Ekipa koja će predstavljati BiH na Eurosongu u samom je vrhu interesa ovdašnje javnosti. Više nego bilo šta drugo, povod tom interesu je incident na Vlašiću. Autor pjesme pokušao je da povrijedi jednog od izvođača, a povrijedio je skroz drugu osobu. I to je, ukratko, ono na šta se svela sva priča u vezi s Eurosongom. Kad bi se mediji u BiH određivali u vezi s tom temom, gotovo svi koji su se njom bavili mogli bi biti nazvani žutom štampom jer izvještavanje karakterišu preuveličavanja, senzacionalizam, anonimni izvori, nestručno i neetično prenošenje vijesti itd.
Tom žutilu nisu podlegli na javnom servisu. Donekle je to i razumljivo: BHRT je organizator cijelog projekta i sigurno da im skandali nisu u interesu. Pogotovo ne nakon trogodišnjeg odsustvovanja s Eurosonga. FTV također nije eksploatisao skandal, a na internet-stranici RTRS-a nemoguće je naći bilo šta u vezi s pjesmom koja će predstavljati BiH u Švedskoj. Ni pozitivno ni negativno. Apsolutna ignorancija. To je, novinarski gledano, loše. Radi se ipak o takmičenju koje izaziva veliki medijski interes diljem Evrope. Osim toga, dio su javnog servisa zemlje koja nastupa na Eurosongu. Pokazuje to i nedosljednost RTRS-a s obzirom da su u godinama nenastupanja BiH bili izuzetno zainteresirani za Eurosong. Čak su se 2012. godine nudili da sami provedu organizaciju učešća na toj manifestaciji.
Kako sad može, a prije nije moglo?
No, vratimo se incidentu. Tačnije, svemu onome što je od njega bitnije a o tome nije pisano. Na prvom mjestu su svakako dosadašnji izostanci s Eurosonga. Razlozi kojima su pravdani su finansijske prirode. Za 2013. navedeno je da je BHRT u teškoj finansijskoj krizi, ali i cijeli region.
Za 2014. je kao razlog navedena nemogućnost samofinansiranja i nemogućnost pronalaska sponzora. Isto je bilo i 2015. Sad odjednom možemo, a BHRT je i dalje u krizi, kao i javni emiteri generalno. Ekonomska situacija u zemlji i regiji također nije bolja u odnosu na prethodne godine. Novinarsko pitanje, dakle, glasi: kako to da pod istim, a možda i gorim uslovima, sada možemo ići, a prethodne tri godine nismo mogli? Dijelom je odgovoreno na to pitanje na stranici BHRT-a – kažu da su sredstva obezbijedili partneri i sponzori. Međutim, o njima ništa ne saznajemo, čak ni ko su. Tu se otvaraju nova pitanja: ko su partneri i sponzori, šta ih je sprečavalo da to i ranije budu, te šta im je motiv da pomognu učešće BiH na Eurosongu?
Dalje na red dolazi sam izbor pjesme. Tačnije, njegova netransparentnost. Krajem 2015. godine pojavile su se spekulacije o predstavniku BiH na Eurosongu. Kao gotovo siguran izbor spominjan je Hari Varešanović, a tek uzgred Dalal Midhat-Talakić i Deen Backović.
Dalal i Deen su ipak odabrani kao predstavnici, uz repera Jalu te čelisticu Anu Rucner. Hari je nekako ispao iz konkurencije. Koji su bili kriteriji izbora predstavnika? Ko je birao pjesmu? Da li je postojao neki konkurs na koji su autori mogli prijaviti svoje radove? Da li su bile samo dvije pjesme u opticaju ili više njih? Postoji li pismeno obrazloženje žirija o izboru? Koliko izabranik dobije novca? To su samo neka od pitanja koja mogu biti postavljena u vezi s izborom, a u interesu su javnosti. Jer, da ponovimo, svemu ovom organizator je javni servis, odnosno BHRT, a predstavnici na Eurosongu su predstavnici građana BiH. Razlozi zašto ih predstavlja baš taj i taj izvođač moraju onda biti evidentni onom koga se predstavlja.
Pravila, pravila…
U Pravilniku BH Eurosonga 2016. gotovo se ništa ne govori o načinu izbora predstavnika. Pretežno upućuju na Pravila takmičenja za pjesmu Evrovizije. Evo jednog primjera kako to rade: “Radio-televizija Bosne i Hercegovine (…) organizuje i sprovodi izbor predstavnika/ce/a i pjesme predstavnice BiH na takmičenju za pjesmu Evrovizije 2016. u skladu sa odredbama ovog Pravilnika i Pravilima takmičenja za pjesmu Evrovizije 2016. koji donosi Evropska radiodifuzna unija.”
