Novinari premijeru otkazali poslušnost, odnosno prisutnost: Zanimljiva i kod nas nezamisliva situacija – novinari su nedavno napustili brifing premijera Velike Britanije Borisa Johnsona o Brexitu, jer je njegov savjetnik za komunikacije namjeravao omogućiti prisustvo samo odabranim medijima.

Brifing je organiziran kako bi se predstavili planovi premijera nakon Brexita. Stigli su dopisnici iz različitih redakcija. Uslijedila su pitanja o njihovim imenima i medijima za koje rade te su razvrstani u dvije grupe. Premijerov direktor komunikacija Lee Cain pozvao je jednu grupu da uđu, a ostalima rekao da mogu otići.

Novinari su zahtijevali da objasni zašto im se uskraćuje prisustvo, a dobili su odgovor da vlada ima pravo poželjeti dobrodošlicu kome i kada želi, nakon čega su svi dopisnici odbili prisustvovati događaju i napustili su salu. Dakle, novinarstvo može biti moćna profesija, ali samo kad je ujedinjeno i odlučno u ideji da brani osnovne profesionalne postulate. Na ovim prostorima toga odavno nema. Doduše, novinari su organizirali nekoliko uspješnih prosvjeda, recimo, povodom napada na kolege Vladimira Kovačevića i Adija Kebu, ali, s druge strane, ostaje činjenica da, uzmimo samo tu nesretnu spodobu, Milorad Dodik često divlja na konferencijama za medije, otvoreno vrijeđa i tjera pojedine novinare, a da to njihove kolege prate ili nijemo ili s osmijehom koji predstavlja otvorenu podršku nasilniku. E, to se svugdje u svijetu zove – antinovinarstvo.

Profesionalna gripa i nedostatak adekvatnih antibiotika zahvatili kompletan RTRS: Nije zloglasni koronavirus ni prešao iz Kine u ostatak svijeta kako treba, a već je osvojio neuništivi prostor medicinske metaforike u našim medijima. Bosanskohercegovačko novinarstvo uvijek je patilo od perverzne navike da izvjesne društvene i političke devijacije filtrira kroz medicinski vokabular. Pa je tako Jugoslavija nebrojeno puta bila teški bolesnik na operacionom stolu, a njeni političari loši hirurzi s hrđavim skalpelima u rukama. Danas je to već postalo nesnosno. Ne možete nigdje pobjeći od stilskih figura koje pršte autizmom, političkom šizofrenijom, kojekakvim zarazama i epidemijama, a najnoviji alat novinarskog izražavanja je – sigurno pogađate – koronavirus. Iako većina uvaženih stilista ne poznaje temeljnu razliku između, recimo, virusne i bakterijske upale, vrlo rado će posegnuti i za virusima i za bakterijama kada opisuju političke aktualije. Najnoviji primjer dolazi nam sa zloglasnog RTRS-a, vjerovatno najgoreg i najopasnijeg regionalnog medija u posljednjih 30 godina. To što Milorad Dodik i njegova ekipa blokiraju državne institucije, za njih je isključiva odgovornost Sarajeva, grada koji je na opskurnim dnevnicima bio demon i kada je krvario, a danas je univerzalni krivac za sve, od lokalnih neslaganja, preko globalnih ekonomskih kriza do klimatskih promjena. Uglavnom, u vodećim informativnim emisijima, Dodikovu avanturu, čije posljedice niko u ovom trenutku ne može sagledati, erteereslije opisuju kao – Sarajevo virus.

Aferim, kolege, već decenijama možete šta hoćete, ali upamtite, nećete moći dokle hoćete.

Napomena za mlade generacije novinara, za ove postojeće sve je kasno: nikada ne koristite medicinske metafore, bolest je ozbiljan fenomen, uz to i velika tragedija za sve koje pogodi, uključujući i njihove bližnje. Šta mislite kako je porodicama koje se bore s autizmom čitati kad vi nekog neistomišljenika nazivate autistom? Ili kako će se osjećati svi koje zahvati koronavirus kad vide da njihovu bolest koristite da biste ponizili političku snagu, ili čak regiju, koja vam – ipak do kraja ostanimo u okrilju medicine, jer to izgleda najbolje razumijete – podiže tlak?

Medijska pismenost: Istaknuti hrvatski i svjetski astronom Korado Korlević ovih je dana u višnjanskoj zvjezdarnici održao predavanje učenicima riječke Gimnazije Andrije Mohorovičića. Izvještači Novog lista kažu da je to bilo tako dobrih dva sata da gimnazijalci, mladost osjetljivog uzrasta koja može otrpjeti sve osim zamornih tupljenja, nije ni makla ni zucnula tokom izlaganja. Između ostalog, uvaženi stručnjak je kritizirao savremeni sustav obrazovanja, naglasivši da je ta edukativna strukutra osmišljena tokom industrijske ere (a sad smo već ušli u postdigitalnu) i da je toliko arhaična da više ničemu ne služi. Nesretnim klincima i dalje se u glavu trpaju hrpe besmislenih podataka, koji su im nadohvat ruke, u mobitelu. Školstvo bi moralo pratiti duh vremena, a ne kaskati za njim 200 godina.

Finska je jedno od podneblja u kojem su shvatili da dosadašnji modeli obrazovanja odavno kaskaju, a jedna od novosti koje su uveli je i borba protiv lažnih vijesti.

– Možete početi već od najranije dobi, a bajke uvijek mogu dobro poslužiti. Na primjer, nešto na temu lukave lije koja uvijek slatkorječivo prevari druge životinje. To i nije baš loša metafora za određenu vrstu političara, zar ne – kaže nastavnik Kari Kivinen.

Na nastavi matematike učenici uče kako je lako lagati koristeći statistiku, na nastavi likovnog mogu vidjeti kako se može manipulirati značenjem neke slike, dok na nastavi historije đaci analiziraju historijske propagandne kampanje. Također, na nastavi finskog jezika učitelji s djecom vježbaju prepoznavanje kako se riječi mogu zlonamjerno koristiti da se neko zbuni, obmani ili prevari.

Živjeti u 21. vijeku i obrazovati omladinu po modelima devetnaestog teški je arhaizam. Dolazi vrijeme za nove idejne prodore, svježa razmišljanja, originalne koncepte. Ali uza sve te dramatične promjene postoji na ovoj planeti jedno staromodno podneblje koje je toliko zatrovano da će mu se obrazovni koncepti ubrzo podudariti s onima iz srednjeg vijeka.

Svakom njegovo, daleko je Helsinki.