SDA se kontinuirano približavala centru, što dobar dio njenih glasača ne može prihvatiti. Čak nije jasno je li to svjesni proces, ili ni njeno najuže rukovodstvo ne vidi o čemu se radi

Konrad Adenauer, prvi kancelar Savezne Republike Njemačke i prvi lider Kršćansko-demokratske unije (CDU), postavio je kao jedan od osnovnih, nepisanih principa svoje partije da ne smiju dopustiti da neko bude “desnije” od njih. Dakle, da će CDU biti najkonzervativnija stranka u Njemačkoj, njena desnica. Godine 2013., u Njemačkoj je osnovana Alternativa za Njemačku (AfD), nacionalistička stranka koja se protivi daljoj integraciji Evropske unije, imigraciji, gay pravima, osporava klimatske promjene, želi uvesti obavezno služenje vojnog roka i čiji lideri redovno koketiraju s nacističkom prošlošću. AfD je danas treća najjača stranka u Njemačkoj, i po posljednim anketama zaostaje samo tri procenta iza Socijaldemokratske partije (SPD). AfD je danas, ukratko, Njemačka desnica, a CDU stranka centra.

Razlog za Adenauerovu želju da zaštitnik tradicionalnih, konzervativnih vrijednosti ostane CDU, počivao je u njegovom strahu da bi se nacisti mogli vratiti na vlast, pa je CDU trebala ostati jedina relevantna stranka desnice, i nuditi platformu koja će odgovarati većini glasača desno od centra. A da potom unutar CDU-a, frakcija desnog centra kao umjerena, uvijek nadvlada simpatizere radikalnih desničarskih ideja, i drži ih na taj način pod kontrolom. U tome je CDU bio prilično uspješan, sve do dolaska Angele Merkel.

Pomjeranje lijevo

Čini se nelogično i kontraintuitivno, ali Stranka demokratske akcije (SDA) danas je bliže centru nego što je to ikada bila od svog osnivanja. Naravno, dobar dio glasača SDA to ne može prihvatiti jer im je nezamislivo da se približavaju centru, a samim time i ljevici, a glasači lijevih stranaka to ne mogu prihvatiti jer je nezamislivo da se SDA približava njima. Građani su ipak naviknuti na precizne podjele, na crno i bijelo, građansko i vjersko, lijevo i desno. Politika se, posebno s današnjim načinom informisanja, mora simplificirati, sažeti u par slika ili slogana, jer više pažnje od toga ne može dobiti. U takvom svijetu, SDA ili SDS moraju biti krajnje desno, stranke poput SDP-a ili DF-a krajnje lijevo, a ostalo su detalji za koje nemamo vremena.

Ali realnost je da stranke nisu imune na promjene, pa tako ni SDA. Jasno, taj proces je teško pratiti jer nismo svjedočili nekom službenom predstavljanju novih ideoloških smjernica, već proces više podsjeća na žabu koju stavite u hladnu vodu i polako je zagrijavajući kuhate. Pa je tako većini birača i proces promjena u SDA prošao neopaženo. Možda je neopaženo prošao i dijelu rukovodstva SDA, jer ostaje pitanje da li se radi o potpuno planiranom, djelomično planiranom ili neplaniranom procesu. Procesi ideoloških pomjeranja se često i ne mogu planirati i kontrolisati.

Dani ilegalne trgovine oružjem, poslijeratnih privatizacija, politički motiviranih ubistava, ideja o islamskoj republici i drugih radikalnih desničarskih stavova koje su u javnost iznosili rukovodeći ljudi, dobrim su dijelom iza SDA. Stavovi koji danas dolaze od rukovodećih ljudi sve su sličniji stavovima narodnjačkih stranaka u zemljama Evropske unije. Da ne bude zabune, to ne abolira SDA od odgovornosti za poteze iz prošlosti, kao ni za sve ostale poteze, i dobre i loše. Međutim, ne bi se smjelo zbog pozitivnih ili negativnih emocija zanemariti očita promjena u njihovim javnim istupima i potezima, a posebno to ne mogu priuštiti sebi oni koji pretendiraju da budu opozicija SDA.

U posljednjih nekoliko godina, neke od najradikalnijih ideja koje su dolazile iz SDA dobrim su dijelom dolazile od članova koji ne sjede u rukovodstvu stranke, ali čini se da u rukovodstvu nikome više ne pada na pamet da staje iza takvih poteza, čak i kada im se možda učine simpatični. Ne bi se trebala zanemariti činjenica, bez obzira da li ste ljevičar ili desničar, da su poruke, i što je u politici veoma bitno, emocije, koje se odašilju iz centrale SDA, umjerenije nego ranije. U toj činjenici leži i najveća prednost SDA u odnosu na druge stranke i najveća opasnost po trenutno rukovodstvo SDA.