U tekstu Pravilnika takmičenja, koji spominju, državama se ne propisuje način na koji će birati svoje predstavnike. Daju se neka opšta pravila, naprimjer, da izvođač do trenutka izvođenja pjesme na Eurosongu ne može biti mlađi od 16 godina ili da na sceni ne smije biti živih životinja. Da li to onda znači da način odabira pjesme nije propisan i kakve sve to posljedice može imati? Novinari to ne pitaju.
U bh. Pravilniku također stoji kako “kompozicija i njena izvedba ne propagira bilo koji oblik diskriminacije, da ne vrijeđa čast, ugled, nacionalnu, vjersku, rasnu i polnu pripadnost bilo koje osobe”. Gledamo li na pjesmu iz feminističke perspektive, ona se može dovesti pod znak pitanja u vezi s citiranim. Naime, na ženu se gleda iz muškocentrične perspektive, kroz rađanje. Jedan stih glasi: “Al’ ona nije ta što će mi sutra roditi sina.” I to ne samo da je žena važna zbog toga što rađa već i što rađa “njemu”, muškarcu, i to isključivo sina. Među novinarima kao da nema rodno osviještenih, ni u vezi s tim niko se oglasio nije. Pjesma predstavlja BiH, da li i njenu žensku populaciju? Slažu li se one s ovakvim gledanjem na ženu?
Samo da ne pobijedimo
Važan aspekt priče o Eurosongu, a gotovo nikako ispitan, jest da ga njegovi pobornici smatraju dobrom promocijom za BiH. Eurosong, logično, može biti dobra promocija za izvođača pred evropskom publikom, ali dosad nije istraženo da li se iko od bh. izvođača, zahvaljujući Eurosongu, uspio značajnije probiti na evropsko tržište. Znamo, također, da se na Eurosongu puštaju promotivni spotovi zemalja učesnica. Ne znamo kakav je njihov uticaj na povećanje broja turista ili na bilo šta drugo. Da li postoji još neki vid promocije BiH na Eurosongu i kakvi su njegovi učinci, novinari ne pitaju, već to prihvataju kao nešto samo po sebi razumljivo.
Tu je još jedan mit, već dugo godina prisutan, da pobjeda na Eurosongu ne odgovara BiH. Ove ju je godine ponovio i direktor BHRT-a Belmin Karamehmedović: “Idemo na pobjedu, ali se ipak nadam drugom mjestu, jer ako pobijedimo, uvalit ćemo državu u problem.” Pretpostavlja se, naime, da bi organizacija Eurosonga u BiH bila skupa za naše uslove te da nemamo dovoljne kapacitete za organizaciju nečeg takvog. Kada je Eurosong organizovan u Beču, predviđanja zarade kretala su se od 27 miliona eura do 120 miliona. Još nema nijednog novinskog napisa koji bi tvrdio da je ijednom gradu, ijednoj zemlji nepremostiv problem bilo organizovanje Eurosonga. Opravdano je stoga pitati koji su to objektivni razlozi da se takvo nešto pretpostavlja za BiH.
Posebnu pažnju svim navedenim stvarima trebao bi posvetiti BHRT kao emiter koji je najodgovorniji za cijeli proces oko kandidature i nastupa. Na njihovoj stranici, istina, imamo link posvećen Eurosongu, ali osim protokolarnih vijesti koje se tiču bh. predstavnika i pjesme predstavnice nema ničeg. Radi se o gotovo agencijskim vijestima, baš kao da sami nisu na izvoru informacija. Zašto stvar ne rade bolje, sa širim tematskim rasponom, transparentnije kad je u pitanju bh. izbor, uz istraživanja i detaljniju provjeru informacija?
Nebavljenje spomenutim ide naruku onom dijelu javnosti koji Eurosong smatra neozbiljnim takmičenjem i bespotrebnim trošenjem novca. Sigurno onda da u tom dijelu javnosti ni odgovorni za učešće BiH na tom takmičenju ne kotiraju visoko. Naravno, to što ne učestvuju u projektu ne amnestira druge medije od odgovornosti za neozbiljan pristup temi. Svaki medij za sebe tvrdi da radi u interesu javnosti. A gotovo svi su jedan kompleksan događaj, za koji se troši mnogo novca i tvrdi da predstavlja građane cijele zemlje, čak i da im koristi, podredili jednoj kafanskoj tuči.