Mlađa osoba ne bi trebalo sebi da dopusti da piše kritički o radu starije osobe… Niti bi trebalo sebi da dopusti da drugu osobu naziva nadimkom… I ne smije uvrijediti intelektualni rad takve (starije) osobe…

Mislite li da su ovo besmislice? Neka interna pravila kakvog tajnog udruženja? Norme iz vremena patrijarhalnog društva? Iz nekog davnog doba kad su postojala vijeća staraca?

Da ponovimo ono što se traži: da mlađa osoba (uz to, „dvostruko mlađa“) ne piše kritički o radu starije osobe, da je ne smije nazivati nadimkom po kojem je ta osoba poznata u javnosti i da ne smije „uvrijediti njegov intelektualni rad“… „Uvrijediti“ nečiji intelektualni rad – kao da je intelektualni rad živo biće koje ima osjećanja časti, ugleda, dostojanstva?

Dvije javne ličnosti, dva suda i Tito

Sve same besmislice i apsurdi! Ali ne pripadaju ni nekom prošlom vremenu, ni nekim tajnim i zatvorenim društvima. Izrečene su upravo sada i vrlo su aktuelne, dakle. Iza svega, naime, stoje dva zagrebačka suda i njihove presude o slučaju dvije poznate javne osobe u hrvatskoj kulturi i nauci.

Kad pomislite da pravosuđa u zemljama bivše Jugoslavije ne mogu pasti niže od nivoa na koji su se srozala posljednjih godina, onda vas u glavu lupi ovakav primjer. Iz Hrvatske. Nije presedan, jer smo prije toga imali sličan slučaj nakon prvostepene presude po tužbi Zlatka Hasanbegovića protiv kolumniste Ante Tomića. Bez dvojbe, ovaj je najnoviji primjer čak nadmašio prethodni…

U centru ovog slučaja su dvije poznate hrvatske javne osobe, dva suda u Zagrebu i – Tito. Prvi je dr. Ivo Goldstein, ugledni profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, do prije koju godinu ambasador Hrvatske u Parizu, autor niza knjiga i kolumnista „Globusa“. Drugi je Antun Vrdoljak, filmski glumac i režiser, pisac scenarija, ratni generalni direktor HRT-a, političar dok je HDZ bio na vlasti, deset godina predsjednik Hrvatskog olimpijskog komiteta. Tito je objekt i povod.

Kao miljenik nove mlade države i njenog prvog predsjednika, iako je i u bivšoj državi uživao blagodati tog sistema i radio brojne filmove, Vrdoljak je dobio ponudu i napravio dokumentarni film o Titu. Sa željom, kako se isticalo, da „u potpunosti demistificira fenomen Josipa Broza Tita i njegov kult ličnosti”. Film je naručila HRT i emitirala ga na svom prvom TV-kanalu početkom 2010. godine. Naručeno je i ugovoreno šest epizoda, ali su Mediteran film i Antun Vrdoljak napravili 12. Nakon tog prebacivanja „norme“ uslijedio je sudski spor zbog para.

„Ljubazno bih zamolio Vrdoljaka da bolje spremi ispit“

Kao povjesničar i kolumnista „Globusa“, Ivo Goldstein je analizirao objavljene epizode i, uz ostalo, konstatovao niz povijesnih grešaka i kritkovao odabir glavnih konsultanata (Silvin Eiletz iz Slovenije i Pero Simić iz Srbije) koji nisu povjesničari. Nabrojao je sve povijesne propuste (pogrešni datumi i ocjene o događajima iz tridesetih godina 20. vijeka, „poput one da je Tito imao neku vrstu naklonosti ruske carističke tajne službe, za što nema ama baš nikakvih dokaza, čak ni indicija“, navodi Goldstein, sve do Eilitzove izmišljotine da je „NKVD spasio Tita” od likvidacije, jer je, tvrdi on u filmu, Tito u Moskvi 1938. osuđen na smrt.

Na kraju te analize objavljene 2010. godine Ivo Goldstein je zaključio: „Da mi je Vrdoljak s ovim uratkom kao student došao na ispit, ljubazno bih ga zamolio da dođe za mjesec dana, s naputkom: ‘Sljedeći put dođite s pričom za koju imate dokaze, jer ovo što ste donijeli uglavnom su netočnosti i proizvoljnosti.’”

Kritike se, prema očekivanju, nisu dopale autoru dokumentarnog filma. Nakon samo nekoliko dana Antun Vrdoljak  je u intervjuu „Večernjem listu“ omalovažavao i vrijeđao kritičara i ustvrdio da je Goldstein na početku svoje karijere napisao neki neimenovani tekst na temelju nepostojećih dokumenata, pa je iz toga zaključio da je – „plagijator“. Goldstein nije oklijevao i tužio je Vrdoljaka za protivpravnu povredu časti i ugleda. Gotovo u isto vrijeme je Vrdoljak tužio Goldsteina zbog njegove analize u „Globusu“.

Apsurdni zaključci zagrebačke sutkinje

Do tog časa ništa neuobičajeno na javnoj sceni. Javne ličnosti ne tuže samo novinare nego se i međusobno tuže i kad imaju i kad nemaju osnova. Pravi pravosudni skandal nastao je nakon što su sudovi preuzeli stvar u svoje ruke.

Prvostepeni, Općinski sud u Novom Zagrebu je objedinio obje tužbe u jedan slučaj i obojici podnositelja tužbi dodijelio podjednako novčano obeštećenje – po 15.000 kuna. Nazvati profesora sveučilišta plagijatorom ispada jednako kao i kritikovati intelektualni proizvod druge osobe?! Ne osobu već njegov rad – film, knjigu, bilo šta. Pravo skandalozno izjednačavanje intelektualne kritike i prizemne uvrede.

