Odlazeća 2017. godina protekla je u karakterističnom etničkom svrstavanju lokalnih medija. Teško je povjerovati da će drukčije biti i u 2018.

Dok čekamo 2018. godinu, ne nadamo se ničem boljem, ali red je da se još jednom osvrnemo na 2017. i istaknemo ono što je obilježilo bosanskohercegovačko društvo, a onda i novinarstvo. A bilo je svašta.

Januar je obilježilo patriotsko novinarstvo. Obilježavanje Dana Republike Srpske izazvalo je verbalni rat između srpskih i bošnjačkih političara i medija. Na osnovu činjenice da li medij ima sjedište u Banjaluci ili Sarajevu, mogao si znati njihove stavove, argumente i sagovornike. U januaru, Bosna i Hercegovina se dijelila na bakirovce i dodikovce, dok su Hrvati, tradicionalno, taj sukob posmatrali nezainteresovano i sa strane.

Onda je krajem februara došla Izetbegovićeva najava za revizijom tužbe protiv Srbije. Ludilo se iz Bosne i Hercegovine prelilo i na Srbiju. Padale su teške riječi, slala su se i otvarala pisma u Haag, podijelili smo se na bakirovce i ivanićevce, dok je Dodik pizdio što ne može da ima glavnu ulogu u svom tom cirkusu. Treći član Predsjedništva, Dragan Čović, postao je glas razuma insistirajući na procedurama i Srbi su ga baš zagotivili. Taj period će biti upamćen po tome što su Srbi iz Republike Srpske spasavali Bosnu i Hercegovinu držeći se procedura kao pijan plota i što su, bar na kratko, smatrali da je Sud u Haagu pravedan.

Pobuna djece

U martu i aprilu desilo se Jajce, tj. pobuna djece protiv namjere SDA da im napravi novu školu i razluči ih od Hrvata. Tada se javnost podijelila na legaliste i normalne. Legalisti su nam objašnjavali da samo poštuju zakon, a normalni da zakon nije normalan i da ga treba mijenjati. Naravno, Republika Srpska je sve to gledala sa strane jer nas Srbi u Federaciji BiH odavno ne interesuju, a naše škole su sve praznije i odavno srpske. Djeca su uspjela da pobijede SDA i HDZ BiH u Jajcu i sada gledaju kako da odu u neku drugu zemlju gdje se živi “do jaja“.

U maju smo imali komemoraciju u Dobrovoljačkoj ulici, koja se održala u Istočnom Sarajevu. I nakon 25 godina, mi sve znamo o Dobrovoljačkoj osim toga koliko je ljudi ubijeno u njoj. Podijelili smo se na one koji su se mirno povlačili i one koji su pokušali zauzeti bosanskohercegovačke institucije. Srpska i bošnjačka istina su dijametralne, a žrtve i njihove porodice su tu da bi se njima manipulisalo. Hrvati su opet bili objektivni i nezainteresovani.

U junu smo imali novu “medijsku artiljerijsku pripremu” za komemoraciju u Srebrenici. Opet je svak’ zajahao svoju istinu. Srbi su se svojski trudili da ni u jednom tekstu, prilogu ili izjavi ne spomenu riječ genocid. S druge strane, Bošnjaci nijednim tekstom, prilogom ili izjavom nisu spomenuli srpske žrtve u i oko Srebrenice koje su stradale u julu 1992. godine. Bezdušnost i patologija je posebno došla do izražaja sa najavom mitinga podrške Ratku Mladiću 11. jula, koji je navodno policija Republike Srpske zabranila.

U julu i avgustu smo shvatili da u Bosni i Hercegovini ne postoji dovoljan broj školovanih ljudi koji mogu prevoditi na engleski jezik.  Ustvari, ispalo je da ima ljudi, ali oni ne znaju da se pravilno prijave na tender. E, ovdje su se Hrvati malo uzbudili s obzirom na to da su oni “nositelji europskih vrijednosti” u Bosni i Hercegovini.

