Najugroženija u Evropi

Rijeka Neretva smatra se jednom od najljepših rijeka u Evropi, a njene smaragdne boje i bujni potoci postali su prepoznatljivi kao jedno od obilježja Bosne i Hercegovine. Međutim, ukoliko se ništa ne poduzme, rijeka će za nekoliko godina postojati samo u sjećanjima.

Neretva je duga 230 kilometara i predstavlja najdužu pritoku Jadranskog mora s istočne obale. Priznata je najhladnijom rijekom na svijetu. Njen sliv zauzima ukupnu površinu od 10.386 četvornih kilometara. Njena temperatura ljeti je obično oko 7 stepeni celzijusa.

Ona izvire u planinskim predjelima visoke Hercegovine, tačnije ispod planine Jabuke (ogranka Zelengore). S pritokama čini zasebnu prirodnu cjelinu i jedinstven ekosistem u ovom dijelu svijeta.

O ljepotama i unikatnosti Neretve pisali su i svjetski mediji, koji su s pravom upozoravali: “Ovo je jedna od najvrijednijih i najugroženijih rijeka u Evropi”.

Trenutno na slivu Neretve postoji sedam hidroelektrana (HE) i 12 mini hidroelektrana (MHE) koje su u funckiji. Ali je važno naglasiti, jedna od njih, mini hidroelektrana “Zlate” nedavno je izgubila dozvolu za rad čime je preostalo 11 mini hidroelektrana.

Izgradnjom ovih hidroelektrana rijeka je ostala osakaćena, nastala šteta naročito se osjeti u naseljima koja se nalaze uz rijeku. Na mnogim mjestima rijeke nestala je riba, zabilježena su zagađenja, manje pritoke su presušile. Ali, to nije sve. Prema planovima vlasti, kako Republike Srpske, tako i Federacije BiH, na slivu Neretve će se izgraditi još veliki broj novih hidroelektrana kojih bi moglo biti 93. O tome šta će ostati od rijeke (u prijevodu: da li će išta ostati), kao i šta se sve sprema razgovarali smo sa eko aktivistima iz BiH.

Pokušali smo napraviti širu sliku toga šta će se sve graditi na rijeci i ustanoviti da li je realna i moguća izgarnja svih planiranih hidroelektrana. Mnogi građani nemaju upravo širu sliku koja prikazuje šta čeka rijeku, a izgelda da je nemaju ni političari koji ugovaraju posao.

“Kada govorimo o broju planova za izgradnju elektrana, to se stvarno radi neplanirano i niko nema širu sliku. Ja čisto sumnjam da institucije i vlade koje daju saglasnost imaju sliku o Neretvi, o tome da su se svi planovi ostvarili, u čitavom njenom slivu bi bilo preko 90 elektrana, što je čini zasigurno jednim od najugroženijih slivova u Evropi”, rekao je Vladimir Topić iz Centra za životnu sredinu.

Gornji tok Neretve

Gornji dio Neretve prolazi kroz općine Gacko, Kalinovik i Konjic. Dužina tog gornjeg toka je 90 kilometara i samo u tom dijelu planirane su 23 hidroelektrane.

“Sedam hidroelektrana u hidroenergetskom sistemu Gornja Neretva planirano je od izvorišta do mjesta Ulog, kako na Neretvi, tako i na njenim pritokama. plus još četiri. Možemo reći 11 kada uzmemo u obzir četiri elektrane na pritoci Jezernici. Plus hidroelektrana Ulog koja se gradi, plus osam hidroelektrana na rijeci Ljutoj, plus dvije velike hidroelektrane u mjestima Bjelići i Glavatičevo”, rekao je Topić.

Nesuđeni ribnjak i mini hidroelektrana Hotovlje

Mini hidroelektrana “Hotovlje” izgrađena je prije nekoliko godina, a nalazi se na samom izvoru Vrhovinske rijeke. Zanimljivo je to da su dozvole bile izdate za pravljenje ribnjaka i na osnovu tih dozvola izgrađena je čitava mini hidroelektrana.