Ni to nije sve. Tek su zaključci sutkinje (Nives Grubišić Đokić) „pravi biseri“, kako ih naziva Goldstein. „Prva je da je u svom tekstu Vrdoljaka na više mjesta neumjesno i na posprdan način nazvao ‘Tonči’. Kao prvo, sutkinja ima problema sa zbrajanjem. U članku se Vrdoljak kao ‘Tonči’ spominje samo jednom, i to u naslovu koji je stavila redakcija, a ne ja. Drugo, općepoznato je da Vrdoljaka svi zovu Tonči.“

I u drugom primjeru sutkinja ima problema s matematikom. Ona je, naime, ustvrdila kako Goldstein „sebi dopušta, iako je Vrdoljak dvostruko stariji od njega, da tvrdi kako bi ga srušio na ispitu iz povijesti“(?!). Činjenice govore drugačije: niti Vrdoljak ima dvostruko više godina (u to vrijeme imao 79, a Goldstein 52 godine, što je ipak irelevantno), niti je bilo gdje propisano da mlađa osoba nema pravo kritikovati djelo starije osobe. A ni autor te kritike nije spominjao „rušenje na ispitu“, već bi, „da je Vrdoljak student, zamolio da dođe za mjesec dana s pričom za koju ima dokaze…“

U citiranom tekstu u „Globusu“ Ivo Goldstein piše: „Doktorirao sam povijest 1988., a od 2007. redoviti sam profesor u trajnom zvanju na Katedri za hrvatsku povijest, a Vrdoljak je glumac i redatelj. Zašto bi moja benigna pretpostavka da mi Vrdoljak dođe na ispit uopće bila uvredljiva, još gore – zašto bi bila kažnjiva? Znači li to da kao profesionalni povjesničar, stručnjak, ne mogu nekome reći da nedovoljno poznaje povijest? Smijem li mu reći da je doveo nekompetentne sugovornike koji su ga kazivanjima odveli još dalje od povijesne istine? Pa mene je država, na neki način, obvezala da kao stručnjak upozoravam na netočnosti o povijesti koje se pojavljuju u javnosti.“

Apsurdna ocjena sutkinje da je autor tom kritikom „uvrijedio tužiteljev intelektualni i dramski rad“(?!) ostaje to što i jeste: besmislica i apsurd.

Obeštećenje dvostruko uvećano

Uslijedile su žalbe obiju strana drugostepenom sudu. Žalba Ive Goldsteina ni do danas nije riješena. Žalba Antuna Vrdoljaka je uvažena i ta je presuda sada postala pravosnažna. Sutkinja (Vlasta Horvat Mataić) je u potpunosti potvrdila prvostepenu presudu i, dodatno, dvostruko uvećala obeštećenje (sa 15 na 30 hiljada kuna) i obavezala Ivu Goldsteina da režiseru plati i sve sudske troškove u iznosu većem od 40 hiljada kuna. Sve skupa, dakle, 70 hiljada kuna!

Koliko i visina dosuđenog obeštećenja, još više je apsurdno obrazloženje sutkinje Županijskog suda. Vrijedi citirati dio iz te presude i komentar samog Ive Goldsteina, kojem se nema šta ni dodati ni oduzeti.

“Iako postoje određene primjedbe na informacije objavljene u serijalu, u globalu je predmetni dokumentarni film prilično ‘korektan’. Nisu prikazane neke grube neistine koje bi lažno prikazivale povijest ili insinuirale neke događaje koji se nisu dogodili ili o kojima se nije raspravljalo, a Silvin Eilitz i Pero Simić, koji su davali određena osebujna tumačenja, iako po struci nisu povjesničari, objavili su veći broj radova iz tematike II. svjetskog rata u kojima su se koristili podacima koje su sveobuhvatno obradili.”

Goldstein je ovako komentirao ovu presudu: „Radi se o nizu besmislica – prvo, Eilitz, Simić, Vrdoljak i ja ne bavimo se Drugim svjetskim ratom, nego 30-im godinama 20. stoljeća. Drugo, ako Vrdoljak nije prikazao ‘grube neistine’, znači da je neke neistine ipak prikazao – ali usprkos tome mene sud kažnjava. Ako su Eilitz i Simić iznijeli ‘određena osebujna tumačenja’, kako to da im ipak valja vjerovati? Zaključak – sve je dozlaboga zbrkano, nesuvislo, neuko, proturječno i sramotno.“

Ivo Goldstein nije propustio priliku da očita lekciju i sudu: „Naposljetku, i mala poduka iz pravne znanosti – nije na sudu da ustanovljava povijesnu istinu, još manje da kažnjava one koji drugačije o povijesti govore. Čak i da sve što ja tvrdim o Eilitzovim, Simićevim i Vrdoljakovim radovima nije točno (a znam da jest točno!), nema nikakve osnove da me sud kažnjava. Radi se o osnovnim zasadama liberalne demokracije.“

Pravosudni eksces ili neke „nove vrijednosti“ u EU?

Nakon ovakvih presuda Osnovnog i Županijskog suda u Zagrebu Hrvatsko novinarsko društvo je oštro reagiralo i osudilo pravosnažnu presudu. Tu su osudu prenijeli brojni mediji u Hrvatskoj i regiji, ali osim toga u javnosti nije bilo značajnijih rasprava o tome.

Da li su ove presude, kao i ona prethodna (istina, prvostepena, po tužbi Hasanbegovića protiv Tomića) samo neočekivani eksces ili postaju novi standard? Sudeći po političkim i pravosudnim slučajevima zadnjih godina u zemljama jugoistočne Evrope, moglo bi se kazati kao da se one odriču standarda i vrijednosti koje su ih privukle u Evropsku uniju i da se spremaju na povratak u svoju istorijsku prošlost.