Dobar dan. Ovog vrelog jula proučavat ćemo jedan općežuđeni model muškog ponašanja. U narodu je poznat kao alfa mužjak, a glavna mu je karakteristika da mu paralelno s porastom moći opadaju intelektualne i socijalne sposobnosti.

Pojam  je inače preuzet iz pogrešnih pretpostavki o hijerarhijskom ustrojstvu vukova. Ta je teorija bila popularna sedamdesetih godina prošlog vijeka, ali nije uspjela da se održi ni dvije decenije. Pomnija istraživanja vučjih čopora demantirale su nagađanja o alfa mužjaku, što nije spriječilo ljude da termin obogate i  premjeste u sopstveno okruženje, gdje mu je semantički i iskustveno mnogo ugodnije.

Dakle, kako u stvarnosti stojimo s alfa izdancima ljudskog roda?

Muškarci imaju ozbiljan problem, ali nemaju kome da se povjere. Najveći broj njih sanja da jednog dana bude šef, bilo gdje i bilo kome. Biti šef, to je agregatno stanje koje donosi moć, a moć je izvor svih privilegija na ovom svijetu. Nedovoljno razboriti, pripadnici dlakavijeg spola po inerciji se bore za platformu moći. I veći dio života im prođe u toj borbi. A kad bi samo na tren zastali, kada bi samo malo razmislili, shvatili bi da je, tamo gore, na tom izmaštanom vrhu, duže obitavanje krajnje neudobno i ne preporučuje se nikom razumnom.

Biti alfa, u bilo čemu, zapravo je žešći smor. Imaš kao neku teritoriju i vlast, a svi te napadaju jer hoće da budu alfa umjesto alfe, pa moraš da braniš i sebe i vlast i teritoriju i sva svoja zbirna vlasništva. Alfin život nije, kao što misle beta, omega i delta muškarci, permanentno uživanje, nego trajna, doživotna borba za odbranu privilegija u kojima nema kada uživati, pošto je u stalnom odbrambenom ratu protiv onih koji se bore za istu stvar.

Biti alfa je zamorno. Neprijateljstva nikada ne prestaju, a posreći li se dominantnom muškarcu da uguši pobunu i eliminira najopasnije protivnike, može biti siguran da je to tek uvertira u nova neprijateljstva i nove ofanzive, jer na svakog eliminiranog dolazi deset novootkrivenih pretendenata na tron. Kada bi mladi aspiranti na alfa prijestolje htjeli da slušaju ostarjele prethodnike, imali bi štošta pametnog da čuju. Usahli, inertni muškarci znaju da u alfa statusu nema nikakvog berićeta i baš zbog toga neodoljivo podsjećaju na mačore: samo bi jeli, spavali, umjetnički se izležavali, konflikte rješavali apriornim izmirenjem, a ako im kakav materijalni plijen zađe u lovnu zonu, tj. na domet šape, onda bujrum, nemaju oni ništa protiv, ali da se sve to obavi bez previše zalaganja, znojenja i konstruktivnog smaranja.

Stari mužjak bi već svojim neentuzijastičkim primjerom mogao posvjedočiti mladim lavovima da je sve uzaludno. Njemu u neke sve postane mrsko i sve mu je lijeno. Mlade junoše, pak, misle da je sve moguće, ako ne svima, onda bar njima, i tu se negdje začinje temeljni sukob generacija. Između onog iskustvom bremenitog sve je uzaludno i onog energijom i nesnosnim testosteronom nabijenog sve je moguće ispriječilo se trideset, četrdeset godina dragocjenog iskustva koje, izgleda, nikome ne treba.

Ima li boljeg dokaza za sve ovo od predizbornih kampanja? U Americi se po godinu i po nadmeću za poziciju šefa svijeta i ta ih borba na kraju tako satare da, kada konačno pobijede i dođu na vlast, nisu više nizašta. Suprotan primjer je Bosna i Hercegovina: ovdje izborni pobjednici na vlast dolaze svježi, odmorni, pucaju od snage i zdravlja jer oni su rijetki primjeri dužnosnika koji imaju samo privilegije i skoro nikakve odgovornosti i obaveze.

Da zaključimo: Nema ništa gore od alfe, ali to znaju samo alfe, i to ne svi, samo rijetki. Kad jednog dana prestaneš biti alfa, jer svaki alfa jednog dana prestane biti alfa, dolazi trenutak istine. Tada i najgluplji među alfama shvati da je sve bilo uzalud, odnosno da je sve bilo laž, odnosno da ga više niko ne zarezuje, odnosno da je razina njegove postalfovske nemoći konsupstancijalna nivou njegove alfinske moći.

Kad padneš onoj stvari za uši, tek tada shvatiš da gubitak privilegija i moći ide ruku pod ruku s periodom njihovog sticanja.

Blažena neka je mudra pomirenost s gubicima svih vrsta…