Zagrljaj protivnika

Nije u politici nepoznata, čak je veoma česta, strategija da veće stranke u vlasti od manjih opozicionih suparnika uzimaju ideje i stavove, i na taj način slabe njihovo djelovanje ili čak razlog za postojanje. Velike stranke mogu apsorbirati ideje koje nisu iz njihovog ideološkog spektra, a manjim opozicionim strankama su često jedna ili dvije snažne ideje jedina komparativna prednost.

Školski primjer takve strategije je djelovanje CDU za vrijeme Angele Merkel. Ne samo da je CDU preuzimao ideje od Zelenih (Bündnis 90/Die Grünen) ili Slobodne demokratske stranke (FDP), već su to radili i svojim glavnim suparnicima, Socijaldemokratama. Čak je ta praksa postala toliko ustaljena da je Angela Merkel, pred izbore 2014. godine, preuzela SPD-ovu politiku kontrole cijena rente, a onda samouvjereno izjavila da to jeste SPD-ova ideja koju je CDU preuzeo. Kada na političkom tržištu nekoliko stranaka zagovara iste ili slične ideje, pobjednik je prirodno uvijek onaj ko je veći i organizovaniji.

Sličan proces se dešava i na bh. političkoj sceni posljednjih godina. Razlike između ekonomskih politika stranaka SDA, SDP, HDZ, SNSD i većine drugih relevantnih političkih opcija uvijek su bile veoma male. Oni ili nisu imali ekonomsku politiku, ili su te politike bile prvenstveno naslonjene na socijalističku tržišnu tradiciju, od visokih poreskih stopa i univerzalnog zdravstva, do odbijanja da se privatizuju mnoga preduzeća ili liberalizuju radni odnosi. Izuzetaka je malo, i radi se o ličnostima ili grupicama, ne strankama, koje su pokušavale implementirati neke promjene.

Kako se značajne razlike nisu mogle pronaći u ekonomskim stajalištima, onda su se one svele na društvena pitanja, ili pitanja kredibiliteta i karaktera. Ko je nacionalista, ko podržava građansku BiH, ko je religiozan, a ko koketira s komunizmom, ko je pošten, a ko kriminalac, ko bi ženama dao više, a ko manje prava i sl. U tom smislu, razlike između desnice i ljevice bile su značajnije, i upravo u tom prostoru se posljednjih godina i dešavaju promjene, odnosno SDA smanjuje prostor između sebe i SDP-a.

Mijenjajući retoriku tako da fokus s etničkih, vjerskih, i društvenih pitanja pređe na ekonomska, SDA je značajno povećala svoj glasački domet. Oni glasači koji pripadaju centru, ali su im stavovi SDA o određenim društvenim pitanjima smetali, sada mnogo rjeđe čuju te stavove, a većina članstva i glasača SDA i dalje može da vjeruje u njih. S druge strane, stavljajući više fokusa u javnim istupima na ekonomska pitanja i EU integracije, SDA je iskoristila svoju komparativnu prednost, a to je uvjerenje značajnog broja glasača desne opcije da SDA ima kapacitet da implementira velike projekte, dok druge stranke nisu dovoljno velike, jake, bogate, infiltrirane u administraciju… Koliko god takva uvjerenja bila pogrešna, slična dijeli i veliki broj građana evropskih zemalja, koje kada bi ih pojednostavili, glase ovako: konzervativce biramo da uvedu red u ekonomiju i stvaraju poslove, a socijaldemokrate, liberale i zelene da se bave društvenim pitanjima, ljudskim pravima i političkom korektnošću.

Da je SDA bila efikasna u promjeni svog fokusa u javnom djelovanju, a pretpostavljamo da su im to i bile namjere, dovoljno je pogledati teme koje su dominirale političkim diskursom od 2014. godine. Reformska agenda, Zakon o radu, MAP, popunjavanje Upitnika, akcize na gorivo i druge, a kontroverzne teme, poput imenovanja osnovne škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću, bile su dosta rijetke i uglavnom pokretane i komentarisane od nižih organa unutar SDA. Svakako, promjene u nastupima SDA ne moraju ništa govoriti o razmišljanjima ili namjerama rukovodećih ljudi te stranke, već ovdje primarno govorimo o javnim istupima i percepciji. Ali, treba i naglasiti kako je u politici percepcija uglavnom važnija od stvarnosti. Izbjegavanjem tema po kojima se najviše razlikuju od svoje konkurencije, a insistiranjem na onim s kojima se veći broj građana načelno slaže, SDA je djelomično promijenila percepciju o sebi.

