Načelnik sarajevske općine Stari Grad obrukao se intervjuom posvećenim izbjeglicama, a portal Poskok napadom na novinara Dragana Bursaća

Teško da postoji veći grijeh u novinarstvu od plasiranja pogrešne informacije. Ove sedmice, ipak, analiziramo dva vrlo specifična slučaja: jedan u kojem je zvaničnik kao javna ličnost iznosio netačne stavove i zaključke za koje nije mjerodavan bez korektiva medija na kojem je gostovao, dok u drugom imamo novinara koji je kompletnu tezu svog članka kao reakcije na članak drugog novinara zasnovao na pogrešnoj polaznoj tački. Pa, krenimo redom.

Dvadeset osmog aprila, gost N1 bio je načelnik sarajevske opštine Stari Grad, Ibrahim Hadžibajrić, u rubrici „Tema jutra“ emisije Novi dan. Već prvo pitanje upućeno načelniku Hadžibajriću ticalo se migranata tj. izbjeglica u BiH. S obzirom na to da je jedna od lokacija na kojoj se izbjeglice u tranzitu kroz našu državu okupljaju u glavnom gradu kod Vijećnice, na prvu možda i djeluje kako je načelnik mjerodavan da raspravlja o ovoj temi. Svakako bi bilo od značaja čuti postoje li planovi da se ovim ljudima i pomogne. Međutim, već u kontekstu samog pitanja voditeljice Minele Jašar-Opardija indirektno je natuknuto da bi okupljanje izbjeglica na ovoj lokaciji moglo biti problematično za turističku sezonu i „jako važan period za staru jezgru Sarajeva“. Ove riječi, istine radi, bile su dio Hadžibajrićevog apela vlastima za sistematsko rješenje problema. Ali umjesto kritičkog pristupa samom diskursu kojem je Hadžibajrić pribjegao – onom u kojem su izbjeglice, umjesto osoba koje su u bijegu od vanrednog stanja i rata, ustvari štetočine koje su došle da nam unište turističku sezonu i smanje prihode – ovim su se otvorila vrata za čitav dijapazon katastrofalnih kvalifikacija.

Hadžibajrić je kao opštinski načelnik tako prvo lamentirao nad činjenicom da nije mjerodavan, tj. da ga se ne pita, a onda svejedno iznio svoje mišljenje, pritom apelujući na, kako je rekao, prije svega, Ministarstvo sigurnosti BiH, „da se ti ljudi smjeste u azilantske centre“. Time je Hadžibajrić pokazao da jednostavno nije informisan, jer mediji već mjesecima prenose informacije kako od resornog ministarstva, tako i od Službe za poslove sa strancima – u čijoj su nadležnosti zapravo svi imigrantski centri – da su centri već odavno popunjeni. No, daleko je gore ono što je Hadžibajrić u nastavku iznio. Utvrdio je da je „vjerujte… ova situacija namještena“, te da su u pitanju migranti „iz drugih zemalja, koji su po pitanju raznoraznih sumnjivih stvari koje su tamo radili“ došli u BiH. Bez ikakvih statističkih podataka ili materijalnih dokaza, Hadžibajrić je nastavio da iznosi stavove poput onog da „nisu to prave izbjeglice“, te je rekao da „ćemo imati velikih problema, zapamtite, sa tim ljudima“. Nakon što je iznio još jednu tvrdnju, a to je da se izbjeglicama i migrantima izdaju stanovi za novac bez pitanja „ko su ti ljudi“, na potpitanje Minele Jašar-Opardija, Hadžibajrić je nastavio s ozbiljnim optužbama, tvrdeći da su posrijedi „većinom ljudi koji su bili sa one strane zakona“.

Sumnjivi i volonteri

A za kraj, spektakl: pored optužbi na račun izbjeglica i migranata, Hadžibajrić se potrudio da baci sjenu sumnje i na volontere, tvrdeći da mu je tokom obilaska parka pored Vijećnice, gdje se migranti nalaze, „bilo čak i sumnjivo ko su ti sad volonteri koji im pomažu“. Umjesto da optužbe na račun volontera budu kap koja je prelila čašu, kada već to nije bila nijedna od prethodnih tvrdnji, voditeljica Jašar-Opardija je, ponovo, odabrala da konstatuje da je „to sad sve pod znakom pitanja“. Hadžibajrić dalje nije zaustavljen ni pri iznošenju teorije zavjere po kojoj se „sve radi da se turistička sezona uništi“, što je vrhunac sitnošićardžijsko-kapitalističkog manipuliranja reakcijom gledalaca i gledateljki u zemlji konstantne ekonomske krize kao što je BiH. Tragično je da se ni Hadžibajrić, a ni Jašar-Opardija, uz sve lamentiranje o prijetnjama turističkoj sezoni, niti u jednom momentu nisu osvrnuli na činjenicu da se radi o ljudima koji dane i noći provode pod vedrim nebom, te da među izbjeglicama i migrantima ima i starijih i bolesnih, a i djece i novorođenčadi. Posebno je zastrašujuće da ovakav medijski tretman – potencijalno opasnih kriminalaca koji nam uništiše ekonomiju – izbjeglice i migranti dobijaju upravo u zemlji koja ima neposredno iskustvo sa izbjeglištvom. Postavlja se pitanje kako bismo se osjećali kada bi, onda kad smo mi bili po tuđim parkovima, svjedočili ovakvom izvještavanju?