U septembru je krenula trakavica sa akcizama, koja se prije neki dan završila opštom radošću partija na vlasti u Bosni i Hercegovini i Federice Mogherini. Ako sam dobro skontao Wigemarka, marka po marka, i prije ćemo dobiti autoputeve nego ući u Evropsku uniju. Od tada do danas  više  nismo sigurni ko je na vlasti, a ko u opoziciji na državnom nivou i u Federaciji BiH.  Čović je optimista što se tiče približavanja zemlje Evropskoj uniji, a kad je on optimista, optimisti su i svi ostali Hrvati.

Onda se u oktobru osramotio i BHTV pokazavši da je javni servis svih građana i građanki Bosne i Hercegovine, a nekih i malo više. Tako smo mogli vidjeti intervju šefice UKCS-a, i ne manje važno, prve bošnjačke dame Sebije Izetbegović, sniman iz dva puta, montiran više puta, tražeći razlike na njenoj garderobi, enterijeru i sl.

Presuda Mladiću

Onda je došla presuda generalu Mladiću, praćena specijalnim emisijama na skoro svim televizijama, ali sa već odavno poznatim programom. Na RTRS-u ni novinari, ni analitičari, ni građani nisu dovodili u pitanje njegovu nevinost, herojstvo i vojničko umijeće. Za to vrijeme, u bošnjačkim medijima pomno su pobrojane sve presude njegovih podređenih i pažljivo iskomentarisana svaka tačka presude. Neko ko nema pojma šta se dešavalo 90-ih u Bosni i Hercegovini pomislio bi da postoje dva Ratka Mladića, jer bi mu bilo teško da prihvati i pomiri dvije potpuno oprečne medijske slike generala.

I dok su se Srbi i Bošnjaci međusobno svađali oko istine o Mladiću, Hrvati su iščekivali presudu svojim uznicima u Haagu. Nadali su se slobodi, a prisustvovali smo direktnom prenosu samoubistva generala Praljka. Nakon toga, u medijima je presuda hrvatskim dužnosnicima postala “najvažnija sporedna stvar na svijetu”, dok je samoubistvo generala Praljka postala top tema. Sarajevski mediji su kuražili Bošnjake, dok su Hrvati svoju istinu tražili kroz svoje medije. Srbima je bilo krivo, mada to nisu smjeli javno reći ili napisati, što Praljak nije Srbin, jer bi im trebao jedan takav heroj.

Kao što možemo da vidimo, u Bosni i Hercegovini imamo medije sa stavovima, i to nije toliki problem; problem je što se ti stavovi u najvećem broju slučajeva poklapaju s nacionalističkim narativima, koji se, opet, poklapaju s retorikom ovih na vlasti,  i malo je onih koji  žele da te etničke “istine” dovedu u pitanje. Nema više potrebe da gledate, slušate ili čitate bilo koji medij, dovoljno je da znate kako se zove, odakle dolazi i već znate kakve stavove zastupaju i promovišu. Mediji su se pretvorili u razglas političara za sluđivanje osiromašenog, neobrazovanog i prestrašenog naroda. Oni kreiraju i izmišljaju vijesti jer to je mnogo lakše nego propitivati i preispitivati surovu realnost. Para je sve manje u medijima i sve se svelo na puko preživljavanje i čekanje da donatori podijele novac i začepe rupe.

Naravno, ima izuzetaka, ali njih kolege mrze jer im pokazuju da se može raditi drugačije i bez trulih kompromisa. Oni su izrodi, strani plaćenici i domaći izdajnici i njihov uticaj je mali, ali dovoljan da im se prijeti i obećava linč.

Stiže nam predizborna 2018. godina i medijska slika u Bosni i Hercegovini će se mijenjati, biće još gore. Ko preživi, pričaće.

#VasGlas #VasaPrica