Topić je kazao da kada uzmemo ovaj podatak, sa skoro stotinu elektrana na slivu Neretve, ova rijeka je najugroženija zasigurno u Evropi, a možda i u svijetu, što je nezapamćen slučaj.

“Imali su koncesiju i dozvolu za izgradnju ribnjaka. Međutim, položili su cijevi, napravili su malu hidroelektranu i tek kasnije su naknadno dobili određene dozvole. Što je još interesantnije, ta mala hidroelektrana ima jedan od najdužih cijevovoda, preko 5 kilometara. Taj vodozahvat napravljen je na samom izvoru tako da je gotovo cijela rijeka u cijevima”, rekao je Robert Oroz, predsjednik Ekološko-humanitarnog udruženja “Gotuša” iz Fojnice.

Međutim, problematika ove mini hidroelektrane ne zaustavlja se tu. Prije par godina, kada je ova hidroelektrana napravljena, pala je velika količina kiše u kratkom vremenu, pa se pojavila određena klizišta zbog kojih je došlo do toga čak da je bujica gotovo zatrpala tu hidroelektranu.

“Mi smo bili na licu mjesta nešto poslije tih klizišta i poplava. Cijelo to selo je bilo odsječeno, gotovo godinu dana nisu imali put iz Konjica prema Hotovlju”, rekao je Oroz.

Još 2021. godine u Okružnom sudu u Banjoj Luci donesena je presuda kojom se naređuje da je nosilac projekta “Delaso” d.o.o. Teslić obavezan sprovoditi Studiju utjecaja na životnu sredinu za malu hidroelektranu “Hotovlje”.

Međutim, rezultata nije bilo, a ribnjak koji ja najavljivan i nakon izgradnje mini hidroelektrane nikada nije ni planiran, niti je sada u planu. Sada ta minihidroelektrana radi povremeno zbog nestabilnog područja.

“Za njenu izgradnju nisu se pravila adekvatna istraživanja i investitori nisu imali pojma da se moglo desiti to što se desilo. A ona se nalazi u neposrednoj blizini hidroelektrane Ulog gdje isto tako nisu urađena sva istraživanja i ne zna se šta se sve može desiti”, rekao je Oroz.

Hidroelektrana Ulog

HE Ulog je poprilično kontroverzan projekt. Prije rata su od izvora do Konjica planirane četiri velike hidroelektrane, ali nakon rata, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma jednostavno su podijeljeni između energetičara iz jednog i drugog entiteta.

“Jedni su uzvodno prilagodili svoje projekte do entitetske linije nizvodno, a ovi što su ispod su prilagodili do entitetske linije uzvodno. Oni su se sasvim lijepo i fino dogovorili bez učešća javnosti. HE Ulog se sada gradi. Radi se o hidroelektrani koja ima relativno veliku akumulaciju i derivacioni protok od nekih 2,5 kilometara između brane i mašinskog postrojenja”, rekao je Predsjednik Udruženja za zaštitu okoline “Zeleni Neretva” Amir Variščić.

On je pojasnio da se radi se o tome da režim u kojem bi radila ta hidroelektrana bio orijentisan na vršni rad. To znači da bi radila povremeno.

“Pošto investitor ima u svom vlasništvu elektranu Stanari koja proizvodi baznu struju. Vi baznu struju prodajete po najjeftinijoj cijeni. I s obzirom da ona proizvodi i daje novčano istu količinu energije, nju ne možete smanjiti ni povećati, a pogotovo gasiti blokove jer to traje nekoliko mjeseci. U tu svrhu investitoru itekako je potrebna hidroelektrana kako bi imao veću fleksibilnost u smislu da može isporučivati i tu tzv. vršnu struju”, rekao je.

Kao posljedicu imat ćemo ogromne fluktuacije na dnevnoj bazi kako akumulacije same, tako i nizvodno. To predstavlja jedan od najvažnijih problema jer će itekako utjecati ne samo na živi svijet, ali i na ekonomske parametre.

“Recimo, nizvodno se razvija poprilično ozbiljan oblik turizma, uključujući rafting i popratne aktivnosti. Ljudi su uložili dosta novca. I takav režim ispusta vode sigurno će se odražavati sve do Konjica”, rekao je.

