“Danas je bihaćka policija dovela još ljudi. Policija je uzela njihove cipele, novac i torbe i sve bacila u vatru. Da, zapalili su njihove stvari i migranti su došli bez cipela, a neki od njih su krenuli u game. To nije bila obična policija jer su imali uniforme kao komandosi.”
N., izbjeglica iz Afganistana. Poruka poslana iz kampa Lipa, Bihać.
“Ponovo je došla policija i opet su nas odveli do kampa. I opet, nije bilo mjesta. Ostavili su nas pred kapijom. Tri sata smo hodali nazad, a toplo je. Mi postimo pa nam je bilo teško. Tako to rade stalno. Nekada nas i tuku kada dođu. Nije mi jasno šta rade?”
S., migrant iz Maroka, koji spava u jednoj napuštenoj zgradi u Sarajevu.
Sredinom aprila, a na preporuku Ministarstva sigurnosti BiH, Vijeće ministara je usvojilo odluku o ograničenju kretanja i boravka stranaca, na prvom mjestu izbjeglica i migranata, a sve pod krinkom mjera protiv širenja Covida-19. Ovom odlukom, Vijeće ministara je u osam postojećih centara zatočilo skoro 7.000 ljudi, uključujući oko 500 djece bez pratnje, te nekoliko stotina porodica, ali i ljudi koji su preživjeli torture i rat u svojim zemljama.
Još prije nego je Vijeće ministara usvojilo ovu odluku, Ministarstvo sigurnosti izdalo je preporuku o zatvaranju centara, te je kantonalnim MUP-ovima preporučeno da je, ukoliko izbjeglice i migranti ipak budu pronađeni kako se slobodno kreću, moguće koristiti silu da ih se zatoči u centre. Ministar sigurnosti Fahrudin Radončić je putem medija poručio i da će policija morati “fizički natjerati” ljude da budu u kampovima i spriječiti im kretanje.
U jednom od nastupa, ministar je također nagovijestio mogućnost podizanja šatorskih naselja s “bodljikavom žicom”.
Podršku je nedavno dobio i od predsjedavajućeg Vijeća ministara Zorana Tegeltije, koji je rekao kako je nova politika koja je na snazi u interesu građana BiH.
“Sigurnosni problem migracija je najteži problem s kojim se BiH susreće. Svi drugi problemi vezani za migracije su na drugom mjestu, a moj lični stav je da se ne može desiti da se po BiH ljudi kreću bez ličnih dokumenata a da ne znamo ko su. Ne znam možemo li sa sigurnošću reći da ne postoji nikakva opasnost da se izazove bilo kakav sigurnosni problem”, ponovio je Radončićeve tvrdnje Tegeltija.
Kršenje zakona i ljudskih prava
Suprotni njima dvojici i dijelu kantonalnih vlasti u Federaciji jesu stavovi organizacija koje se bave ljudskim pravima. Vaša prava, organizacija koja pruža besplatnu pravnu pomoć, izdala je saopćenje u kojem upozorava na ozbiljna kršenja postojećih zakona.
“Osim kršenja prava iz Evropske konvencije o ljudskim pravima, donesenom Odlukom postupa se u suprotnosti sa brojnim mehanizmima zaštite ljudskih prava, prvenstveno Konvencijom o statusu izbjeglica i njenim Protokolom iz 1967. godine kao osnovnim instrumentom zaštite prava izbjeglica, te protivno Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, Konvenciji o pravima djeteta, ali i drugim brojnim međunarodnim dokumentima”, stoji u saopćenju.
Odluka je suprotna i Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, ali i brojnim drugim međunarodnim dokumentima od kojih su neki i ugrađeni u Ustav BiH, odnosno Dejtonski mirovni sporazum.
Situaciju dodatno usložnjava činjenica da su centri, koje vodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM) neuslovni za boravak i prenapučeni, što znači da oni koji su zatvoreni unutra imaju minimalnu mogućnost da se pridržavaju mjera preporučenih za suzbijanje širenja Covida-19.
Situacija je još teža za oko 3.000 ljudi koji borave van centara, bilo u privatnom smještaju ili u napuštenim kućama i objektima. Pomoć im pružaju lokalno stanovništvo te nekolicina organizacija, bez kojih bi većina doslovno bila osuđena na glad.
Vlasti u BiH već više od dvije godine pokazuju ignorantski odnos prema izbjeglicama i migrantima, kojih je od januara 2018. u zemlju ušlo više od 50.000. Pored toga što nije urađeno gotovo ništa da se ispoštuje zakon i omogući human i dostojanstven tretman ljudi u pokretu, kao ni pristup azilu koji je zakonom garantovan, nerijetko uposlenici Ministarstva insistiraju u javnosti na korištenju termina “ilegalni migranti”, demonizirajući ovu grupu ljudi i stvarajući atmosferu netrpljivosti prema njima. Retorika, ali i odluke koje se donose zaoštravaju se s novim Vijećem ministara, formiranim u decembru 2019. Novi je ministar sredinom aprila najavio deportaciju “ilegalnih migranata”.
