FTV: Oprezni Vučić i neodgovorni građani
21. – 27. juli 2020.
MIT O OPREZNOM VUČIĆU: Posjeta Aleksandra Vučića Banjaluci ispraćena je naslovom „Vučić uzburkao duhove“, a urednica Amra Zaklan u prvi plan ističe da su brojne reakcije na njegove izjave. Predsjednik Srbije je rekao da je Trebinje srpski grad, a Milorad Dodik i on povlačili su paralele između Kosova i Republike Srpske. Sve je to retorika ili folklor koji slušamo već godinama, pa se postavlja pitanje da li je jedini način da se takve i slične izjave isprate satira? Jer mediji koji ozbiljno prate i izvještavaju o onome što govore Vučić i Dodik upadaju u zamku njihove propagande, dajući im na bitnosti. FTV tako zaključuje da iako su obojica lidera lamentirali nad dijelom naše zemlje, lider naprednjaka je bio mnogo oprezniji. Onda se daje njegova izjava u kojem ponavlja kako je Dejton Sveto pismo. Taktika bivšeg radikala je od početka ista – okružiti se zapaljivim izjavama, pa onda glumiti mirotvorca. Tužno je da naši mediji i dalje nasjedaju na državničke poze „državnika“ u čijem parlamentu ne postoji opozicija.
NARATIV O NEODGOVORNIM GRAĐANIMA: BiH je u srijedu oborila neslavni rekord u dnevnom broju zaraženih koronavirusom. FTV u naslovu pita gledatelje razumijemo li ozbiljnost situacije. Građane se poziva na jednostavne mjere kao što su nošenje maski jer boljih za sada nemamo. Dominantni narativ je već neko vrijeme da smo izgubili kontrolu nad virusom jer se građani neodgovorno ponašaju.
A GDJE JE NARATIV O NEODGOVORNIM VLASTIMA? No, u nedjelju nas UN i SZO upozoravaju da se moraju pratiti kontakti. Iz njihovog upozorenja našoj javnosti i zdravstvenim vlastima dalo bi se naslutiti da smo upravo u tom segmentu najslabiji. Nažalost, urednica Nevzeta Koljenović ne produbljuje priču i ne ispituje moguće uzroke porasta broja oboljelih. Jesu li zaista samo građani odgovorni? Da li se bitka protiv epidemije može dobiti samo pozivanjem na odgovornost? Urednici i novinari sramežljivo otvaraju ova pitanja. U susjednoj Srbiji, kako saznajemo sredinom sedmice, ljekari su digli glas protiv odluka kriznog štaba, a već sedmicama se u stručnoj i široj javnosti raspravlja o svrsishodnosti dosadašnjih mjera.
OCJENA: 4
BHT1: Kako zamoriti gledaoce?
21. – 27. juli 2020.
DRAMATURGIJA BESKONAČNOG PONAVLJANJA: Ako je FTV izgledao prevaziđeno i zamorno u pokrivanju Vučićeve posjete, onda je BHT1 (urednik Milan Đurović) sve to puta deset. Posebno iritira dramaturgija u kojoj prezenter pita reporterku šta je to ustalasalo javnost u ovoj posjeti, a onda reporterka uživo sumira izjave glavnih aktera, pa ih na kraju još jednom slušamo u njihovoj interpretaciji. Ovakav redoslijed u prezentaciji uništio bi atraktivnost i mnogo većih događaja ili aktera od susreta dva politička saveznika kojima su scenografija i retorika već uveliko poznati. BHT1 zaključuje da su infrastrukturni pothvati u sjeni političkih trzavica, kao i da su u FBiH brojne reakcije na izjave Dodika i Vučića. Ipak, dok je FTV dao i reakcije, na BHT1 smo o njima vrlo malo čuli. Valjda su smatrali da je dovoljno što znamo da su brojne.
DJECA I COVID-19: Aida Ramić je donijela solidan prilog o djeci koja su oboljela od Covida-19. Novinarka se potrudila da predstavi situaciju u cijeloj zemlji, a to nije nimalo lak zadatak u okolnostima kada se podaci serviraju s različitih nivoa vlasti. U prilogu liječnici savjetuju roditelje kada da im se jave, a gledatelje se upozorava da više ne postoje rizične grupe. I da su sada svi ugroženi.
KULTURA SJEĆANJA: Haris Domazet donosi priču o obilježavanju stradanja u logoru Keraterm, a za Dnevnik 2 su govorili i preživjeli logoraši. BHT1 je vijest o obilježavanju stavio i u udarnu špicu. Kultura sjećanja nalaže da se žrtava rata i preživjelih sjetimo i u drugim danima, kao i da se o životu preživjelih razgovara i iz perspektive današnjice.
OCJENA: 4
KOMPARATIVNA ANALIZA: Otužno je bilo gledati obje televizije kako prate Vučićevu posjetu Banjaluci. Niti su urednici više mogli glumiti da je to ozbiljna posjeta, niti je gost više izgledao tako bitno i pompezno kakvim se nekada znao predstaviti. Ipak, nijedan medij se nije odlučio za satiru, koja je legitiman način izvještavanja o pojavama koje izgube smisao. Na primjer, slika šefa susjedne države kako razgovara sa djecom preko žice postala je viralna na društvenim mrežama kao ilustracija odnosa vlasti prema najmlađima. Ta je slika odjeknula u javnosti bez uređivačkih dorada, pokazujući svu snagu i relevantnost nekonvencionalnih medija. Ako je previše da očekujemo satiru ili upečatljive ilustracije od državnog medija, onda ne bi trebalo biti previše da urednici pokušaju dosegnuti kontekst i pozadinu posjete predsjednika Srbije. Zar sve treba da stane u ponavljanje da su reakcije brojne, i da su se uzburkali duhovi pričom o Kosovu? Zar je toliko bilo teško priupitati kolege iz Srbije gdje je stala priča o Kosovu? I zašto Vučić baš sada dolazi u Banjaluku? Je li tajming slučajan ili se prvi naprednjak pokušava predstaviti u svjetlu regionalnog faktora poslije masovnih protesta u Beogradu? Takva i slična pitanja u programu naše javne televizije su nezamisliva. Vučić je još samo u našem Dnevniku 2 značajan državnik za kojim se diže prašina od brojnih reakcija.