Međutim, treći faktor, koji je najvažniji je sigurnosni faktor s obzriom na to da se područje hidroelektrane i same akumulacije nalazi na veoma geološki nestabilnom području.

Kako kaže Variščić, to se pokazalo još i 2012/2013. godina kada je investitor počeo graditi elektranu, čak i ranije nego što je dobio sve dozvole. Međutim, zbog trsnog terena i nedovoljnih geoloških priprema prilikom istraživanja za sam projekat, došlo je do urušavanja određenih objekata i pristupnih puteva, čak i dva radnika su poginula na gradilištu. Investitor je obustavio projekat. On se ponovo aktivirao krajem 2020. godine kada su nadležne institucije u RS-u dodijelile ponovne dozvole bez potrebnog procesa iako su promijenjene lokacijske uslove samog projekta. Promijenjeno je mjesto brane, promijenjena lokacija mašinskog postrojenja i sve je to trebalo da prođe novu proceduru prije izdavanja dozvola.

“Danas možemo samo nagađati šta se sutra može desiti s obzirom na to da je na tom području već ranije bilo incidenata koje priroda i bez brana i bez ljudskog faktora sama činila”, rekao je on.

Hidroelektrane Bjelimići i Glavatičevo

Iako jedan duži period projekti izgradnje hidroelektrana Bjelimići i Glavatičevo su na čekanju, nikada zvanično nisu odbijeni i zabranjeni. Štaviše, u zdanje vrijeme se pojavljuju informacije da bi kompanija EFT koja gradi hidroelektranu Ulog po završetku trebala peuzeti koncesiju i pravo da gradi hidroelektranu Bjelimići.

Iako većinom privatne kompanije grade hidroelektrane, Glavatičevo i Bjelimići će biti u vlasništvu Elektroprivrede BiH. Radi se o velikim hidroelektranama, one su veće od hidroelektrane Ulog barem po visini brane i volumenu akumulacije.

Kako kažu aktivisti, u Federaciji se sada priča da kako bismo se spasili negativnog utjecaja HE Ulog trebalo bi da se izgrade te dvije. Iako su stavljene na čekanje, boje se da bi priča o njihovoj izgradnji mogla vrlo lahko vratiti te da se već vraća i već se neki planovi kuju.

Projekt Gornji horizonti

Projekt Gornji horizonti posebna je opasnost za Neretvu realizacijom kojeg samo jedan od posljedica će biti upliv slane vode.

ako se projekt i istraživanja stari 50 godina, u posljednjih nekoliko mjeseci bilo je dosta promjena. Krenula je izgradnja hidroelektrane Dabar: postavljen je kamen temeljac, prije toga se gradio dovodni tunel koji je skoro pa završen. Dabar je srednja elektrana u čitavom tom sistemu horizonata.

“Ona predstavlja najvažniju hidroelektranu zato što je visinski pad i razlika u konfiguraciji terena i sva snaga koju će ona imati je 160 megavata. Naše institucije se zadužuju da bi gradile hidroelektrane, da bi uništavale prirodu zarad električne energije koje BiH ima dovoljno, čak 30 posto i svake godine izvozi”, rekao je Vladimir Topić.

Zvanično je planirano da se projekt završi do 2030. godine, to jeste do 2027. imaju namjeru završiti elektranu Dabar. Ono što je ključno, sistem gornji horizonti se i danas dan radi na bazi podataka koji su stari 50 godina.

Šta će desiti ako se svi projekti realizuju?

Vladimir Topić je naglasio da ako bi se ovi projekti izgradili, to bi bila katastrofa.

“Ako se sve ovo realizuje, mi na Neretvu možemo zaboraviti. Od Neretve bi moglo ostati samo ono što je 20 metara iznad mosta u Mostaru. Moramo gledati u cjelini. Ako bi se svi ovi projekti realizovali, doživjeli bismo jednu veliku prirodnu katastrofu gdje bismo izgubili jednu vrlo značajnu rijeku. Desilo bi se izumiranje nekoliko endemskih vrsta. Ljudi danas u svijetu imaju samo jednu vrstu pastrmke. U Neretvi mi imamo tri do četiri vrste pastrmke. One će potpuno nestati ako se sve ovo izgradi”, rekao je Topić.

