Zaista, kada čovjek može završiti obilazak grada i njegove okoline? Grada širine 30 kilometara, kako od Sjevera ka Jugu, tako od Istoka ka Zapadu. Deset miliona ljudi, mjesto susreta drevne Indije i postmodernih tokova. Grad Pune je za vašeg reportera tek negdje na početku, čak i poslije 10 reportaža. Želio sam obići u jednom danu centar i predgrađe. Posjetiti Camp Pune i obići Sunilov muzej voštanih figura nekih 75 kilometara od centra, daleko van granica grada. Uspio sam čak otići dalje od područja gradića Lonavale (oko 60.000 stanovnika), unutar čijih je granica i Muzej smješten, sve do njihove doline Kanjona, smještene između Lonavale i Khandale (brdske stanice, tri kilometra dalje od Lonavale), stajavši na samo par metara od ivice ambisa dubokog više od 400 metara.
Vreva Londona, Varšave i Vilniusa
S obzirom da pripadam onima koji se nikada ne odriču faktualnog, činjeničnog novinarstva, ne želim nikada pisati o nečemu što lično nisam doživio. O onome što sam “čuo” mogu pričati u kafani, ali u tekstu nikada. “Čuti” i vidjeti su minus i plus, dva dijametralna stajališta. Zbog čega? Jer ono što “čujemo” o nečemu, dobija dodatnu snagu imaginacijom naše nutrine dok ono što vidimo može samo izgubiti upotrebom snage naše nutrine. Ponovo: Zbog čega? Mi čujemo samo ono što neko želi predočiti a zatim radimo upgrade dodajući “kvalitetu” više na kvantitet manjeg, dok ono što vidimo gubi realitet upotrebom fikcije inner bića ovdašnjeg. Zbog toga je najbolje držati se fakata, pa gdje se stigne, zar ne?
Međunaslov je čudan. Otkud takav? Jer bijah tamo. Činjenično. Gužva kao u Varšavi tokom cijelog dana oko autobuske stanice u samom centru, mirnoća Londona čak i tokom “udarnog” sata kada je saobraćaj u pitanju, a raznovrsnost prodavnica – od visoke mode do uličnih prodavača, kao u Vilniusu, tokom festivalskih dana, marta. Samo što je to ovdje 24/7, 365 dana u godini. U Indiji. U Kampu Pune. U samom centru grada.
Prodavnice “vriju” kupcima. Ja samo šetah “ulicom jorgovana” fotkajući smjerno, zagledajući isprepletenu interakciju različitih ljudi. Kažem različitih jer ne želim naglašavati da li su oni Budisti, Hindu ili Muslimani. Ljudi, prije svega, prodavnica uz prodavnicu gdje se čuje “dagnevad” (hvala na Hindu jeziku) do “selam” (zdravo, zar ne, na našim, zajedničkim jezicima, mada je u originalnom značenju “mir s vama”) kod Muslimana ovdašnjih. Probah smokve kod uličnog prodavača koje dobih za 80 rupija za 1 kg (oko 1,80 KM), ali i ananas koji je “tri u jedan” u iznosu (tri ploda ananasa – za prste oblizati) za 100 rupija (oko 2,20 KM). Ne kupih ništa osim toga, ali sám odlazak u Centar grada i šetnja subotom mi daje za pravo da kažem kako nema razlike, drastične ni u Evropi ni u Indiji. Markirana roba u blještavoj prodavnici je i do 75 % skuplja od nemarkirane robe, a ista, po kvaliteti, samo nekoliko metara dalje, kod uličnih prodavača, ili u manje glamuroznim radnjama. Poznato, zar ne?
Sunilov muzej voštanih figura
Odavno sam bio “zameračio” otići do Sunilovog muzeja voštanih figura, jer bijah u sličnom (Madam Tussauds u Londonu, 1979.g.) i daleko većem i atraktivnijem, ali nešto me je vuklo da pogledam kako to izgleda na indijski način. A i saznadoh, vidjevši da su na dobrom putu. Trenutno su na magistralnom, ali brzo će i na autoput, londonski, uvjeren sam.
Naime, Muzej je smješten na neobičnoj lokaciji. Van granica je grada Punea – nekih 45 kilometara zapadno, ali istovremeno, nalazi se unutar grada Lunavale (neotkrivenog bisera, bar za mene, sa vještačkim jezerom, vrevom Travnika, sličnog po veličini i opasanog obližnim brdima i dolinom Kanjona) sa magistralne ceste je samo nekih 200 metara udaljen.
