U tekstovima koji tretiraju psihičke bolesnike ne treba koristiti “bombastične” riječi i fraze i treba voditi računa o tome da se koriste podaci relevantnih institucija
Riječ stigma je grčka imenica koja dolazi od korijena čije je značenje “naglasiti, istaknuti, označiti”. Nekada ona nije imala negativno značenje i koristila se za označavanje rana zadobivenih u vojnoj službi, više kao znak počasti. U Novom zavjetu se ovaj termin dovodio u vezu sa ranama Isusa Hrista. U latinskom jeziku stigma predstavlja oznaku srama ili degradacije, znak kojim su se označavali kriminalci ili robovi kako bi se mogli identifikovati u slučaju bijega. Stigmatizacija osoba koje imaju psihičke probleme ili boluju od psihičke bolesti definiše se kao negativno obilježavanje, marginaliziranje i izbjegavanje osoba upravo zato što imaju tu vrstu problema. Često ide ruku pod ruku sa mišljenjem da su ljudi sa psihičkim problemima i bolestima opasne, agresivne osobe koje treba izbjegavati jer su nepredvidivog ponašanja. Kako god je analizirali, stigmatizacija ima negativne posljedice za oboljelog i članove njegove obitelji, te psihijatriju kao struku i cijelu zajednicu. Stigmatiziranje oslabljuje svoje žrtve, pojačava osjećaj otuđenja, čime nepovoljno utiče na tok bolesti.
Kako je sve počelo?
Elem, tog 15. aprila sam na portalu Buka naletio na naslov: “Alarmantni podaci o psihijatrijskim bolesnicima: Banjalukom šeta 200 POTENCIJALNIH UBICA”, prenijet sa portala Blic, koji je potpisao novinar Nikola Morača. Nakon ovako “ludačkog” naslova niko “normalan” ne bi preskočio ovaj tekst i krenuh i ja da čitam.
Šta je problem?
Kao što možemo da vidimo, naslov teksta potencijalno izjednačava psihijatrijske bolesnike i ubice, što je nedopustivo i nadasve nije tačno. Netačno je prije svega to što se pod mentalnom bolešću u tekstu podrazumijeva širok dijapazon poremećaja ‒ od psihoza i neuroza preko alkoholizma i mentalne deficijencije do Alchajmerove bolesti – i što takav vid generalizacija vodi stigmatizaciji različitih kategorija ljudi.
Ono što je mnogo važnije je to da ovakav naslov sugeriše visoku povezanost između ubistava i psihijatrijskih bolesnika, što jednostavno nije tačno. Istraživanja u svijetu provedena na uzorku zatvorenika, znači na ljudima koji su osuđeni za neko kriminalno djelo, pokazuju malu rasprostranjenost mentalnih poremećaja u toj populaciji. Svoditi fenomen ubistva na mentalnu bolest je netačno, zlonamjerno, neetički i neprofesionalno, jer na taj način zanemarujemo mnoge spoljne faktore koji su najčešći okidači za neko antisocijalno ponašanje ljudi.
Da bi potkrijepio svoje pisanje, novinar opisuje slučaj Željka Stevanovića iz Banjaluke koji je 2014. godine bacio bombu u autobus gradskog prevoza i usmrtio vozača. Bilo bi interesantno da je novinar Morača prije ove generalizacije proanalizirao sva ubistva u Banjaluci ili Republici Srpskoj i pokazao koliko ubica ima dijagnozu psihijatrijskog bolesnika.
Na ovakav način se i u svijetu najčešće prikazuju psihijatrijski bolesnici ‒ kao opasni, izvršioci kriminalnih djela i potpuno nepredvidljivi.
Nakon naslova, tekst počinje konstatacijom, ne pozivajući se na neki konkretan izvor ili relevantne brojeve, o porastu upotrebe antidepresiva u Republici Srpskoj, previđajući jednu fundamentalnu činjenicu, a to je da su depresivne osobe sklonije samoubistvu nego ubistvu.
Autor u daljem tekstu spominje i “ljude sa šiframa”, kojih ima oko 200 u Banjaluci i koji u slučaju počinjenog “najtežeg krivičnog djela ne bi bili sankcionisani zatvorskom kaznom, već upućeni na liječenje”.