Da li se projekti mogu zaustaviti?

Lejla Kustiruca iz Fondacije Atelje za društvene promjene – ACT kaže da vjerujem da je moguće zaustaviti izgranju.

“Svi mi koji smo bili na terenu, znamo da je gradnja dosta napredovala i da su vidljive promjene. Rijeka već i pokazuje da je osakaćena. Međutim, ono što je pokušaj i volja i zahtjev građana i građanki ove zemlje, ali i aktivista jeste da se momentalno zaustavi dalja gradnja hidroelektrane Ulog, odnosno da ona nikada ne bude puštena u pogon”, rekla je.

Kazala je da je zajedno sa drugim aktivistima bila u Glavatičevu i da su pričali sa ljudima koji žive od raftinga.

“Čovjek koji 25 godina živi na tom lokalitetu i kaže da poznaje svaki kamen i svaku nijansu Neretve, nikada do sada nije vidio nešto slično, a to su ove boje bijele i žuto-smeđe koje smo mogli vidjeti prije mjesec dana. I projekt Gornji horizonti i HE Ulog jesu dosta napredovali. Međutim, kada čujemo aktiviste i naučnu zajednicu koja upozorava na ono što jesu posljedice potpune realizacije ovih projekata”, kazala je.

Bez obzira na ovaj stadij napretka projekata, građani se zaista zajedno u cijeloj zemlji moraju udružiti i odlučno reći ne. Jer Neretva zaista umire.

“Ona sad krvari i ona će umrijeti ako mi sve ovo zajednički ne zaustavimo. Ona još uvijek nije izgubljena, ali ovo su posljednji trenuci i ako sada ne kažemo stop, to je to od Neretve. Mi želimo zaštićenu Neretvu od koje koristi ima svo stanovništvo, svi građani i BiH i svijeta, a ne par privatnika ili državnika.”, rekla je Lejla Kusturica.

Naglasila je da se nameće jedan politički narativ kada je u pitanju borba za Neretvu da ljudi koji se bore iz Federacije ustvari na taj način žele da osujete RS i obratno.

“Mi želimo da podcrtamo da se za rijeku borimo zajedno u cijeloj zemlji BiH. Mi kažemo: ‘Rijeke nemaju granica’. Oni nas istinski spajaju i ovo je jedan od najzdravijih pokreta ne samo u BiH, nego na cijelom Balkanu koji ne upada u te narative kojima nas naši politčari već zadnjih 30 godina drže u jednoj luđačkoj košulji. Mi se borimo i protiv malih hidroelektrana na dijelu Neretve koji se nalazi u RS-u i hidroelektrane Uloga, ali i HE u Bjelimićima, Glavatičevu i svih onih na Ljutoj u Federaciji”, rekla je. (I.M.; Klix)

Koliko je do Bakira i Dodika, a koliko do nas samih

„Udruženje stečajnih upravnika otišlo u stečaj.“

„Radnici zatvora u Bijeljini u pismu medijima navode da je njihov direktor lopov i kriminalac.“

„Dežurni (noćni) tužilac nije došao na uviđaj po pozivu policije jer je spavao.“

„Bakir Izetbegović nakon posljednjeg mandata u Predsjedništvu BiH prijavio se na biro za zapošljavanje.“

Dobro, nismo sigurni koliko fikcije ima u samoj vijesti o Izetbegoviću (koja je svojevremeno bila plasirana) i kako se sve završilo, što je u ovom slučaju najmanje bitno, jer je ovo Bosna i Hercegovina – danas. Država u kojoj je sve moguće i ništa nije nemoguće. Društvo etablirano na naopačke izvrnutom sistemu vrijednosti. Zemlja u kojoj vladaju licemjerni, loši i nekompetentni jer za dobre i obrazovane mjesta nema, „demokratija“ koju su po vlastitoj mjeri skrojili najbogatiji da bi najsiromašnije mogli da šalju u zatvor za naramak drva kao privid funkcioniranja prava, sve dok s osmijehom štite vlastita poslovna carstva stečena korupcijom i kriminalom.