Zabrinjava i rastužuje da je moguće na jednom mainstream regionalnom emiteru ugostiti nemjerodavnog gosta kojem je onda omogućeno da iznese ovoliku količinu kriptorasističkih kvalifikacija na račun izuzetno ranjive skupine. Još više rastužuje činjenica da Hadžibajrić u ovom slučaju nije naišao ni na kakav otpor voditeljice, niti na bilo kakav upit da svoje tvrdnje dokaže. Na ovakav medijski nastup/istup reagovao je samo portal Prometej, člankom autora Minela Abaza „Otvoreno pismo Ibrahimu Hadžibajriću, načelniku općine Stari Grad Sarajevo“. U tekstu objavljenom 30. aprila, Abaz je dekonstruisao Hadžibajrićeve riječi i opravdano ga pitao upravo ono što je Jašar-Opardija imala obavezu da pita tokom samog gostovanja, poput toga šta su, po Hadžibajriću, prave a šta krive izbjeglice, otkud zna da su bili „s one strane zakona“, i na kraju krajeva, otkud mu pravo da komentariše to što se volonteri samoorganizuju i pomažu drugima. Ono što je dalje problematično jeste da u društvenoj atmosferi u kojoj su izbjeglice i migranti već naišli na ozbiljan otpor društva, posljednje što je potrebno jeste njihovo dalje kriminaliziranje ovakvim implikacijama, te stvaranje tla pogodnog za jedno pošteno linčovanje.

Poskokov napad na Dragana Bursaća

Govoreći o linču, pređimo na drugi primjer: portal Poskok je 16. aprila objavio članak neimenovanog autora ili autorice naslova „Nezavisni novinar i antifašist Dragan Budak“, u kojem je iznesen niz faktografskih grešaka i implikacija na račun novinara Dragana Bursaća. Sam naslov je referenca na Bursaćevu kolumnu „Budak Mile Dodik“, u kojoj je Bursać komentarisao izjavu predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika tokom obilježavanja stradanja u Jasenovcu 15. aprila, a u kontekstu zakašnjele reakcije medija u RS-u na obilježavanja godišnjice osnivanja NDH u Hercegovini 10. aprila. Neimenovani autor Poskoka Bursaću je spočitao, prije svega, navodnu činjenicu da je Bursać dobio grant USAID-a u iznosu od 81.000 američkih dolara. Ne ulazeći pretjerano u analizu implikacija po kojima se automatski radi o „stranom plaćeniku“, ovakva informacija je netačna. Grant na koji se članak referira dodijeljen je portalu Buka, čiji je glavni i odgovorni urednik Aleksandar Trifunović, što, da stvar bude komičnija, ilustruje i fotografija uz sami članak na kojoj je prikazan Trifunović s već spomenutim čekom. To autora teksta ne sprečava da istu konstataciju ponovi više puta.

Još jedna od ilustracija u tekstu služi kao kontraargument Bursaćevim (pritom, usputnim) tvrdnjama da se u Širokom Brijegu služila misa za Antu Pavelića. Fotografija, čiji je izvor Bljesak.info, a na kojoj se vidi crkva u Širokom Brijegu pred kojom je okupljena masa, popraćena je komentarom da je u pitanju „manipulacija fotografijom“. Pronalaženjem originalnog teksta na Bljesku, međutim, vidi se da je ista potpisana kao ilustracija. Mada bi se dalo kritikovati i Bljesak zbog potencijalno senzacionalističkog odabira fotografije, ili u najmanju ruku neaktuelne fotografije, mjesta automatskim tvrdnjama da „mise za Antu Pavelića nije bilo“, nema, jer sam članak u Bljesku donosi screenshot službene stranice Župe Uznesenja blažene djevice Marije, na kojem se vidi da je 10. aprila služena misa „za + Antu Pavelića“.

Besmislene primjedbe

Vratimo se Bursaćevom navodnom plaćeništvu: kao argument zašto Bursać nije trebao pisati o Dodiku i „poštovaocima lika i djela Ante Pavelića, Maksa Luburića i Mile Budaka“ – pri čemu je i sam Poskokov autor promašio poentu kolumne, gdje je Bursać prije svega pisao o Dodikovom duplicitetu, a ne kriptoustaštvu koje je očito živo i zdravo u BiH – autor postavlja niz pitanja zbog čega Bursać nije pisao o drugim sličnim slučajevima. Poskokov autor, primjerice, navodi da je Bursać odšutio kako u Federaciji BiH „fali 240.000 Srba“, da uz to još nedostaje i 170.000 Hrvata, i da se „radi o prostoru s najvećim koeficijentom etničkog čišćenja po kvadratnom metru površine“, pritom ga nazivajući „usaidiziranim zelenašem“. Ovim i ostalim tvrdnjama autor zapravo implicira da je navodnim USAID-ovim grantom Bursać plaćen da zatvara oči spram nepravde nad Srbima i Hrvatima, a u korist Bošnjaka, što je kvalifikacija koja je nedopustiva bez konkretnih dokaza, jer u suprotnom nije ništa drugo do bacanje ljage i narušavanje profesionalnog ugleda. I to kolege novinara.

U državi u kojoj je mišljenje konzumenata medijskog sadržaja o novinarima i novinarkama izuzetno nisko, a pritom dobar dio populacije smatra da je nasilje nad novinarima opravdano, te u kojoj redovno svjedočimo raznovrsnim metodama nasilja i zastrašivanja nad medijskim radnicima, ovako zapaljivo pisanje je izuzetno opasno. Tome svjedoče i komentari ispod članka. Na konstataciju jednog od čitalaca da je „ovaj što drži ček… vlasnik portala Buka“, drugi komentator odgovorio je sa „ista je to bagra. Od pamtivjeka“. Dalje propagiranje animoziteta, i to na osnovu neistina, žestok je prekršaj u ovoj profesiji, ali i pucanj u stopalo kompletnoj struci. Jer, u vremenima postistine i poststvarnosti, činjenice su nam jedini kompas. A kompas smo, očito, u dobrom dijelu struke izgubili.