Možda i najvažniji potez u približavanju centru i anuliranju opozicije jeste zagrljaj u koji je SDA natjerala građanske stranke u suprotstavljanju politici Dragana Čovića po pitanju Izbornog zakona, inače temi koja dominira političkim medijskim prostorom. SDA je uzela politiku koja predstavlja srž građanskih opcija, borbu za građansku državu, a onda se stavila na čelo te politike, i od građanskih opcija napravila svoje manje partnere u borbi protiv HDZ-a. Također, birajući “velike” teme poput odnosa sa susjedima, Turskom ili Evropskom unijom, rukovodstvo SDA je radilo na stvaranju percepcije da se oni ustvari ne bave istim poslom kao i građanske stranke. Da su oni stranka koja se bavi državnim pitanjima, a rukovodstva građanskih stranaka konkurencija njihovoj Federalnoj ili kantonalnim vladama.

Udaljeno rukovodstvo i nova opozicija

Promjene u političkom djelovanju SDA su kao direktnu posljedicu imale udaljavanje rukovodstva stranke od dijela svoje desne baze. Možda je taj proces protekao neopaženo u tom istom rukovodstvu, ali su znakovi neupitni. Sve one karakteristike političkog djelovanja koje su poželjne među umjerenim glasačima, nisu poželjne u nekim krugovima desničara. Jednako kao što su nepoželjne i određene karakterne osobine, akcenat koji koristite, odjeća koju nosite, škole koje ste završili, a koji se ne uklapaju u narativ desnih glasača. A upravo u ovom segmentu se rukovodstvo SDA i najviše odmaklo od svoje glasačke baze. Najistaknutiji ljudi unutar SDA su danas obrazovaniji, urbaniji, liberalniji u svojim privatnim životima, blaži i sofisticiraniji u svojim nastupima, od glasačke baze koja ih podržava. U zadnje vrijeme, dobar dio članova tog rukovodstva načelno ispunjava većinu očekivanja koje od svojih predstavnika imaju članovi i glasači stranaka poput SDP-a ili DF-a. To predstavlja ozbiljan problem u procesu identifikacije birača sa svojim predstavnicima, što je preduslov za dugoročan politički uspjeh.

To odvajanje rukovodstva od članstva, što je apsolutno prisutno i unutar stranaka građanske opcije, predstavlja možda i najveću opasnost za trenutno rukovodstvo SDA, jer ostavlja otvoren prostor za pojavu organizacije ili ličnosti, koji na populističkoj platformi mogu mobilizirati glasače i ponuditi im alternativu politici SDA koja se udaljava od njih. Taj proces je počeo formiranjem A-SDA, koja je nastala na revoltu prouzrokovanom saradnjom SDA sa SDP-om, te “umjerenom” Tihićevom politikom. A potencijal za nastavak tog procesa sada pokazuju PDA i njen lider Mirsad Kukić, iako su još uvijek limitirani na područje jednog kantona. Također, takav kapacitet su pokazivali i iskoristili i pojedini odbjegli SDA načelnici, posebno aktuelni gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović, iako se opet radi samo o lokalnom nivou vlasti. U praksi, naravno, pokazalo se da je u svim ovim slučajevima bila riječ o provođenju istih politika.

Ključno za napredak demokratskog društva je da uvijek ima jaku opoziciju, kao što je ključno za razvoj ekonomije da na tržištu postoji konkurencija, a ne monopol. Da li će ljevica, odnosno građanske stranke uspjeti da prevaziđu niz internih problema zbog kojih s pravom postižu loše rezultate u posljednje vrijeme, i ponude svojim glasačima politiku kakvu oni zaista žele, ili će se na desnici formirati nova stranka ili skup pokreta koji će predstavljati ozbiljnu opoziciju, zavisit će od sposobnosti jednih i drugih da se okupe oko zajedničkog cilja. A do tog okupljanja, SDA će činiti sve da se predstavi kao vlast bez alternative, u čemu joj razjedinjena ljevica i rasparčana desna alternativa za sada pomažu.