Elem, znam da to sve znate, ali nije zgorega to javno reći i napisati. Čovjeku nekako bude lakše. To je jedna od draži posla kojim se bavimo.

I iskreno, ne treba neki poseban povod za jedan ovakav osvrt jer smo kao država i društvo povod sami sebi. Povod je naša svakodnevna naivnost i lakomislenost, naša ljudska potkapaciranost i politička neemancipiranost. Činjenica da vjerujemo jednom Torabiju, pa ga iz Sarajeva nakon što nam proda flaširanu halinsku vodu iz dotrajalih cijevi pošaljemo s milionom više na računu, jednaka takva činjenica da vjerujemo – i čak njegov rad institucionaliziramo – izumitelju visočkih piramida Semiru Osmanagiću, čovjeku izopčenom iz svjetske naučne (arheološke) zajednice, a najprije od svega što vjerujemo političarima kao što su Izetbegović, Dodik i Čović i što evo punih 20-ak godina padamo na iste priče o ugroženosti jednog, drugog, trećeg naroda, jezika, kulture, pjesme i folklora, voda i šume, kakvih sve ne čuda istovremeno dok vlastitim očima i sve siromašniji gledamo širenje njihovih poslovnih imperija u koje su već uveliko uključili i vlastitu djecu.

Ne trebaju nama nikakvi vanjski neprijatelji ni povodi za moguće globalne sukobe jer djelujemo i razmišljamo poput povodljive svjetine pa je nama lako vladati i kreirati društveni narativ o tome da su nas vakcinisane obilježili i žigosali „masoni i iluminati“, Soroš i Gates, da bi mogli upravljati našom voljom i umom – pa i ovim riječima.

Dovoljni smo sasvim sami sebi da bismo danas svaku naglu i iznenadnu smrt pripisali „fenomenu“ vakcinisanja, ubjeđujući sami sebe da prije Covida 19 i vakcina ljudi nisu iznenadno i neobjašnjivo umirali, nego su sve takve smrti mjesecima najavljivane (o tome smo mogli nešto više naučiti posebno pred kraj pandemije čitajući postove sa FB profila „Mejra nadogradnja noktiju“, „Božana polovne stvari prafi profil“ i sličnih).

Zar da se čudimo poraznom, bolnom stanju svijesti i zrelosti našeg društva koje, uprkos svim aferama, predočenim dokazima i desetinama dobrih, kvalitetnih istraživačkih i visokoprofesionalnih priča, i dalje podržava i vlastitim glasovima drži na pozicijama moći one koji su kreirali takvo stanje?

Nije, dakle, ništa do njih. Ni do Torabija, ni do Gatesa, ni do Bakira, ni do Dodika, koliko je do nas samih.

Mjesecima, godinama gledamo patnje, smrzavanje i glad hiljada izbjeglica sa Bliskog istoka koji lutaju šumama Krajine ali ih nešto i ne primjećujemo. Zapravo, onda kada ih primijetimo uglavnom nam se „gade“, predstavljaju „opasnost“, žele da „siluju naše supruge i kćerke“, hoće i „da ukradu“, pa nam predstavljaju ogroman teret i najradije bi ih se čim prije nekako riješili, a danas se takmičimo ko će izraziti dublje suosjećanje i bol prema patnji palestinskog naroda (s kojim je, naravno, duboko suosjećanje elementarno civilizacijsko pitanje) pa onda u tom takmičenju postajemo i pomalo fašisti, pomalo i antisemiti, malo bismo se obračunali i sa sarajevskim Jevrejima (inače dokazanim domoljubima), malo prizivamo i veličamo i Hitlera, dok se neki od nas stavljaju i na raspolaganje Hamasu (koji je, ne zaboravimo, teroristička organizacija), a što je po bh. zakonima krivično djelo.

Ne treba, dragi moji, nikakav poseban povod za bilo šta što ne znači identificiranje i poistovjećivanje s narativom i većinskim mišljenjem koje danas preovladava u ovoj zemlji. Dovoljno je tek preispitati samog sebe. I malo raditi na sebi.

