Proljetos je BHT1 objavio priču o medicinskoj sestri koja je nakon srednje škole završila Pravni fakultet, a već 12 godina radi kao trgovac, jer posla u struci nema. Njen logičan izbor bio je – kurs njemačkog jezika. Procjenjuje se da je Bosnu i Hercegovinu za deset godina napustilo skoro 6.000 medicinskih sestara i tehničara. I tako je i u drugim oblastima. Građevinarima nedostaju stotine, ako ne i hiljade radnika. Sve više restorana objavljuje oglase u kojima traže kuhare i konobare. Jedan mladi Bosanac na Facebooku je objasnio da generacijske prijatelje češće sreće u Njemačkoj nego u Bosni i da bi to trebalo zabrinuti sve one koji uopće ne brinu zbog kontinuiranog raseljavanja.
Ekonomska analitičarka Svjetlana Cenić neko veče u televizijskom razgovoru procjenjuje da je u Republici Srpskoj ostalo 700.000 stanovnika. Žive teško, posla nema, vlada entitet u životu održava prodajući vrijednosne papire i veliko je pitanje ko će narednih godina zarađivati novce za dugove, penzije, zdravstvo, obrazovanje… Ništa bolja situacija nije ni u FBiH, odakle ljudi također masovno bježe. Politika niti je obezbijedila osnovne uvjete za život, niti je ikoga uvjerila da će uskoro biti bolje. Tako je apsurd zaokružen – ionako siromašna Bosna i Hercegovina ulaže sredstva u obrazovanje ključnih kadrova, koji kad završe školovanje idu na rad u bogatu Njemačku. Gore ne može.
Odlazak mladih nije problem samo Balkana, ista je socijalna epidemija zahvatila kompletnu istočnu Evropu. Ono što bosanskohercegovački problem čini specifičnim je već sada evidentni deficit kadrova u nekim od ključnih oblasti funkcioniranja zajednice. S mladima zemlju počinju napuštati i srednje generacije, jer opća atmosfera beznađa ne pita za godine. Gradovi i sela sve su prazniji, i ovo ne važi eventualno za Sarajevo, Banju Luku i Mostar. Jedan inžinjer koji predvodi ekipu za uvođenje kablovske televizije kaže da su kompletni blokovi zgrada u manjim gradovima prazni, jer su ljudi otišli na Zapad. Podatak da Njemačkoj u ovom trenutku nedostaje 100.000 radnika u vrtićima dovoljan je alarm za sve vlasti od Poljske do Albanije. Ne treba posebno naglašavati da na tom putu depopulacije BiH visoko kotira. Procjenjuje se da je za deset godina odavde otišlo više od pola miliona stanovnika. Pošto su njihovim odlaskom ostala upražnjena radna mjesta (najdeficitarnije su zdravstvena i građevinska struka), već se, na užas etničkih čistunaca, govori o stranim radnicima. Zabilježeno je nekoliko slučajeva u kojima je domaće uposlenike zamijenila radna snaga iz Nepala i Bangladeša. Neki ljudi ne shvataju globalne trendove i migracijske cikluse koji najmanje mare za zabrinutost lokalnih čuvara čistoće i narodnih vrijednosti, šta god da to značilo.
Kakva nas budućnost čeka? Nezahvalno je predviđati, ali podaci su obeshrabrujući. Prije rata, na području Kantona Sarajevo godišnje se rađalo oko 10.000 beba. Godine 2021. to se reduciralo na nešto više od 4.000, a 2022. jedva 2000. U Srebrenici je početkom decembra zatvorena jedna od preostale dvije banke. Nema kome da radi. Strukture zadužene za opću dobrobit, koje bi trebale da brinu o demografskom balansu i ukupnoj dobrobiti stanovništva, uopće nisu zabrinute, oni vode svoje ratove. I nije tačno da BiH nema kvalitetnih kadrova. Ima ih više nego što joj treba, samo su nepravilno raspoređeni, po Njemačkoj, Irskoj, Americi, Švedskoj…