 1886. godine i to već u njegovom četvrtom broju. Ako znamo da su Bosanski vjestnik prve novine štampane na tlu Bosne i Hercegovine, mogli bismo reći da je vrlo rano postojala svijest o važnosti upućivanja građana na sve štete koje alkohol i alkoholna pića mogu da proizvedu. U prvoj rečenici teksta nepoznati autor piše: “Pijanstvo je najnesrećnija strast i ljudska bolest, tako se po svim narodima pa i po našem rasprostrla i ukorijenila, da je svijet u vrlo težak položaj bacila, iz koga ga ništa ne može otrgnuti osim jedna, tvrda i postojana volja i rješitost, da se te nesrećne strasti za svagda odrečemo.“
Čini se da piju svi – i bogati i siromašni, i slavni i oni manje slavni, odnosno obični ljudi. Čak je i u Bibliji, u Knjizi Postanka, zapisano kako se Noa napio poslije završetka potopa: “Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd. Napio se vina i opio, pa se otkrio nasred šatora.” The Lords of the Drinks (vidi) je specijalizovani portal koji je tematski posvećen opijanju, pijancima, specijalizovanim magazinima za alkohol itd. Na portalu su dostupni podaci o čuvenim ljudima koji su voljeli da piju. Iznenađujuće je da se među njima nalazi i Mustafa Kemal Atatürk (vidi) koji je volio da pije yeni raki, vrstu rakije od anisa, i to jednu litru dnevno. Na popisu je puno slavnih imena poput Ernesta Hemingwaya, Karla Marxa, Georgea Besta itd. Najpoznatiji među njima svakako je nekadašnji britanski premijer Winston Churchill, uz čije ime se prepričava anegdota kada mu je na prijemu prišla jedna od engleskih baronica i, želeći da ga ukori što toliko pije, rekla mu: “Gosp. Churchill, vi toliko puno pijete, i da ste moj muž ja bih vam stavila otrov u tu čašu”, a stari cinik ju je pogledao preko naočara i odgovorio: “Draga baronice, vi da ste moja žena ja bih to odmah popio”, iskapivši još jednu čašicu omiljenog viskija.