Bilo bi svima lakše. I barem malo mentalno zdravije. Ako već ne može – opet najviše zbog nas samih – da nam bude bolje i poštenije. Jer imamo i vlast kakvu zaslužujemo – sve dok sami ne zaslužimo bolju i pošteniju. (Almedin Šišić; Valter portal)

TRAGOM CRVENE KARIRANE KOŠUJE: Ljudi kao Nisvet Džanko više ne postoje

Romantizacija prošlosti, odnosno vlastite mladosti, siguran je znak starenja. A svijest o tome ljudska. Pomiješanih emocija – sa sjetom, radošću i blagom zebnjom ovaj je hroničar krenuo u čuveno sarajevsko Kino Bosna (nekad Kino 1.maj) pogledati taj dokumentarac. Valjalo je ostaviti tekući književni festival „Bookstan“ i sve počasti koje su stigle nakon prvog izvođenja našeg albuma „Sin pustinje“ u Sarajevu, i ponovo se vratiti da budeš ono što jesi. Hroničar duhanskim dimom zamagljenog svijeta, lovac na slike sjećanja za koje nisi siguran da su se doista dogodile, povratak u svijet koji nestaje, ili je nepovratno nestao, a da te niko o tome nije na vrijeme obavijestio. U kino u koje si luftao iz srednje škole – sa Festom, Papetom, Ozom, Sametom – i gledao razne filmske budalaštine, i, naravno, meku skandinavsku erotiku.

Čega je tu sve bilo, ona pjesma Zabranjenog pušenja je mila majka: Nepobjedivi junak, nastavak Brucea Leeja drugim sredstvima, majstor poznat kao Dragon Lee, protivniku vadi pupak, jer mu je to jedina slaba točka. Onda Jednoruki bokser protiv leteće giljotine, film u kojem je Nećko prvi primijetio da prevoditelj nije stigao ni do slaganja vremena u replikama, jer sijedi master, hongonška verzija Davida Carradinea, čita pismo koje mu šalju njegovi učenici u kojem se kaže da su oni mrtvi, a da ih neprijatelj ipak može pobijediti!? Može i on nas. Ma, ludilo jedno, pubertetlijsko koje završava kao i pjesma Zabranjenog pušenja: i dok vjetar njiše travu/vijore zastave/i dok vjetar mrsi kosu njegove drage/on pobjeđuje sam protiv svih, ali znaj/još samo na platnu Kina 1. maj. Nakon odlaska u JNA, više ništa. Ni to kino nije bilo isto, a ni mi. Jednostavno se više vremena počelo provoditi u obližnjoj Kinoteci, vrijeme stripovanog djetinjstva je zauvijek prošlo i valjalo se naštimati da se liči na Humphreya Bogarta. Ili na Jean-Paula Belmonda. Do posljednjeg daha, naravno.

Za to vrijeme, stotinjak kilometara istočnije od Sarajeva trajala je jedna druga, a, zapravo, ista mladost. Tamošnji gimnazijalci su se nalazili na mostovima preko Drine, sanjali svoje snove i gledali svoje filmove. Jedan od njih, izrazito visok, grahorastih očiju, radoznala pogleda i mirne, blage naravi, doći će u Sarajevo nakon srednje škole i završiti Pedagošku akademiju (odsjek geografija) i polako postajati urbana ikona. Ljubitelj kraut-rocka i poznavalac onoga od čega se život, zapravo, sastoji, imao je nadimak Kvale. A zbog čega? To je jedino što ne saznamo u dokumentarcu kojeg rediteljski potpisuje Bojan Filipović, čovjek kojeg smo znali kao montažera velikog broja televizijskih i ponekog filmskog projekta. A i ne smeta nam: to je bio nadimak Nisveta Džanke prije nego što je stigao u Sarajevo i trajno ga obilježio.