Prvi problem koji vidim u ovoj rečenici je imenovanje ljudi koji imaju psihičke probleme “ljudima sa šiframa”. Blago rečeno, to je neprofesionalno i nehumano, jer i drugi bolesnici imaju šifre, ali to očigledno nije toliko važno, i to bi novinar Morača trebao znati i bez neke velike edukacije.
Drugi problem je svakako izvor EuroBlica koji govori o više od 200 Banjalučana sa šifrom. Imajući u vidu predrasude koje naše društvo ima o ljudima sa psihičkim problemima, postavlja se pitanje povjerenja u zdravstveni sistem, iz kojeg “cure” ovakvi podaci. Odlazak kod bilo kojeg ljekara podrazumijeva povjerenje, a to je posebno važno za odlazak kod psihologa i psihijatra.
Imamo i problem samih “šifri”. Da li su potencijalne ubice svi oni koji su nekada zatražili psihološku i psihijatrijsku pomoć? I na kraju, zašto je za novinara sankcionisanje zatvorskom kaznom manja kazna od upućivanja na liječenje osobe koja počini zločin a ima psihičke probleme?
Naravno, tu je mišljenje i psihologa. Ovaj put je to Aleksandar Milić, koji kaže: “U porastu je broj ljudi sa smetnjama koje ukazuju na teško zdravstveno ponašanje. Ovo se posebno odnosi na grupe koje bi pod određenim riziko faktorima mogle napraviti nešto prema drugima”, a onda slijedi: “Reakcija usledi kada dođe do neke nesreće ili tragedije, a nakon što se ona dogodi onda javnost ima priliku videti kako se duševno bolesni pacijenti ne drže pod stalnom kontrolom.”
Nisam siguran da li je ovako nešto rekao kolega Milić ili je to interpretacija samog novinara, jer prva rečenica je prilično opšta i pomalo glupa, a u drugoj rečenici mi nije jasno na koji način kolega psiholog misli da drži “duševno bolesne pacijente” pod stalnom kontrolom. Sve mi ovo malo tukne na zatvaranje, vezivanje, kljukanje lijekovima i poništavanje ovih osoba kao osoba.
Na kraju teksta slijedi rečenica koja prkosi čitavom prethodnom tekstu: “Stručnjaci se ujedno pitaju kako sistem uopšte i da reaguje kada preciznih podataka o broju psihijatrijskih bolesnika i nema.”
I sada se moramo zapitati kako nema preciznih podataka o broju psihijatrijskih bolesnika kada u naslovu samog teksta stoji da ih u Banjaluci ima više od 200!?
Medvjeđa usluga
Iskreno vjerujem u dobre namjere novinara Morače da ukaže na ugroženost mentalnog zdravlja stanovnika Banjaluke i Republike Srpske i odsustvo brige države za njihovo mentalno zdravlje, ali ovakav naslov i tekst su potpuni promašaj. Nakon čitanja ovog članka, prosječan stanovnik Banjaluke, ako se usudi da krene u grad, obući će pancir i šljem da bi se zaštitio od psihijatrijskih bolesnika, koji jedva čekaju da nekoga ubiju.
Kada se piše o ovakvim temama treba voditi računa o tome da su psihijatrijski bolesnici prije svega ljudi, a ne “šifre”! Ti ljudi su članovi naših porodica, imaju svoje porodice, oni su naše komšije, prijatelji, poznanici sa kojima se svakodnevno srećemo, komuniciramo i pozdravljamo.
Za ovakve tekstove treba pažljivo birati stručnjake koji su relevantni da pričaju, a u ovom slučaju, to su prije svega ljudi koji rade sa psihijatrijskim bolesnicima i koji dobro poznaju ovu problematiku. U ovakvim tekstovima ne treba koristiti “bombastične” riječi i fraze, jer one ni na koji način ne doprinose boljem razumijevanju teme. Takođe, mora se voditi računa o tome da se koriste podaci relevantnih institucija i da se isključi laičko zaključivanje, ma koliko se činilo blisko i logično.
Savremena psihijatrija nastoji da “ljude sa šifrom” što više integriše u društvo, da ih izvede na ulice, na zadovoljstvo svih članova zajednice. Ovakvi naslovi i ovakvi tekstovi u tome ne pomažu. Naprotiv, šireći stereotipe i predrasude samo nas udaljavaju jedne od drugih.
