Reorganizacija zdravstvenih ustanova već daje pogubne rezultate: aparati ne rade, ljekara je sve manje, a pacijenti se upućuju privatnicima
Skupština Kantona Sarajevo usvojila je 10. aprila Plan restrukturiranja zdravstvene djelatnosti i reorganizacije zdravstvenih ustanova. Plan je na Skupštinu poslala Vlada KS, a urađen je u Ministarstvu zdravstva. Nepoznato je ko je sve radio na njemu.
>apply for a loan online with bad credit
Ono što se planira jest ukidanje jednog broja zdravstvenih ustanova bilo u potpunosti bilo kroz pripajanje drugim zdravstvenim institucijama. Tako će veći dio aktivnosti Javne ustanove Dom zdravlja Kantona Sarajevo organizaciono pripojiti drugim institucijama, dok će jedan dio biti ugašen. Od svih organizacionih jedinica Doma zdravlja koje će biti ukinute, najviše pažnje privukli su stomatologija i pedijatrija. Planom je predloženo da se stomatologija privatizuje, a da zdravstvena zaštita školske djece od šest do 14 godina bude prebačena na porodičnu medicinu. Što znači da će djeca umjesto u čekaonicama na pedijatrijskim odjelima domova zdravlja čekati na pregled kod doktora porodične medicine u ambulantama u svojim naseljima.
Domu zdravlja će se pripojiti Zavod za zdravstvenu zaštitu žena i materinstva, koji time gubi svoj pravni status. Prestat će s radom i Zavod za zdravstvenu zaštitu uposlenika MUP-a i Zavod za zdravstvenu zaštitu uposlenika u saobraćaju. Stomatološki fakultet s klinikama se od prvog januara 2017. prestaje finansirati iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja. U potpunosti prelazi, što se finansija tiče, na Ministarstvo obrazovanja. Time će njegove klinike prestati s radom “osim posebno definisanih programa”, kako je u Planu navedeno bez obrazloženja o čemu se tu radi. Osim zdravlja pacijenata, time se ugrožava i obrazovanje studenata. Dalje, ukidaju se i Zavod za sportsku medicinu, kao i Zavod za zdravstvenu zaštitu studenata.
Ista klauzula
Obrazloženja ukidanja svih ovih institucija kao posebnih pravnih subjekata počinju istom klauzulom. Naprimjer: “U svrhu reorganizacije i optimizacije zdravstvenih ustanova i boljeg funkcionisanja i finansijske održivosti zdravstvenog sistema, ne postoji potreba za organizovanjem posebne zdravstvene ustanove studentske populacije…” Radi se o reformi zdravstva na logički neodrživim pretpostavkama. Potreba može postojati samo u svrhu vlastitog zadovoljenja, a ne u svrhu bilo čega drugog pa ni reorganizacije bilo čega. Ako su studenti, osnovci, radnici, policajci i sl. zasebne populacijske skupine koje zahtijevaju zaseban medicinski pristup zbog specifičnih medicinskih potreba, tih potreba ne može nestati. Može nestati sposobnosti, mogućnosti, volje ili htijenja države da te potrebe zadovolji. Ovom naizgled nespretnom formulacijom, vlasti u Kantonu Sarajevo (Skupština, Vlada i Ministarstvo zdravstva) pokušavaju prikriti suštinu problema. Pojedine formulacije se mogu tumačiti i kao sankcije. Tako, naprimjer, stoji: “Zbog nedefinisanog pravnog statusa u dijelu koji se odnosi na pružanje zdravstvenih usluga stomatološke zaštite za osiguranike Kantona Sarajevo, Stomatološki fakultet sa klinikama se od 01. 01. 2017. prestaje finansirati iz sredstava obaveznog zdravstvenog osiguranja (…)” Da li ovo znači da se pravni status mogao definisati i da bi onda finansiranje moglo teći bez problema? Ako je tako, zašto to nije predloženo?
Ono što može djelovati utješno u ovom planu jest činjenica da se u njemu garantuje da niko od radnika u zdravstvu neće ostati bez posla te da će svi korisnici zdravstvenih usluga moći nastaviti koristiti iste samo u drugim institucijama.