Negdje odmah poslije rata, u redakciji magazina Dani pojavio se tip visok skoro dva metra, ogromnih očiju, ušiju i stopala. Govorio je arhaično, sporo, oblim rečenicama koje su odavale znanje i iskustvo, a ja nikada u životu nisam sreo nikog takvog. Dubokog glasa, kotrljao je riječi kao da šalje kuglu u čunjeve i ja sam ga zavolio. Imao je svoj stol pored mene i gledali smo jedan drugog, isprva s priličnim podozrenjem. Ja sam pisao pomalo nervozno, istrganog ritma, brzo pa sporo, moje rečenice su bile špicaste, trudio sam se naći što precizniji izraz. On je pleo neku svoju priču. Poput Nikole Jokića koji izluđuje NBA zvijezde sporošću i naizgled jeftinim trikova, on je vezao svoje tekstove – reportaže i filmsku kritiku, uglavnom – mekoćom, stilom koji je u nas najbolje i najpametnije razvio slavni Zuko Džumhur. Narodni mudrac, s nešto znanja iz geografije i dosta čitanja drugih stvari, brzo je postao omiljen. Ja sam gledao da s njim najviše pričam ni o čemu, jer je tu bio najjači. Kad bi mu se otela replika iz dubine, sugovornik bi ostao zatečen, a ja ponekad nisam znao ni šta on tačno misli. Bio je div, „Der Riese“, kako ga je nazvala kći kolege pjesnika koji je netom došao iz Beča i, pomalo u šali, rekao: „Ove novine nemaju veze s ničim, kod tebe je pola tekstova na engleskom, a Džanko piše kao Vukovi kazivači, to nigdje nema“. A onda dodao: „Samo da znaš, u jednoj njegovoj rečenici ima više autorskog novinarstva, nego u cijelom Europa Press Holdingu“.

I tako, vrijeme je prolazilo, mi smo drugovali, posvetio sam mu i pjesmu u svojoj prvoj zbirci poezije „Bog tranzicije“, stvari su se „uozbiljavale“. Jednom smo bili na Ajvatovici, jednoj vrsti hodočašća nedaleko Bugojna, i govorilo se o tome da će se raditi putopisna televizijska emisija. Tih nekoliko dana vodio sam dnevnik. Tim malim mjestom je prošlo nekoliko desetina sarajevskih „faca“ iz toga doba – i sam Safet Isović je otpjevao koncert – ali niko nije ostavio tako jak dojam na lokalne ljude kao on. Nisvetaga, kako sam ga zvao (on je mene zvao Ahmo), je bio njihov i oni njegovi. S lakoćom je vadio priče iz njih – što u Bosni nikad nije lako – pričali su mu o mušičarenju, o bačvama, o nakurnjacima, o raznim čudima, i ta makondizacija, rodila je „Pozitivnu geografiju“, jednu od najvažnijih putopisnih serija u povijesti bosanskohercegovačke televizije. Radila ju je grupa ljudi, ali je glavnina stajala upravo na širokim plećima Nisveta Džanke.

A on je iz epizode u epizodu, u svojoj crvenoj kariranoj košulji, koja je i glavni lik dokumentarca „Kvale“ i iskorištena je kao pripovjedački subjekt, pričao svoje priče. U filmu koji je realizirala produkcija F.I.S.T., o Nisvetagi, koji nas je napustio 2012. godine nakon transplantacije jetre, učestvuje relativno veliki broj sugovornika (uključujući, naravno, i onoga što ovo piše) i svi se, manje-više slažu u tome da takvi ljudi više ne postoje, jer nikada, zapravo, nisu ni postojali.

Skoro petominutni aplauz nakon zatamnjenja u prepunom Kinu Bosna, i suze u očima većine gledatelja rekle su sve. Nisvetaga kao da je opet bio s nama. To je osnovna emocija tog filma, i zato ga valja vidjeti. „Ako taj film proizvede barem deset deka vaše emocije – onda je u redu“, kazala je direktorica produkcije, citirajući Džanku. On kao da je sve vrijeme bio tu, gledao i nas i film. I smješkao se, tiho i zadovoljno, kako je samo on znao. „The Giant“. „Der Riese“.

Stvarno, kakav način da se „pobijedi!“? Na platnu Kina Bosna, odnosno Kina 1. maj. Pa vi sad recite da ne postoje divovi iz bajki. (Ahmed Burić; Lupiga)