Sarajevsko Gradsko vijeće principijelno je odlučilo da Orhana Pamuka ne proglasi počasnim građaninom, a Srbi iz Federacije ne ispunjavaju visoke standarde HDZ-a i SNSD-a za sticanje konstitutivnosti

Nakon prošlosedmične bh. bruke oko nabavke automatskog oružja za MUP RS, povod novom tekstu u The Guardianu, nažalost, nije bilo ništa dobro, već najnoviji blam. Naime, nakon što je Gradska uprava Grada Sarajeva povukla odluku o imenovanju književnika Orhana Pamuka počasnim građaninom Sarajeva, autorica teksta Alison Flood već u naslovu istakla je kako je turskom nobelovcu titula uskraćena zbog pritiska iz njegove matične zemlje. “Pritisak iz Turske krivac za promjenu odluke Sarajeva da dodijeli počast Orhanu Pamuku” naslov je koji je u međuvremenu obišao svijet, a koji je otkrio svu kalkulantsku nesposobnost i nedosljednost Gradske uprave Sarajeva.

Nije puno radio

Šta se dogodilo? Orhan Pamuk, svjetski poznati autor i nobelovac, po jednoglasnoj odluci svih sedam članova Gradske uprave, trebao je dobiti titulu “Počasnog građanina Sarajeva”, na inicijativu izdavačke kuće Buybook. Inicijativa kao takva utemeljena je na tome da Pamuk upravo sada piše scenario o ratu u Sarajevu, te je ideja bila da mu se počasno priznanje uruči u aprilu, tokom njegovog najavljenog studijskog boravka. Prijedlog je na prvom zasjedanju Gradske uprave objeručke prihvaćen, da bi se na sljedećoj sjednici stvari bitno promijenile. Kako je kazao Damir Uzunović, direktor Buybooka, četiri vijećnika su promijenila svoje mišljenje pod izgovorom da “Pamuk nije uradio skoro ništa za grad Sarajevo”, te su pojedini vijećnici iz SDA procijenili da bi dodjela nagrade “mogla naljutiti tursku vladu”. Slična stvar se desila kada je Plaketu Grada Sarajeva za svoja dostignuća u edukaciji trebao dobiti profesor u obrazovnim institucijama “Bosna Sema”, Ali Lafcioglu. Plaketa mu je oduzeta još jednom promjenom odluke, a sasvim je jasno da je problem bio u tome da je “Bosna Sema” više puta optuživana da je u osnovi gulenistička škola. Ne treba pretjerano ulaziti u to da između Fethullaha Gülena, kao političkog oponenta Recepa Erdogana sa svojim vrlo specifičnim aferimima, i Orhana Pamuka, jednog od najvažnijih živućih pisaca, postoji itekakva razlika. Samo iz ranije navedenog postaje jasno da Gradska uprava funkcioniše po principu sitnošićardžijske kalkulacije, gdje je jedino bitno procijeniti gdje je veći interes, pa u skladu s tim i kleknuti. Što je još tužnije, ovdje je na djelu i stara bosanska “Nije majka Muju klela što se kockao, već što se vadio” ‒ promijeniti jednoglasnu odluku, pa se tek naknadno prisjetiti da “nije on puno uradio za nas” naštetilo je samo i jedino onome što bi vijećnicima u Gradskom vijeću morao biti prioritet: ugledu grada Sarajeva.

Država jednakih

Za ispravno postavljanje prioriteta potrebni su i kakvi-takvi principi, a da su se u Bosni i Hercegovini politika i principi davno razišli, pokazuje i najnoviji primjer, ovog puta iz Parlamentarne skupštine BiH. Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH na sjednici od 20. februara usvojio je inicijativu SDP-ovog zastupnika Denisa Bećirovića kojom se vlasti četiri kantona u entitetu Federacija BiH pozivaju da osiguraju ustavnu ravnopravnost Srba. Između ostalog, ova inicijativa zahtijeva da se u četiri kantona – ona sa hrvatskom većinom – uspostavi i ravnopravnost jezika, te ćirilice i latinice. Iako bi se dalo raspravljati o tome da li je predložena inicijativa prije svega kozmetičke prirode, te da je sve što PS BiH može uraditi jeste pozvati kantonalne vlasti da uvedu navedene promjene, razgovor u tome ostaje u drugom planu zbog apsolutno paradoksalne odluke zastupnika SNSD-a da glasaju protiv, skupa sa, očekivano, zastupnicima HDZ-a. SNSD Milorada Dodika čitavo svoje postojanje i političku platformu zasniva na borbi za prava Srba unutar BiH, pa je vrlo bizarno, a opet evidentno proračunato, da su u slučaju u kojem su ideološki i praktično morali biti za, glasali protiv.