“Moj stav je precizan”, rekao je Radončić. “Ja sam jučer direktoru Službe za poslove sa strancima, Slobodanu Ujiću, uputio zahtjev da mi se popiše devet-deset hiljada ilegalnih ekonomskih migranata, da vidimo kako da ih deportujemo iz Bosne i Hercegovine. Da vidimo ko pristaje na dobrovoljnu deportaciju i šta da radimo s hiljadama onih koji ne žele pokazati pasoš, da vidimo ko su oni. To je ogroman sigurnosni problem, to ruši život naših građana.”
Identifikacioni dokumenti
Radončić tvrdi da su ljudi koji se nalaze u BiH bez bilo kakvih dokumenata, ignorišući činjenicu da je većina registrovana pri ulasku u zemlju, te da su ostavili otiske prstiju i da njihova fotografija stoji u bazi podataka Odjela za strance pri Ministarstvu. Odnosno, izdat im je identifikacioni dokument na kojem je pečat državne institucije, i potpis državnog službenika.
Prva registracija ističe već nakon 14 dana, u toku kojih su dužni pronaći adresu i dalje regulisati svoj status. No, taj nastavak procesa je vrlo često problematičan, i to uglavnom zbog komplikovanih procedura koje onemogućavaju dalju regulaciju boravka.
Komplikovane procedure, praćene činjenicom da mali broj uposlenika u Službi za strance govori bilo koji jezik osim maternjeg i da većina izbjeglica nije upoznata sa svojim pravima i obavezama (što je također nadležnost domaćih institucija), dovodi ljude koji su u BiH u nepovoljnu situaciju. Umjesto da se rješavaju ovi problemi, s namjerom provedbe zakona i obaveza proisteklih iz međunarodnih dokumenata, ovdašnje vlasti odlučile su zanemariti zakone.
Govoreći o deportaciji izbjeglica i migranata, Radončić je dodao i kako boravak ove kategorije ljudi u BiH predstavlja ekonomski izazov s obzirom na veliki broj građana koji bi zbog posljedica mjera vezanih za pandemiju mogli ostati bez posla. Ova izjava, koja dolazi u izbornoj godini, potpuno negira činjenicu da EU snosi troškove boravka izbjeglica i stranaca na teritoriji BiH.
Restriktivne mjere prema jednoj kategoriji ljudi u BiH vrlo lako i brzo se prenose i na druge, uključujući i građane i građanke BiH. Kriminalizacijom ljudi u pokretu kriminalizuju se svi oni koji im pomažu (a kojih je, na sreću, u BiH još uvijek mnogo), ali i mediji koji pokušavaju pratiti šta se dešava kada je riječ o tretmanu izbjeglica i migranata.
Pritisci i represija odavno su na djelu u USK-u, gdje tamošnja vlada, ohrabrena šutnjom međunarodnih organizacija i EU, otvoreno zanemaruje zakone. Pored targetiranja i nehumanog tretmana ljudi u pokretu, na meti tamošnjih vlastodržaca i policije često su i novinari. Najnoviji je primjer novinara Ajdina Kambera, koji već pet godina bilježi dešavanja na Balkanskoj ruti. On je u više navrata spriječen da radi svoj posao tokom prošle godine, da bi mu nedavno policija prijetila krivičnom prijavom i izdala prekršajnu dok je pokušavao snimati preseljenje ljudi u novoformirani kamp Lipa.
Kamp Lipa, inače, IOM (koji njime upravlja) opisuje kao “hitni smještaj u uslovima pandemije”, dok domaće vlasti prisiljavaju ljude da borave zatvoreni. Amnesty International je upozorio da je smještanje ljudi u šatore – što je slučaj u Lipi, daleko od naseljenog mjesta, bez potrebne infrastrukture, pristupa vodi i sanitarnom čvoru – nehumano i može staviti ionako ugroženu kategoriju ljudi u još teži položaj. Upozorenje su svi zanemarili.
Izuzev Vaših prava i aktivista, za sada se o ovim grubim kršenjima domaćih zakona, Ustava i međunarodnih obaveza niko ne izjašnjava. Međunarodna grupa aktivista koja radi monitoring na granicama izvještava o nasilju, u nekoliko navrata je već spominjala nasilje unutar BiH, naročito u USK i KS. Evropska unija, koja praktično rukovodi svim procesima vezanim za migracije u BiH, vrlo je tiha i kada je riječ o situaciji unutar kampova koje finansira, a koji ispunjavaju tek minimum propisanih uslova za život.
Ta šutnja ohrabruje vlasti u zemljama s krhkom demokratijom i vladavinom prava da koriste restriktivne mjere, a sa konačnim ciljem da onemoguće kretanje velikog broja ljudi ka Zapadu. Slika onog što se dešava u BiH je najbolja ilustracija.
PS: Na molbu da daju komentar o ovim navodima, ni policija USK ni policija KS nisu odgovorile do objavljivanja ovog teksta.