Djed, unuk i magarac krenuli na put pa putem naišli na čovjeka koji ih zaustavi. Pita taj djeda što li ovako star i nemoćan ide pješice, a ima magarca kojeg bi mogao zajahati da ga nosi na leđima. Ne bi mu to bilo teško, reče, a unuk može hodati uz vas, mlad je, neće mu biti naporno. Razmisli djed, vidje da je čovjek u pravu pa zajaše magarca te nastave putem.

Uto im u susret priđe drugi čovjek. Ljutito prekori djeda što sjedi na magarcu dok unučić hoda.  Kakav si ti to čovjek, stari sebičnjače, sebe si posjeo na magarčeva leđa, a nejako dijete puštaš da hoda? Bit će da si kakva bešćutna baraba kad si prisvojio bolje sebi, nego unuku. Čuvši to, djed pogne glavu, posramljeno siđe s magarca i posadi na njega dijete. Nisu odmakli ni dvjestotinjak metara, kad opaze bučnu grupu kako im ide u susret. Bili su to studenti aktivisti, borci za prava životinja što su se vraćali s prosvjednog skupa. Djede, djede, zar tako učiš maloga, da bude izrabljivač životinja od malih nogu? Što ti je magarac skrivio? Zar on nema nikakva prava? Utuvi u tu svoju zaostalu glavu što je ostarila, ali pameti nije došla, da magarac nije rođen kako bi služio ljudima, ne možeš ga izrabljivati dok ne krepa. Njegov život vrijedi koliko i svaki drugi, uključujući i tvoj, to što se ne zna izboriti za svoja prava ne oslobađa te dužnosti da o njemu brineš. Da si pravi čovjek, odužio bi mu se što ti je cijeli život pomagao tako što bi ti njega stavio na svoja leđa i nosio.

Pouka i posljedice

Sažali se djed nad magarcem pa ga uprti na svoja leđa. Uto naiđu na mladića koji se od smijeha zagrcnuo govoreći kako nikad nije vidio veću budalu od starca koji nosi magarca umjesto da magarac nosi njega i maloga. Magarac je navikao nositi, ne bi ni osjetio da ste mu vas dvojica na leđima, budalo stara. Razmisli djed i vidje da čovjek dobro kaže, podigne dijete na magarca pa i sam zajaše. Kad im u susret dođe…

Koja je pouka ove priče? Ima ih nekoliko. Ono što nam, vjerojatno, prvo pada na um jest da, što god učinili, nikad nećemo ugoditi svima. Nemoguće je ugoditi svima. Za svaki naš postupak naći će se bar netko da nam objasni kako ne valja to što radimo i kako bi trebalo raditi sasvim drugačije. Pouka bi u tom slučaju bila da sami razmislimo što je najbolje te tako i učinimo ne obazirući se puno na tuđe savjete i prigovaranja. Ugodi sebi, kaže hedonizam, tako će bar netko sasvim sigurno biti zadovoljan.

Druga pouka ide u pravcu racionalnog utilitarizma. Nisu svi naši postupci jednako dobri, a kriterij prema kojem prosuđujemo što je bolje nije ugoda, nego očekivana korist. Ono što je najugodnije, ne mora ujedno biti i najkorisnije. Štoviše, često ćemo mnogo više profitirati upravo iz postupaka koji nam uopće nisu ugodni. Ovdje je temeljna pretpostavka da je racionalno, na temelju argumenata, moguće doći do rješenja koje donosi najveću moguću korist, uz najmanju moguću štetu, najvećem broju ljudi. Kao i kod hedonizma, i ovdje je riječ o konzekvencijalističkoj teoriji koja, je li neko djelo ispravno ili nije, odlučuje na temelju posljedica koje će to djelo polučiti. Ako su posljedice dobre, i djelo je dobro. Ukoliko pretrpimo loše posljedice, post festum ćemo znati da je trebalo postupiti drugačije.

Najmanja šteta

U konkretnom slučaju, racionalno bi bilo zaključiti kako će šteta biti najmanja ukoliko magarac, budući da je najsnažniji, bude nosio djeda i/ili unuka. U svakom slučaju šteta će biti mnogo manja no što bi bila kad bi nosili djed ili unuk. Kad je, pak, riječ o koristi, sjedenje na leđima magarca više će koristiti djedu, nego unuku, jer mu je zbog starosti i nemoći teže hodati. Tako bi magarac trebao nositi djeda jer to rješenje donosi najveću korist, uz najmanju štetu, za najveći broj sudionika.

No, ova priča sugerira još nešto. Ona neizravno vodi k relativizaciji vrijednosti tako što pokušava pokazati kako svako rješenje nekome pogoduje, a drugome istovremeno šteti. Zbog toga se čini kako nijedno od rješenja ne može naići na opće odobravanje, čime se nameće zaključak da „objektivno” najbolje rješenje niti ne postoji. Što ćemo smatrati dobrim ovisit će o perspektivi pogleda na stvar, apsolutnih vrijednosti nema. U tom slučaju, svi djelitelji savjeta u priči o djedu, unuku i magarcu su u pravu, jer istina nije jedna, nego mnogostruka. No, iako se ova pozicija čini gotovo samorazumljivo prihvatljiva i jasna, zapravo je vrlo problematična. Ona favorizira subjektivne dojmove nauštrb moguće istine. Logički je vrlo problematično tvrditi da postoji više istina jer se, povećavanjem njihovog broja, povećava šansa da budu međusobno kontradiktorne. Ukoliko, naime, svatko ima pravo na svoju istinu, naše će se „istine” ne samo razlikovati, već će prije ili kasnije doći i u međusobno protuslovlje. Kada bismo rekli kako su istinita oba međusobno suprotna suda, to bi zapravo značilo da istine uopće nema. Jednako je besmisleno, iako prilično popularno, smatrati kako je istina negdje na sredini. Istina nije stvar dogovora, niti kompromisa. Zato je naša omiljena igra podilaženja individualnim sklonostima ne samo promašena, već i opasna, stvara dalekosežno loše posljedice. A upravo je ona jedno od temeljnih obilježja suvremenog svijeta. Tamo gdje je mnogo „istina”, istine na kraju više uopće nema. Je li svijet u kojem više ništa nije ni istinito, ni dobro, niti lijepo, zaista svijet u kojem želimo živjeti?