Ovakvim potezom je svima stavljeno do znanja da je odnos na relaciji Milorad Dodik – Dragan Čović od daleko većeg značaja od nekakvog tamo srpstva, ali je i potvrđen aksiom etnonacionalnih politika: baš kao što je politika Čovićevog HDZ-a već neko vrijeme isključiva prema Hrvatima koji ne žive i ne obitavaju unutar ideološkog, ali i teritorijalnog tora, ista je takva i Dodikova politika prema Srbima iz Federacije BiH. Pravi Srbin, Hrvat, a i Bošnjak, kako stvari stoje, jedino može biti onaj ili ona koji su ne samo ideološki etnonacionalno opredijeljeni, već blisko uz skute svoje etnonacionalne stranke i onih jednakih njima. Ne treba posebno napominjati ni to da je ovakav glas u direktnom logičkom i svakom drugom sukobu s Dodikovim izjavama tokom intervjua sa Senadom Hadžifejzovićem 2. februara ove godine, kada je između ostalog rekao da je za Bosnu i Hercegovinu kao državu jednakih, te da je protiv dominacije bilo kojeg od naroda unutar BiH. Činjenica da su zastupnici njegove stranke bili protiv izjednačavanja prava, koliko god ona kozmetička bila, i to u korist naroda za kojeg se navodno tako gorljivo zalažu, u direktnom je i paradoksalnom sukobu s onim što je iz Dodikovih usta izašlo prije tek par sedmica.

Proizvodnja straha

Za kraj ovosedmične rubrike, išli smo tragom upita naše čitateljke iz Ključa koja nam se javila s molbom da provjerimo tačnost navoda vijesti koja se izvorno pojavila na portalu USN. Tekst objavljen 14. februara pod naslovom “Drama u Bihaću: Pas napao i ugrizao djevojčicu, intervenirala Hitna!” u međuvremenu je obrisan s ovog portala, ali ne prije nego što su ga prenijeli mnogi drugi portali, poput Cazin.net i Krajina.info. U tekstu se tvrdi da je devetogodišnja djevojčica iz bihaćkog naselja Ozimice dobila lakše povrede na vanjskoj strani noge, te da je upućena kod epidemiologa, što su navodno rekli u Domu zdravlja Bihać. Međutim, provjerom informacije u Domu zdravlja Bihać saznali smo da pacijentice sa takvom dijagnozom nije bilo u tim danima, te kako u tekstu nema čak ni inicijala djevojčice, nemoguće je ustanoviti da li je ova povreda kojim slučajem upisana u njen zdravstveni karton, pa sve ukazuje na to da je posrijedi lažna vijest.

Još je problematičnije, u kontekstu epidemije lažnih vijesti, ali i stvaranja atmosfere straha oko pasa lutalica, da se identična vijest, i naslovom i tekstom, pojavila istog datuma na portalu lista Dnevni avaz, s bitnom razlikom: djevojčicu je pas, naime, napao u Sarajevu. U tekstu “Drama na Čobaniji: Pas napao i ugrizao djevojčicu, intervenirala Hitna”, kaže se da je djevojčica “zadobila lakše tjelesne povrede na vanjskoj strani šake”, te je isto tako upućena kod epidemiologa. Sarajevska Hitna pomoć nije stigla provjeriti ovu informaciju čiji su oni navodni izvor do zaključenja teksta, s obzirom da provjera takvih informacija zahtijeva i odgovarajući nalog po protokolu ove ustanove. Ipak, činjenica da se radi o identičnom tekstu s izmijenjenom lokacijom (i lokacijom povrede) krajnje je indikativna, posebno jer smo već ranije pisali o sličnoj lažnoj vijesti gdje je kao izvor isto tako paušalno navedena sarajevska Hitna pomoć.

Stvaranje konstantne atmosfere straha oko pasa lutalica alat je skretanja pažnje, pa se čini da su pujde i dodževi (“domaće obične džukele”) vrlo korisna čudovišta da bi se, po potrebi, odvratilo običnog građanina i građanku od primjećivanja da će nas u našim gradovima prije ubiti aerozagađenje, raspadajuća infrastruktura, ili nikad gore zdravstvo. Termini poput “akcioni plan za rješavanje problema pasa lutalica” i slični posebno dobro zvuče, jer osim što odgovaraju na fabrikovani strah, isto tako ostavljaju dojam da se nešto i radi protiv neprijatelja broj jedan, koji je, eto očito, spreman da nam pojede djecu i ostalu nejač. Međutim, nakon debakla, što je možda najblaži termin kojim se mogu opisati slični akcioni planovi u Sarajevu i drugim gradovima u BiH, gdje su hiljade pasa na najnehumanije moguće načine otpremljeni na vječna lovišta, nikada nije bilo aktuelnije samo jedno jedino pitanje: ko je u ovom svemu stvarno čudovište?