Po dolasku, primjećujete obavezni kafić – prodavnicu sa lijeve strane, dok je sa desne nešto kao 3D kino, dok je centralni dio namijenjen Muzeju. Dovoljan prostor za parking (do 30-ak vozila), biletarnica – problem je što osim karte koja je 120 rupija (oko 3 KM) ništa drugo od memorabilija se ne može kupiti. Što i predložih dečku (dobrog engleskog akcenta) sa one strane stakla, kao besplatan savjet. Da prodaju umanjene verzije voštanih figura na izlazu, možda neko i kupi. Uz odobravanje i klimanje glavom se složio sa mnom. Ali, ko sam ja? Čak i on? Ako ne dođe do onoga koji o tome odlučuje. Vlasnika Sunila. Kojem skidam kapu. Za mali, ali zaista impresivno uobličen Muzej voštanih figura.
Jer, sretoh se sa Mahatmom Gandijem, Majkom Terezom, Dalaj Lamom, Abrahamom Linkolnom i Albertom Ajnštajnom. Falio mi je Josip Broz Tito. Maršal Tito. U Velikoj Britaniji ga ima. Valjda će i u Indiji uskoro. No, tiho, nenametljivo prišavši im, preda mnom su zablistali originali. Impresivno urađeno, bez trunke odstupanja od očekivanog, u enterijeru bliskom svakom od likova, za trenutak sam obišao stoljeća/vijekova ljudske istorije.
Grand Kanjon Azije
Ne, nije Kolorado i Grand Canyon, ali jeste dolina Kanjona države Maharashtra, nekih 60 kilometara zapadno od Punea. Osjetih se mravom. Mali kako to samo ljudi mogu biti, u susretu sa još uvijek netaknutom prirodom koja je ovdje i na najbolji način iskorištena kao turistički potencijal, uz organizovane ture. Ja sam došao (ne)organizovano, zajedno sa kolegom profesorom sa univerziteta, Dr. Anupamom Kumarom, bajkerom. Provozavši se sa njim punih 120 kilometara u oba pravca.
Odavno ne osjetih toliku slobodu ceste. Njegov motor, snažan i izdržljiv, nekih 75 godina star, me podsjeti na “Easy Rider” (1969., SAD, Režija Dennis Hopper), film ceste, koji gledah još kao dječarac, sedamdesetih godina prošloga stoljeća/vijeka. Opušteno smo se vozili, a naš put je trajao, umjesto jednog sata, u jednom pravcu – tri sata. Zbog čega? Jer smo zastali pored improvizirane kafeterije/čajdžinice uz autocestu da popijemo čaj u prirodi. Jer smo zastali pored vještačkog jezera širine nekih dvije stotine metara, obišavši ga šetnjom. Jer smo zastali pored pruge, otišavivši do tunela, i ugledavši zeleno svjetlo, što je značilo da voz uskoro dolazi, ubrzanim koracima se vratili ka jezeru, vjetačkom, u Lunavali. Osjetih se mlađim nekih dadesetak godina, što mi je supruga i potvrdila, ugledavši fotku na bajku…citat: ”Dobro ti stoji, ali da si dvadeset godina mlađi. Nemoj više!” Zatim smo otišli do doline Kanjona. Nekih tri do pet kilometara dalje. Ne znam zbog čega je zovu dolinom jer su to prekrasne planine, bogate šumom koje duboko zasijecaju majku zemlju i kraja im se ne vidi, barem ne sa visine na kojoj sam ja bio. Veličina je beskrajna, kako u dužini, tako i u dubini. Kanjona.
Na povratku smo zastali u obližnjoj “ašćinici” (najbliža riječ je koja je jednaka nazivu njihovih restorana uz cestu je aščinica, jer je izbor bogat kao u aščinici zaista) da bismo probali lokalnu “masalu sa sirom” (to su njihovi sendviči, a izgeda kao da u palačinku umotate sir, i određeno povrće) koja me se dojmila. Pojedoh dvije.
Eo ipso, jedan je život. Valja ga i osjetiti. Dati oduška sebi. Tek po povratku sam osjetio mali strah, jer je adrenalin “sletio” na pristojnu razinu. Naime, voziti se indijskim cestama na motociklu, iako je izuzetno snalažljiv kolega u vožnji bio, nije jednostavno. Jer? Brate, na otvorenom si i na otvorenoj cesti, vjetar šiba lice, iako topao bješe, a godine su, bogami, visoke. Dok sirene se čuju okolo tebe. I, da! Posjetili smo i jedan staklenik gdje smo se snabdjeli “indoor” biljkama za naše kancelarije/urede. Trebalo je i to nositi na motoru najmanje 30-ak kilometara do doma. Ovdašnjeg.