Međutim, svi osiguranici institucija koje gube pravni status prelaze u ambulante porodične medicine koja nema kapacitete da zadovolji potrebe svih osiguranika. Bakir Nakaš, liječnik, bivši rukovodilac Opće bolnice, kaže: “Postojeća obiteljska medicina je kapacitirana prema standardima do 2.000 korisnika. Vi reformskim prijedlogom dovodite novu kategoriju kojoj treba i veći prostor i posebni uvjeti (wc, stolice, čekaonica…). Kada je riječ o timovima školske medicine, njih nema dovoljno da se rasporede u ambulante obiteljske medicine, tako da djeca neće biti ‘adekvatno pokrivena’ jer obiteljski liječnici nisu obučeni za ovaj posao. Kada bismo u BiH imali klasičnu obiteljsku medicinu definiranu kao grupnu praksu, tada bi više timova činilo jednu cjelinu pa bi unutar njih pojedini ljekari bili bliži djeci, neki majkama u fertilnoj dobi, što znači da bi pokrivali ginekologiju. Nažalost, naš koncept nije takav, već je baziran na kategoriji odraslih bez diferencijacije prema spolnoj i dobnoj strukturi, odnosno njihovim potrebama. Postavlja se dodatno pitanje za predlagača: kako i gdje će rasporediti te dodatne timove školske medicine i materinstva? Da li u sve ambulante obiteljske medicine? Nemoguće, nema ih toliko. Da li se u tom slučaju formiraju novi ‘kombinirani’ timovi sa pedijatrima i ginekolozima na samo određenim, ‘ekskluzivnim’ mjestima? I još puno toga što predlagač nije predvidio a život će donijeti…”
Finansijske malverzacije
Plan je generalno, ne samo zbog porodične medicine i njene kapacitarnosti, sumnjiv po pitanju konačnog njegovog učinka na zdravstvo. Na kraju dokumenta spominje se ušteda od pet miliona KM kad se plan provede. Međutim, nije jasno kako su ti koji su radili plan došli do te cifre, niti na koji se period ta ušteda odnosi. Ono što je važnije, ne postoji plan utroška tih sredstava te se otvaraju brojne mogućnosti malverzacije tim novcem. Nije rečeno šta će biti s javnom imovinom institucija koje se ukidaju, njihovom aparaturom… Jasno je samo da će najveće uštede biti na krajnjim korisnicima, opet bez analize posljedica tih ušteda na njihovo zdravlje, što naglašava aktivistica Svjetlana Nedimović: “Vidi se samo namjera štednje na krajnjim korisnicima. Međutim, kao što pokazuju iskustva iz komšiluka (Hrvatska), štednjom na uslugama koje pružaju državne ustanove, novac iz javnih fondova, u koje svi uplaćujemo, odlijeva se u džep privatnih ordinacija i klinika, a tarife su u privatnom sektoru znatno više. Time državne ustanove siromaše i ne mogu se razvijati u skladu s potrebama društva. Pare koje bi trebale ići za razvoj i poboljšanje usluga – odlaze na kupovinu od (daleko skupljih) usluga od privatnika. Ovo već vidimo na primjeru Kliničkog centra u Sarajevu: aparati ne rade, ljekara sve manje, pacijenti se upućuju privatnicima i Zavod zdravstvenog osiguranja sve više novca troši na refundiranje, umjesto da se osposobe državni kapaciteti. Prevencija i edukacija, adekvatno nagrađivanje i usavršavanje osoblja, nabavka savremene opreme – sve ono što je zadaća velikog zdravstvenog sistema više ne može biti prioritet. Privatne ustanove se bogate i razvijaju, ali ne prema potrebama društva, nego prema interesima vlasnika, a osnovni interes privatnika je zarada.”
Pošto ovom dokumentu ne pristaje naziv “plan”, protiv njega je glasao nezavisni zastupnik u Skupštini KS Mario Vukasović: “Glasao sam protiv ovakvog plana restrukturiranja zdravstvenih ustanova jer smatram da je poguban za zdravstvo i građane Kantona Sarajevo. Ovaj dokument zapravo nije nikakav plan jer se na samo šest stranica objašnjava kako će ukinuti šest zdravstvenih ustanova u Kantonu Sarajevo, ukinuti Stomatološku kliniku na Stomatološkom fakultetu i privatizovati stomatološke usluge u domovima zdravlja, a sve pacijente zgurati u već ionako pretrpane i male čekaonice ambulanti i domova zdravlja, sve pod izgovorom ušteda.”
Protiv je glasala i zastupnica Sabina Ćudić iz Naše stranke. Jedan od razloga njenog glasanja je što Plan nema metodologiju provođenja te nije jasno koliko će štete a koliko koristi proizvesti: “Reorganizacija zdravstvenih ustanova i smanjenje administrativnih troškova nešto je što iz Naše stranke podržavamo, međutim, da bi se takvo što moglo uspješno sprovesti, a da se pri tom ne nanese trajna šteta, najprije je trebalo utvrditi tzv. put pacijenta. Da bi se utvrdio put pacijenta, potrebno je prije toga donijeti konačno Program zdravstvene zaštite za potrebe osiguranika, kojim bi se definirao sadržaj i obim zdravstvenih usluga.” Osiguranici, naime, ne znaju koje će zdravstvene usluge moći koristiti preko zdravstvenog osiguranja, šta će morati doplaćivati, a šta u cijelosti plaćati.
Svi su imali pravo učešća u javnoj raspravi u vezi s ovim dokumentom te mogućnost da utiču na njega. No, javna rasprava je trajala samo mjesec dana. U tom periodu, u Ministarstvo zdravstva KS pristiglo je 25 mišljenja, no ni jedno od mišljenja koje se odnosilo na izmjenu Plana nije uvaženo. Otud se nameće pitanje o svrhovitosti javne rasprave te da li je uopšte postojala želja da se čuju druga mišljenja? Ako nema razgovora i uvažavanja mišljenja kad je najvrednija stvar za stanovništvo u pitanju – zdravlje, dovodi se u pitanje i sam karakter vlasti kao demokratske te kojim sredstvima uticati na nju da radi u interesu građana.
U vezi sa sumnjama izraženim u tekstu, kontaktirali smo Ministarstvo zdravstva KS. Kao na jedinu kompetentnu da razgovara o tim temama, uputili su nas na ministricu Zilhu Ademaj. Njen raspored je prebukiran te su nas uputili da pokušamo iduće sedmice.
